Ontološki rezervat

Svjetski poznata pripovijest „Kraljević i prosjak“ Marka Twaina o zamjeni identiteta dvojice dječaka i o svim njihovim dogodovštinama omiljeno je štivo djece širom svijeta. Sretan završetak te priče uz sve moguće pouke  svakako je važan, no za odraslu populaciju još je važnija jedna druga činjenica : simultani kontrast para kraljević-prosjak na sjajan način ne pristaje na disjunkciju međuljudskih odnosa ,a jednako tako niti na disjunkciju između osjećaja besmisla i  samorazumljivog osjećaja cjelovitosti koji je imanentan svakom djetetu. Pomalo paradoksalno, no čini se  kako je upravo cjelovitost ta koja je ontologiji moderne umjetnosti nepremostiva  barijera pa ju čini  nevidljivom, i to u najvećoj mjeri-nesvjesno! Jer očito, koeficijent je to koji je u proizvodnji “ontoloških formula“ jednostavno zanemaren. O čemu je zapravo riječ?

Naime općepoznata je bila težnja mnogih avangardnih umjetnika kroz cijelo dvadeseto stoljeće  poistovjetiti se s dječjim likovnim izrazom, zadobiti izravnost i nepatvorenost kakvu samo djeca imaju. (interesantno kako nitko nije primijetio da to dosad nije uspjelo nikome?)

Pozabavimo se na trenutak Picassovom situacijom ( čak je i on sam bio u zabludi ustvrdivši kako je dok je bio mlad slikao kao Rafael i kako mu je  trebao čitav život naučiti crtati poput djeteta).

Dakle ,  kad se govori o umjetnikovom sveukupnom djelu jedan element ostaje stalan-njegova svijest o objektivnom svijetu.[1]Kandinskijeva unutrašnja zbilja ,Mondrianov apsolutni univerzum, Maljevičeva čista osjećajnost  kojima su navedeni umjetnikovi suvremenici  željeli nadići pojavni svijet bila je krajnje suprotna njegovoj zaokupljenosti stvarima. Umjetnik je jednostavno smatrao da nevidljivi svijet ne može biti područje slikarstva. Materijalistički duh kojim je bio opsjednut nije mu dopuštao vidjeti da sama priroda (kojoj se divio i koju je smatrao puno jačom od čovjeka) možda i nije tek nekakva, bez posebnog razloga funkcionirajuća činjenica Čini se kako je Picasso prema prirodi imao sličan odnos kakav su stari Grci imali prema  bogovima s Olimpa- respekt prožet  nadom kako im se putovi  nikad neće  ukrstiti. Picassov “strah od prirode“ najbolje se ogleda u njegovoj izjavi:“Slikanje nije estetska djelatnost; to je oblik magije načinjen kao posrednik između ovog stranog i neprijateljskog svijeta i nas, način stjecanja moći davanjem oblika našim užasima kao i našima željama.“ [2]Zato, čak i kad je svoje blokove i platna punio prikazima autsajdera svih mogućih profila u kojima je njegov humani pristup neupitan, sam umjetnik sobom je uvijek vukao nekakvu melankoličnu prtljagu nepovjerenja (ili povjerenja, ali koje taj netko drugi tek treba zaslužiti) prema svijetu u kojem je živio. No, veliki majstor bio je u zabludi kad je u pitanju dječji crtež jer je isti izraz  povjerenja u smislenost svijeta bez zadrške.

 Tipični takav disjunktivni primjer Picassovo je slavno djelo Guernica; ono je kalcificirani konglomerat svih njegovih iskustava, objektivnost koju se ne propitkuje , super-ikona zapadnjačkog umjetničkog angažmana. I možda je upravo to djelo potvrda njegovog stava o prirodi kao onoj ispred koje se jedino može ići,  onako kako pas trčkara ispred svog gazde –zastajkujući i osvrćući se prema njemu provjerivši svaki put ide li u pravom smjeru. Usklađivanje s prirodom kod tog modernog “primitivca“ se događalo nesvjesno pa bi se moglo  reći kako je slikanje bombardiranja Guernice  za Picassa bio čin očaja ranjene životinje.

Pablo Picasso:Guernica ,1937.

U svemu tome kako je u uvodu i navedeno , neizostavna je uloga filozofije umjetnosti, odnosno njeno instaliranje ontologije moderne umjetnosti  kao povijesnog bitka. Uloga umjetnosti koja će se postaviti za posrednika u fenomenološkom konceptualiziranju jednostavno je postala zatvorenim skupom, ontološkim rezervatom  koji se presijeca s mnoštvom sličnih tvoreći neku vrstu “ontološkog kubizma.“ Ipak, prostor je to čiji je kontinuitet ograničen i koji se ne nad-stavlja na ritam evolucije kao nesagledive akcije nego se referira na evoluciju kao onu čiju je radnu površinu uz svu raspoloživu intelektualnu aparaturu- moguće jedino opisivati. Gramatičari konteksta već više od stoljeća daju smisao u borbi umjetnika protiv neprijateljskog svijeta koji ga okružuje pa će tako prema Labusu moderna umjetnost biti prinuđena spoznavati bitak tako što ga “pravi.“[3] Novonastali bitak tako zadobiva atribute povijesnosti ,spreman napredovati u zvanje „stvaratelja smisla.“ No, to je  stvaranje smisla najčešće puno grča i nepovjerenja, suprotno dječjem pogledu kojega je puno  lakše proglasiti“ posljedicom egocentričke orijentacije na ono što je bitno,“  [4]čime se ta neizbježna činjenica ljudske razvojne faze, konsenzualno i prigodničarski rabi, u “prijateljskoj“ atmosferi onako kako bi se neki lokalni načelnik obratio učenicima za njihov dan škole. A stvar je potpuno suprotna! Naime, kada bi primjerice dijete od četiri ili pet godina  svojim crtežom, hipotetski govoreći, htjelo prikazati lulu ono bi za razliku od Magrittea, gledajući u vlastiti crtež  moglo s punim pravom konstatirati: „Ovo je  lula.“I to bi zaista bila lula. Stvarnija od stvarne lule kao što je prije nekoliko desetaka tisuća godina naslikani bizon u nekoj prapovijesnoj špilji bio stvarniji od stvarnog bizona jer je bio haptički učvršćena ekstatička vizija doživljenog susreta. Ekstazu svakodnevnog života koju djeca s lakoćom podnose, odrasli su skloni konceptualizirati pa je tako svojevremeno učinio i slavni španjolski slikar .

crtež djeteta(5 god.)

 Metaforički rečeno: u  slučaju Pabla Picassa (i svih njegovih ontoloških sljedbenika) -kraljević jednostavno zapinje u siromaštvu dok kao prosjak pun bijesa(ali i straha) neuvjerljivo objašnjava  vlastitu situaciju silnom mnoštvu beskućnika koji ga okružuju.  

---

[1] De Micheli, Mario. Umjetničke avangarde XX. st. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske,1990.Str.146.

[2] Umjetnost i znanost Leonarda da Vincija ,2016.URL:https://www.youtube.com/watch?v=gSujCePbTFs&
t=429s(2017-12-12)

[3] Labus ,Mladen .Filozofija moderne umjetnosti :onto-antropologijski i socio-kulturni pristupi. Zagreb:Biblioteka znanost i društvo,2006.Str.21     
                                                                                                

[4] Grgurić, Nada; Jakubin, Marijan. Vizualno-likovni odgoj i obrazovanje.Zagreb:Educa,1996.Str.28.