Odbojni komadić (pra)povijesnog svijeta

U svojoj knjizi “Preživjeti sliku“ Krešimir Purgar gotovo čitavo jedno poglavlje posvećuje ljudskom izmetu, odnosno-govnu! O ljudskoj izlučevini koja je tako blizu svakom čovjeku (doslovno!)Peter Sloterdijk će govoriti kao o nečemu od čega se naša (posebice zapadnjačka) svijest odcijepila. Odcjepljenje on vidi tek kao oblik dresure poretka rezultat čega je naučeno gnušanje prema jednoj fiziološkoj nužnosti i pratećem joj “produktu“.Moderna ekološka svijest nagnala nas je da o tom ljudskom otpatku ponovo promišljamo. [1]

Ipak, vratimo li se u neke druge povijesne i pretpovijesne epohe uočavamo sasvim drugačiji pristup: „Izmetine se smatraju spremnikom snage ,pa simboliziraju svetu biološku moć koja postoji u  čovjeku i koja će se, bude li izbačena, nekako vratiti.“ [2]To bi otprilike bio nekakav zajednički nazivnik u vjerovanjima mnogih plemenskih, ali i razvijenijih drevnih kultura. Zanimljivo je kako mnoge predaje značenje zlata povezuju s izmetom pa će tako Dogoni tvrditi:“ Jede se sunčeva svjetlost; izmetine su noć“, što na neki način uključuje i jedno od mnogobrojnih alkemijskih značenja zlata, a neki radiestezisti čak smatraju da su titraji energija zlata i izmeta jednaki[3]

Osamdesetih se godina dvadesetog stoljeća na američkoj umjetničkoj sceni  pojavila  uzrečica Anything goes ( Sve prolazi ),a Ecova zamisao o otvorenom djelu iz kasnih pedesetih, tih je godina u New Yorku od strane receptora umjetnosti(od ozbiljnih tumača do običnih promatrača) pokrenula raznorazne epidemije dovršavanja, tj. interpretiranja umjetničkih djela kao nikad do tad. Sami umjetnici svojim su djelima dodatno podgrijavali atmosferu otvorenosti te  jasno dali do znanja kako žive u vremenu u kojem  doista sve može biti umjetničko djelo ako je se dakako sposobno staviti  u položaj stvaranja istog.[4] Ta je postmodernistička situacija izravnavanja vrijednosti,  odnosno raskola (nema pobjednika, nama rješenja, nema progresa),[5] poput svake druge povijesne situacije istodobno iznjedrila i sjajne ali i bofl umjetnike; nešto poput noža kojim se može rezati kruh ali i istovremeno ubiti čovjeka jer sjetimo li se Josepha Beuysa, umjetnika koji je od suvremenih umjetnika zagovarao moralnu i intelektualnu odgovornost za cjelinu povijesnog svijeta,[6] jasno je kako su njegova nastojanja ostala neshvaćena te sad kad je mrtav, arhiviran i potpuno bezopasan postao je sjajan materijal za izgradnju monumentalne priče oko njegovog lika i djela .A bilo je i onih koji su ga proglašavali stvarnom bolešću[izmetom?, Z.K.] suvremenog društva  preporučujući Frankfurtsku školu kao lijek dijelu zabludjelog intelektualističkog miljea koje je zbog Beuysove političke oholosti skrenulo s puta  pozitivističkog poimanja znanosti.[7]

 Za to su vrijeme njegovi “nasljedovatelji“  završili  u nekoj vrsti disjunktivnog dekonstruktivističkog labirinta bez Minotaura dok je on sam postao  prorokom čije su zamisli nakon njegove smrti završile svoj put tek kao “poruka u boci“ na koju možda netko slučajno nabasa. Arhetipsko pitanje Tezeja i njegovog  pokušaja rješavanja problema s vlastitim Minotaurom kao da više nije važno; pojava društvenih  hibrida( neka vrst aseptičnog Techno- Tezeja s pomno izgrađenim P.R-om),te nametnute teme (čak i na recentnim  velikim umjetničkim priredbama) na neki su način postali glavnom pokretačkom snagom. U Hrvatskoj se nepredvidljivost i razmišljanje o svijesti pomoću koje je jedino moguće osvojiti polje slobode kao i svijest jedinstva s cijelim prirodom ponajviše očitovala u osobi Ivana Kožarića .On, je dakako u svojim nastojanjima ostvarivanja vlastite slobode sam išao svojim putem, a ako se u njegovom radu i može naslutiti poneki beuysovski trag to svakako nije bio odraz svjesne umjetnikove namjere nego prije svojevrsni sinkronicitet dvije snažne individue(igrom slučaja i Beuys i Kožarić su rođeni 1921.godine). I kao što se u afričkoj plemenskoj tradiciji smeće okružuje posebnim obredima, jer se smatra da je prepuno snage prenesene s ljudi, moglo bi se jednako tako reći kako su  i Kožarićeve hrpe  ili pak čitav njegov atelje (danas u MSU) “osmoza između običnog i svetog, kaotičnog i uređenog životnog i umjetničkog,“[8]

     Retrospektivna izložba I.Kožarića u Umjetničkom paviljonu 2006

 U tom su kontekstu bitno drugačije svijesti umjetnika Piera Manzonija i Maurizija Cattelana. jer čini se kako je i kod jednog i kod drugog došlo do “zapriječivanja povratka svete biološke moći“, konzerviranjem(Merda d'artista,1961.), odnosno   fuzioniranjem drevnih tvari kakve su zlato i govno s kunsthistoričarski opravdanim objektom(America,2016.).No, bitne razlike postoje i između ove dvojice jer dok je oslobođenje od kanona umjetnosti kojem je težio Manzoni bilo  svedeno tek  na  intelektualističko razrješenje ropstva, u Cattelanovom djelu značenje je ambivalentno tj. istovremeno: vremensko i bezvremensko; lokalno i univerzalno.

Premda paradoksalno, no čini se kako je Beuysova(u Hrvatskoj Kožarićeva) pojava izazivala ,a izaziva i dalje neko dubinsko, nesvjesno gađenje dok taj osjećaj u slučaju  Manzonija i Cattelana  ne postoji. A ne postoji stoga što djela, i Manzonija i Cattelana svojom semiotičkom opravdanošću potvrđuju odcijepljenost od vlastitih autora postajući “ novim specifičnim objektima“ vrlo nalik na one povijesne minimalističke, držeći se tako slavne Wittgensteinove preporuke o “šutnji“.[9]No, njihova šutnja nije zlato.

Maurizio Cattelan. America, 2016.

---

[1]Usp. Purgar, Krešimir. Preživjeti sliku. Zagreb: Meandarmedia ,2010. Citirano prema:Sloterdijk,Peter.Kritika ciničnog uma .Zagreb: Globus,1992 Str.145-159.

[2] Chevalier, J ; Gheerbrant, A .Rječnik simbola.,Zagreb: Jesenski i Turk,2007. Str.228-229. 

[3] Isto

[4] Bačić,Marcel.Prostor interpretacije.Zagreb:Matica hrvatska,2016.Str.16.

[5] Usp.Šuvaković Miško.Pojmovnik suvremene umjetnosti.Zagreb;Ghent:Horetzky;Vlees&Beton ,2005.Str.479.

[6] Usp.Labus,Mladen.Filozofija moderne umjetnosti.Zagreb:Znanost i društvo,2006.Str.111

[7] Walters ,Victoria.Joseph Beuys  and the Celtic Wor(l)d:A language of healing. Münster: Lit Verlag ,2012.Str.187.

[8] Ivica Župan:Ivan Kožarić-Avanture okorjela nonkomformista; tekst u katalogu izložbe u Likovnom salonu “Vladimir Becić“,travanj /svibanj  2003.

[9] Usp.Wittgenstein,Ludwig.Tractatus-Philosophicus.Zagreb:Moderna vremena,2003. Str.171.