U momčadskim
sportovima kao što su primjerice nogomet, američki nogomet ili košarka , „sukobljavaju se „ dva
kolektiva, dvije organičke
forme koje poput amebe stalno mijenjaju
vlastiti oblik. I premda je riječ o
nastojanju oba kolektiva ne bi li postigli pogodak ili pak osvojili prostor na uštrb onih
drugih, u cijeloj toj nepredvidivosti(unatoč trenerskim koncepcijama i
zamislima prije same utakmice) redovito do izražaja dolazi jedan igrač- organizator
igre. U nogometu tog igrača nazivaju još srednji
vezni, u američkom nogometu, quarterback,
a u košarci playmaker. Najveći
svjetski klubovi te igrače redovito najviše i plaćaju; na koncu oni su ti zbog
kojih izraz sportska sreća zadobiva
bitno drugačije značenje. No, isto tako
njihove bi se poteze kojima bi na utakmici znalački stvorili višak
igrača, teško moglo nazvati tek izvedbom trenerske koncepcije jer ti su potezi
prije svega rezultat osobnog rada samog igrača , njegove intuicije ,kinestetičke inteligencije
na najvišoj razini te svakako vrhunskog talenta. Istovremena svjesnost vlastitog te tijela drugih
igrača u prostoru u kojem su ista u
stalnoj formacijskoj izmjeni nije tek puka koncentracija.
Razlika između svjesnosti i koncentracije vidljiva je kroz sliku vozača koji je
za vrijeme vožnje sposoban istovremeno žustro raspravljati sa suputnicima te u isto vrijeme potpuno biti
svjestan što se zbiva na cesti i okolo nje ( tautološki rečeno): „ igračeva je svijest raspršena na više strana i pritom opaža više
stvari odjednom.“[1](kurziv
dodan Z.K. ).Koncentraciju je s druge strane lako omesti jer je usmjerenost na
nešto, „snop svjetla“(poput lasera)[2] , onaj
“drugi“ igrač koji nije naučio ne
gledati u loptu dok trči ususret suparnicima pa mu osjećaj kontinuiteta
prostora i međuprostora stalno izmiče.
Ono što je ipak
ključno u svemu tome su -reakcije ljudi koji prate spomenute sportove. Njihove
reakcije proizlaze iz poznavanja pravila i strukture igre koju prate pa
uživljavanje pri promatranju svega što se zbiva na terenu zadanih pravila i
gabarita kod njih stvara dojam kompetencije. Uglavnom, neporeciva je činjenica
kako se ljudi širom svijeta i dalje intuitivno dive svim tim sportašima,
jednostavnosti njihovih poteza- osjećajući da isto oni sami nisu sposobni
izvesti, ali razumjeti, svakako da. Je li dakle zainteresiranost za takve
„sporedne stvari“ dokaz visoke vrijednosti svjesnosti
s imanentnom joj raspoloživosti? Jer možda je upravo ritam banalnosti svojevrsno opravdanje nemoći pojedinca koji u
dubini vlastitog bića čezne za ritualnim formama i pripadanjem zajednici ljudi
u najširem smislu. Ipak većini pojedinaca blagotvornost takve vrste kad je u
pitanju nešto što se naziva strategijama suvremene umjetnosti bit će uskraćena.
Primjerice, milijarde ljudi na svojim malim ekranima (danas i zaslonima
računala)svakodnevno uživa u raznoraznim snimljenim materijalima-od najgoreg smeća
do visoke i kvalitetne produkcije i sadržaja. Sam gledatelj za vrijeme trajanja
kakvog igranog odnosno dokumentarnog filma nije svjestan eksplicitne/ sublimne semantičke navođenosti,
no nesvjesno ipak prihvaća nametnu igru (ne)predočavanja. S druge strane ,takva
vrsta pasivnosti kad su u pitanju radovi video umjetnosti, otežavajućeg je
karaktera budući da (neki će znanstvenici reći kako je prosječan čovjek
svjestan stvarnosti svega dvije do tri minute na dan što upućuje na to kako je
“autopilot“ u video svijetu potpuno nekorisna naprava) neupućenost u semantičke
obrasce prošlosti dovodi do kasnijeg “sljepila“.Ono dakako, ne biva izazvano
trenutačnim flashom povijesnih (ne)zgoda,
nego u slijedu jednosmjernih
pozitivističkih pseudoimpetusa
koji se sve manje sjećaju daljnjeg “rođaka“ respectusa.
Odgojene u duhu demencije , mase
anasteziranih receptora nisu više sposobne dekodirati univerzalnost starih
priča; premda ispričane najnovijim medijima svoga vremena ne uočavaju u predočenom
preslik vlastite situacije , prepuštajući se ekstatičnom deliriju u kolektivnoj
kaši općeprihvaćene tuđe “najvažnije
sporedne svijesti na svijetu“. U uvijek
istoj (sportskoj) priči prostor opažanja je protokolaran i omeđen, a
reducirano znanje zajedničko.
Dijametralno
suprotno spomenutoj „sportskoj“ priči, u zajednički koncipiranim video radovima
odnosno dokumentiranim performansima umjetnika Vladimira Freliha i Dragana Matića pod nazivom "Sifonija"susrećemo se sa sasvim drugačijim načinom izdvajanja pojedinca u
vremenu-slici u odnosu na neke druge medijski pohranjene „glavne junake.“ Obojica
umjetnika naoko obavljaju besmislene radnje(“Čovjek u prvom planu“ “,Farbanje“, ) ili se pak nalaze u besmislenim situacijama(“Bel trup
plovi po Crna Reka“, “Tajkun“, “Time“) .I premda se radi o različitim radnjama
i situacijama, one u sebi sadrže univerzalnost čije su vezivo zvuk i voda ali
začudo i - gotovo svi “izmi“ slikarstva 19.stoljeća!(uz naravno,neizostavnu
svijest o međusobnim presjecima naslijeđenih topografija.) Projicirane video snimke se poistovjećuju s
pejzažnim formatom kakav je bio
uobičajen u tradicionalnom slikarskom mediju poprilično asocirajući poviješću
umjetnosti inficiranog promatrača na
neke „slavne teme“ slikarstva 19.stoljeća. Tako dakle “Tajkun “ neodoljivo
podsjeća na C.D.Friedrichovog “Redovnika“ no za razliku od svog starijeg
prethodnika opijenog metafizičkim osjećajem prostora i sebe u prostoru, tlo na
kojem se suvremeni usamljenik nalazi sve je manje ,a mogućnost djelovanja u potpunosti
onemogućena. Ta se crta angažiranosti prepoznaje
i u radu “Čovjek u prvom planu“ u kojem jedan od umjetnika zamahuje krampom po
vodi stojeći na ostacima građevine iz tzv. “boljih vremena“ ne pomičući u
socio-ekonomskom smislu status eksploatiranog neznanca s prostora jugoistočne
Europe niti za milimetar za razliku od
Courbetovog izdvajanja najsiromašnijih uzdignutih na pijedestal kao nevidljivih temelja
vidljivog sjaja i napretka tog doba. Plutanje tijela itekako podsjeća na
Millaisovu “Ofeliju“ čija se krhkost i nemoć utapaju u grubom okruženju
stvarnosti kojoj se ne može suprotstaviti. Rad naziva “Time“ koristi multiplikaciju istog umjetnika na
više različitih mjesta i to u jednom
kadru prizivajući Cézannea koji slika svoje motive iz više perspektiva
razbijajući jedinstvenost euklidskog prostora .I konačno ako je kako neki
znanstvenici kažu - voda univerzalni receptor kako same energije tako i
informacija, bi li to bio odgovor na pitanje -zbog čega uopće „farbanje vodom“?
Je li
podudarnost između performativnih videa i slikarstva 19.stoljeća slučajna? Možda,
a možda je i očekivana jer je upravo to stoljeće ono u kojem se zamah
industrijske revolucije rasplamsao do neslućenih razmjera i time poradi opće znanih posljedica izazvao
dvojicu umjetnika na umjetničku reakciju. Na kraju ostaje pitanje svih pitanja:
Je li uopće moguće, barem na trenutak, zadobiti djelić “osjećaja zajedništva“ kakvo zadobivaju srednji vezni, quarterback i playmaker u
svojim “mikrosvjesnostima bez razloga“?
Vjerojatno ne,
jer polje u kojem se utakmica igra ne zauzima isti prostor , a niti vrijeme.
Polje je to koje zahtijeva upućenost u vlastiti razvojni ciklus u svakom smislu
(što zahtijeva puno više odgovornosti i puno manje oportunizma)
Da paradoks bude veći -u utakmici koja se igra, Vladimir Frelih i
Dragan Matić jednostavno ukazuju kako je glavni igrač upravo ta ista publika, postojećoj
im svijesti unatoč.
Literatura:
De Mello, A.(2001 )Buđenje svijesti,
Zagreb ,Izvori
Nema komentara:
Objavi komentar