Krik 2011

Anders Behring Breivik iznenadio je mnoge, naravno ponajviše one u Norveškoj ali i u svim drugim zemljama i to zato jer im je uništio sve one predodžbe o uljuđenoj Skandinaviji kao prostoru gdje se gotovo kao u nedavnoj reprizi jednog američkog filma( Wesley Snipes u ulozi odbjeglog robijaša koji za svaku psovku dobiva pismenu opomenu iz nekakvog bonton-bankomata!)svi smiješe dok  kriminala nema ni na vidiku. Istina, sad se opet pokazuje na Stiega Larssona kao nekog tko je u svojim romanima započeo mukotrpni posao otkidanja listova ogromnog kupusa(da bi došao do srca!)zvanog-Stvarna Skandinavija danas,i koji će, ako neće možda glasno izreći možda ipak pomisliti-Rekao sam ti!

Legije  psihologa, psihijatara, sociologa i političara ubrzo su se bacile na raščlambu osobe koja je  mučki  pobila sve te ljude, uglavnom tinejdžere. Zaključak -negdje se dogodila greška u proceduralnosti tj. netko je gadno iskočio iz reda .Dakle, to je eksces! Nemoguće da to danas u 21.stoljeću bude dijelom Zapadnjačke strukture-pomisliše svi ,a ne samo Norvežani.  Neki će tome kontrirati i (naivno!)zaključiti da nije bilo dovoljno zdrave štampe koje bi inače trebale imati, kako isti vjeruju- ulogu čuvara osobnih i manjinskih sloboda u multikulturalnom društvu. Budući da je u takvom društvu izvojevana sloboda- rezultat ,kako neki opet kažu –pregovaranja i pragmatizama, što onda možemo čuti, nego-Gdje je to sustav zakazao?.Ta floskuletina od pitanja  već pomalo počinje sličiti obitelji Griswold( također iz jedne filmske scene) dok se bespomoćno vrte u glasovitom londonskom kružnom toku bez mogućnosti izlaska iz tog istog toka.

Već spomenuti Stieg Larsson  u opisivanju naših uljuđenih Euro- sjevernjaka u nekim drugim kontekstima ipak nastavlja svojevrsni kontinuitet koji je prekinut smrću jednog Norvežanina, slikara Edvarda Muncha 1944.godine.Čini se kako je ,a što pomalo čak crnohumorno zvuči, njegova najpoznatija slika Krik ovih dana i  najprihvatljiviji logo kako za Norvešku tako i za ostatak iznenađenih  ovakvim razvojem događaja. No ,nije ta slika tek logo ili ponajmanje je ona logo sadašnjeg trenutka jednog dijela našeg Starog kontinenta. Edvard Munch nije slikao jedino i samo svoje frustracije, strahove ,tjeskobe. Umjetnik je tu jednim dijelom svoga bića istovremeno bio i provodnikom kolektivnog osjećaja  čija funkcija nije prestala ( sasvim logično!)njegovom smrću , ali se ,mora se priznati- zaboravila i potisnula se jest, ili kako bi se reklo-gurnula pod tepih. Netko bi sad mogao ustvrditi i reći :“Pa ljudi moji, čovjek je preteča ekspresionizma!“.Istina, ekspresionizam doista svijet prikazuje krajnje subjektivistički, ali ipak...

 Isto tako, činjenica jest, da se danas taj  europski prostor  u našoj svijesti uglavnom svodi  na sliku Volva,Ikee, H.C.Andersena, Nokije i socijalno uređenih društava. Stoga je pomalo nestvarno kada čujemo da je  poticaj za slikanje slavnog   Krika ,davne 1893.sam Munch opisao ovako:“Šetao sam s dvojicom prijatelja-onda je zašlo sunce-nebo je iznenadno postalo crveno poput krvi –zastao sam, naslonio se mrtav umoran na ogradu-iznad plavo-crnog fjorda i grada nadvili su se krv i plameni jezičci-moji prijatelji otišli su dalje, a ja sam još uvijek stajao na mjestu i drhtao od straha-i osjećao sam kako se velik, beskrajan krik prolama prirodom.“

Iako su te riječi koje bi se u današnjem kontekstu lako mogle pripisati nekom od preživjelih s Utoye ,iste su ipak poodavno izrečene što otvara neka pitanja. Možda najvažnije od svih, pitanje vrijednosti. Tjeskoba, depresija, praznina, psihoza i neuroza simptomi su od kojih su bolovali mnogi Munchovi suvremenici, a koji zasigurno nisu nikad nestali, štoviše u ovom vremenu postmoderne njihov intenzitet još je snažniji. Nema sumnje da su Nordijci u socijalnoj kategoriji odmakli od većine drugih država, no čini se da se raspad dogodio zbog uvjerenja kako je razvoj svijesti pa i savjesti ljudi nešto što pripada isključivo društvenim mehanizmima za koje se vjerovalo da sad u 21.stoljeću mogu biti samo bolji budući da se evolucija čovjekove svijesti uglavnom povezivala s dobrom metodikom, a koja je u biti ispala prisila iako nije tako izgledala. Dakle, ne radi se tu samo o tome da je susretanje ljudi svih rasa, kultura, vjera i običaja u vlastitom gradu garant uspona po evolucijskoj ljestvici civilizacijskih dostignuća, niti je vrijednost nešto što će društvo nekomu pokloniti upakirano ,  termički dobro obrađeno i povijesno dobro probavljeno. Vrijednost je nešto do čega se dolazi vlastitim trudom i zalaganjem, pa i samonadilaženjem ,nešto što pojedinca otvara za njegovo vlastito neprestano razvijanje i usavršavanje jer ista (vrijednost) jest ili nije. Kada tome nije tako, baterije vrijednosti koje jedino i samo država propisuje  mogu nas iznevjeriti u svakom trenutku kao što se to nedavno dogodilo u Oslu i na Utoyi.

E.Munch:Krik,1893.

Razmjena predmeta

Nekoliko godina nakon što je osvetio smrt svoje supruge, djeteta i partnera koje su ubili pripadnici zloglasne bande pod vodstvom Toecuttera, bivši policajac Max Rockatansky (Mel Gibson) luta cestama post-apokaliptične Australije, tražeći gorivo, hranu i ostalo potrebno za puko preživljavanje.

Max nailazi na skupinu preživjelih koje terorizira banda brutalnih motociklista na čelu koje stoje Humangus (Kjell Nilsson) i njegov najbolji ratnik Wez (Vernon Wells). Zajednica unajmi Maxa da im pomogne prebaciti njihovu zalihu benzina i boriti se za slobodan život bez straha.

Svi se sjećamo filmske trilogije o pobješnjelom Maxu iz osamdesetih u kojoj bi se kao glavni ekstrakt (zajednički nazivnik!),a koji se provlači u sva tri dijela mogao označiti kao-sakupljanje (uz istovremenu borbu na život i smrt)  krhotina. Možda je  najbolja metafora za to upravo divlji dječak(Mad Max 2)kojeg pamtimo kao opasnog i vještog bacača smrtonosnog  bumeranga, ali i kao dijete  oduševljeno sačuvanim mehanizmom neke davno izgubljene igračke dok proizvodi nježne zvuke.

Dva i pol desetljeća kasnije iz post- apokaliptične australske pustinje selimo se u zbroj nekoliko konstrukcija - grad na vodi, isforsiranu romancu, zadnju riječ umjetnosti , Italiju kojoj prijeti grčki sindrom te veseli Silvio .

Ove godine ,na 54.Venecijanskom bijenalu za najbolji rad proglašena je videoinstalacija Sat/The Clock ,remek djelo Christiana Marclaya. Rad je sastavljen od tisuću filmskih isječaka, u trajanju od 24 sata. Dakle, impozantno trajanje(cijeli dan!)rada u kojem autor na interesantan način spaja film kao današnji umjetnički medij  No. 1  i vrijeme kao kategoriju(ne kao stvarnost!), dakle nešto što je imanentno samo čovjeku. Navedeni Sat u svakom trenutku trajanja tog velikog filmskog kolaža  prikazuje točno vrijeme, čime autor aktivno uključuje svakog onoga tko promatra ove videoinstalacije jer je vrijeme u tim isječcima istovremeno i njegovo(promatračevo!) vrijeme .Ovo ,a i druga umjetnička istraživanja arhiva dovode do očekivanog rezultata-fizičkog prostora memorije. Slikovito rečeno –prostora ispunjenog starim stvarima( u navedenom  filmu bila bi to: vozila kojim skupina preživjelih pozitivaca sa svim onim što posjeduju, očajnički bježi od svojih progonitelja, zlih motociklista) .Potencijal arhiva postaje gorivo kojim se budućnost misli voziti!?Hm..

Promjena svijesti, koja je neminovna nezaustavljiva i ireverzibilna i doslovno i metaforički mijenja obličje sačuvanih arhivskih artefakata što znači da je strategija vintage -oblikovanja moguća tek kao jedna nova vrsta happeninga (udaljenog od onog historijskog) To naravno nije u planu današnjih svjetskih oblikovatelja umjetničke scene, a razlog je poprilično jasan-ukinuće metafizike okolni prostor čini neprijateljskim( u filmu bi to bila pustinja),pa jedino što preostaje je stvarnost razmjene  predmeta kao najvišeg dometa tog ekskluzivnog humanizma(Ch.Taylor).

Rekoše nam -Budućnost neće pripasti pokornima, kako su nas stoljećima uzalud uvjeravali. Budućnost će pripasti spremnima na beskompromisnu borbu....,malo zastadosmo  te se upitasmo  : Pa zar za kanister kerozina  i bjelokosnu škrinjicu?-Ne, vi samo za kanister!-rekoše. 

Dio Marclayeve videoinstalacije

Teoretiziranje teoretiziranja

Biti u sredini, a ne na ekstremnoj poziciji, je zdravije. Biti u kategoriji genija jednako je devijantno i podložno nerazumijevanju kao i biti u kategoriji s drugog kraja te skale, recimo, idiota ili debila. Možda je stoga tako često zbunjujuće pokušati odrediti što je što. Je li, na primjer, neko remek djelo genijalno ili potpuno debilno.
Mi u sredini smo uvijek jasni. Naša je pozicija ona za koju se kaže, kao i za naše radove: »Nije loše, ali daleko od dobrog«. To je samo to, jednostavna sredina, tu nema dileme i zabune. No onda, ako smo tako razumljivi, čisti, jasni, jednostavni, nedvosmisleni, ne cinični, ne ironični, ne samoironični, ne lijepi i ne ružni, zašto nismo više zastupljeni u medijima ili raznim izložbama? Naše mediokritetstvo zaslužuje ravnopravan tretman. Smatramo da je došao trenutak da si pravo na ravnopravnost s onim dobrim i onim lošim umjetnicima možemo izboriti demokratskim putem. Nikako ne nasilnom akcijom, što ionako nije u našoj, već u prirodi nekih – na ovoj postojećoj skali – ekstremnijih grupa.(Goran  Trbuljak)

Ovom izjavom nakon četrdeset godina, konceptualni umjetnik Goran Trbuljak (rođen 1948. godine u Varaždinu. Diplomirao je na dvije akademije :ALU i Akademiji za kazalište ,film i televiziju.) odlučio se na jednu neobičnu izjavu ili stav u lipnju ove godine u jednoj zagrebačkoj galeriji .

Što bi se dakle moglo iščitati iz ove izjave?

Koliko god umjetnikova izjava bila iskrena, ona je i dalje na razini gledišta i teoretiziranja. Uostalom, slično je i u mome slučaju, pa tako bez hinjene poniznosti mogu zaključiti da će i ovaj tekst biti :teoretiziranje teoretiziranja. Ta  svojevrsna neminovnost, ako ništa drugo daje mi za pravo  ipak reći nešto o sustavu gledanja tj. vrijednosti 

„Istina se nikada ne može izraziti riječima. Istina se može spoznati iznenada, kao rezultat određenog stava "rekao bi A. de Mello.I  upravo ova tvrdnja neumoljivo raskrinkava pukotine u tvrdnjama(čitaj fiksacijama) navedenog umjetnika. Koliko god u svom umjetničkom činu umjetnik nastoji pokazati vlastitu „objektivnost“,ipak dojam je(moj!)da je samog umjetnika zahvatila određena doza napetosti koja inače „drma“ veliko mnoštvo, danas već prezrelih postmodernista. Pod krinkom objektivnosti ,gotovo pomirljivo traži neki svoj kutak(u pluralu naravno, lakše je!)ne misleći to što govori jer upravo akcentuirajući mediokritetstvo, on (pod)svjesno  prelazi na radikalnu stranu. Trbuljak teško izbjegava zamku poistovjećivanja svoga „ja“ s ulogom visoko parnog  konceptualca koji se tako formalno ne razlikuje od znamenitog prikaza Rembrandtovog Krista koji zapovjednom gestom podiže  Lazara iz mrtvih, no sadržajno- itekako. Lazar  kojeg je Rembrandt kistom podigao nije Lazar koji mijenja stvarnost oko sebe nego Lazar  koji dolazi u dodir s vlastitim osjećajima(iskreno i bez pompe).To naravno ne znači da je svaki barokni slikar imao tu snagu kista kakvu je imao veliki majstor što nije toliko niti bitno. Bitna je neponovljivost spoznaje koju umjetnik izriče –u JEDNINI. U svojim umjetničkim nastojanjima Trbuljak nije iznimka nego paradigma duha vremena –kriva interpretacija slobode ili kako ju je M.Šuvaković naivno(slučajno?)označio kao suglasnost pripadnika mreže kulturnjaka, političara i ekonomista.

Samo onaj tko je slobodan, tko nije podložan društvenim kritikama, netko tko ne mari za ono što će ljudi reći o njemu(koliko smo takvi?) može podnijeti i umjetničko djelo kao –ništa.

Goran Trbuljak,2008.

Zahvaćeno!

Dana 4. lipnja 1994.godine u Zagrebu je bila odigrana prijateljska nogometna utakmica između Hrvatske i Argentine. Dan je bio poprilično kišovit, a za vrijeme same utakmice kiša je lijevala kao iz kabla. No, unatoč lošem vremenu,  većinu je ipak radovala činjenica da će moći uživo vidjeti legendarnog „Malog Zelenog“( Maradonu),jednog od najboljih nogometaša svih vremena. Ne znam zašto, ali puno godina kasnije, meni je najviše u sjećanju ostao odmor nakon prvog poluvremena i to zbog nekakvog nogometaša-žonglera koji je čuda izvodio s  loptom,“pimplajući“je nogama i glavom na sve moguće načine, ne dopuštajući joj pasti na zemlju. Poslije toga, ubrzo su u teren opet ušli hrvatski i argentinski reprezentativci s ciljem da protjeraju loptu unutar vratnica tj. da „zabiju gol“protivničkoj momčadi. Nisu uspjeli ni jedni ni drugi, pa je rezultat  na kraju bio 0:0.

 Deset godina kasnije, točnije 8.listopada 2004.god u Parizu, umro je filozof i teoretičar dekonstrukcije Jacques Derrida. Dekonstrukcija po njemu i to zahvaljujući jeziku kojeg on naziva nezavisnom silom u trajnom je pokretu koja onemogućava stabiliziranje značenja ili definitivnu komunikaciju. Takvo iznutra stvoreno strujanje on naziva différance i time odbacuje bilo kakvu mogućnost neposredovanog postojanja.

Kada je u 17.stoljeću Gianlorenzo Bernini, najveći kipar baroka u kapeli Cornaro u rimskoj crkvi S.Maria della Vittoria u mramoru isklesao kip svete Terezije Avilske u mističnom zanosu ono što je je time postigao je upravo slika Božanskog dodira ili kako je to opisala sama sveta Terezija Avilska :“U nama postoji nešto neusporedivo dragocjenije od onog što vidimo izvana. Nemojte ni pomisliti da ste iznutra prazni!“Tko god da gleda ovo umjetničko djelo , zasigurno da osjeća određeno „titranje“iznutra  ,netko više, netko manje. Zašto je tome tako? Znaju li to promatrači možda za Wӧlfflinovo „otvoreno“pa se stoga osjećaju „uvučeni“ u tu grandioznu skulpturalnu cjelinu?.Malo vjerojatno. Njemački umjetnik J.Beuys je znao reći:“Za dobrog umjetnika potrebno je ne samo znanje nego i dobar instinkt. Tu se rečenicu može parafrazirati i isto reći za svakog promatrača tj. konzumenta te iste umjetnosti.

Bernini svoje skulpture i radi s namjerom da promatraču pomogne ostvariti potpuno poistovjećenje s nadnaravnim događajima. Uvjereni humanist ali i vjernik koristi prikaze snažnih emocija posebno vidljivih na licima likova koje kleše(u ovom slučaju  sv. Terezije ).Uzburkanost, dinamizam svoje vrhunce dostižu na površini(nabori haljine!)ali stvoren je  također dojam da je pokrenuta i sama jezgra što stvara efekt lebdenja. Skulptura se dijagonalama(barokni princip)doista otvara u svim smjerovima.

Za J. Derridu ekstaza pluralnosti- pisac i pisanje je ono što je za mistika on sam i njegov odnos s Božanskim(otprilike tako tvrdi  N. Govedić).Uzimajući oboje u obzir , razlika je u zahvaćanju onog drugog. Možda bolje reći u navođenju onog drugog na konkretan cilj. Postmoderniste  kakav je bio i J. Derrida mogli bi u tom smislu usporediti s  nogometašem-žonglerom s početka. To poigravanje s velikom dozom spretnosti(vrtnjom oko sebe) koje je samo sebi cilj dugoročno gledajući razveseljava samo „žonglera“,ne i one druge(gledatelje).Oni žele vidjeti da je netko stigao do cilja(da je postigao pogodak!)  da bi se mogli proveseliti s njim, ali  i on s njima. Tako „uključeni u zajedničku radost“svaki od njih želi kada dođe kući učiniti isto, Bar na tren.

G.L.Bernini.Mistični zanos sv.Terezije Avilske,17.st

„Fetišizacija defetišizacije“

„Idealno konceptualno djelo bilo bi vlastiti tekstualni opis, što znači i da moglo biti doživljeno samo tako da se pročita opis djela“(S. Kalčić, Neizvjesnost umjetnosti)

Kritičkim odnosom prema tradicionalnoj umjetnosti konceptualni autori u svoje radove unose teorije istraživanja, dematerilizaciju i defetišizaciju umjetničkog objekta, odustajući od uobičajenog oblikovanja umjetničkog objekta koristeći se prije svega pisanjem uplovljavajući na taj način u „vode filozofije“poput nekadašnjih hrabrih istraživača nepoznatih krajeva iz davnih vremena.

„Mladić,(30),fakultetski obrazovan, atletske građe,ne pije i ne puši, voli izlete i duge šetnje u prirodi...“.Koliko puta smo pročitali takav ili slične oglase u novinama? Nesvjesno pokušavamo zamisliti osobu koja se predstavila  u tom oglasu:,lice, stas, karakter te osobe ili kako se danas popularno kaže njen personaliti. Međutim, realnost je sasvim drugačija, vrlo često iza takvih oglasa stoje prije svega nesigurne i usamljene, a ponekad i depresivne osobe koje žele privući pozornost drugih koju inače na uobičajen način nikako ne uspijevaju.

Stoga su se te osobe odlučile sakriti iza riječi. Strah od prihvaćanja drugoga ili još točnije strah od bivanja prihvaćenim od strane drugoga povećava broj gramatičara svih vrsta stvarajući time jedan oblik paradoksa u kojem se usložnjavanjem jezičnih konstrukcija smanjuje učinkovitost same međuljudske komunikacije.

„Proces preobrazbe cjelokupnog izravnog životnog iskustva u najviši simbolički izraz-jezik-monopolizira život.“-reći će J. Zerzan (Anarhoprimitivizam protiv civilizacije) i nastaviti-„Tvrditi da je čovjek čovjek samo zahvaljujući jeziku znači previdjeti činjenicu da jezik možeš izumiti samo ako si već čovjek.“

Američki konceptualni umjetnik Joseph Kosuth je na  monokromnoj površini platna napisao  definiciju slikarstva iz rječnika smatrajući da umjetničko djelovanje treba uvijek dovoditi u pitanje(što je točno!)i to prije svega razumijevanjem lingvističke pozadine svih umjetničkih prijedloga(što je vrlo upitno!).Jezik svakako sudjeluje u onom što nazivamo „iskustvo“,međutim jezik ne iscrpljuje svu stvarnost iskustva koja se želi misaono prevesti u nama prepoznatljivu kategoriju „značenja“.(P.Ricoeur)

Budući da jezik funkcionira samo unutar nekog konteksta, inkorporiran u sveobuhvatni oblik života može se zaključiti da je konceptualno djelo poput kamenčića koji je ispao iz nekog mozaika i poslije postao „važnijim“(narušena semantička stabilnost)od cijele „kompozicije“.

Svakako da su hvale vrijedna sva propitkivanja, analiziranja koja naše čini vraćaju u početnu točku, no upitnost takvih namjera leži u odabiru „mjernih instrumenata“koja isključuju sve ostale poput najvećih autokrata zaogrnuti „otvorenošću“.Uostalom i za našega mladića bi bilo bolje da spremi mobitel i prošeta se po korzu jer tko zna...

Joseph Kosuth: Art as Idea as Idea ,1967.

Oko kere pa na mala vrata

U prestižnom njujorškom muzeju MoMA (Museum of Modern Art) u ožujku prošle godine održana je retrospektivna izložba pod nazivom ‘The Artist Is Present’, koja je posjetitelje (i doslovno) upoznavala s Marinom Abramović, jednom od najutjecajnijih umjetnica performansa u svijetu. Inače, poznati je stav Marine Abramović da performans ima smisla jedino ako je izvođen uživo pred publikom, te da je prema tome jedina njegova vjerodostojna dokumentacija sjećanje publike, radije nego, na primjer, fotografski zapis. U ovom slučaju  rekonstrukcija pojedinih performansa postala je oblik dokumentacije pa je specifičnost te prošlogodišnje  izložbe u činjenici da su se po prvi puta u okviru muzejske izložbe radovi izložili metodom re-enactmenta, dakle ponovnim izvođenjem performansa prema jedinstvenoj partituri. I  dok su iznajmljeni  umjetnici (umjetnici koje je M. Abramović angažirala za re-izvođenje svojih već slavnih performansa) odrađivali zadani im posao, ona sama je izvodila jedan od najduljih performansa- u trajanju od 700 sati(7 sati na dan, 6 dana u tjednu) Posjetitelji izložbe mogli su sjesti preko puta umjetnice i jednostavno se sukobiti s njezinim pogledom. Neki od onih koji su sjedili nasuprot same umjetnice su se čak i rasplakali. Gustoća emotivnog naboja koja je očigledno bila prejaka nagnala je mnoge na takvu emotivnu reakciju. Tako su se na stolici preko puta umjetnice među ostalim  našla  i neka slavna imena kao što su  Artur Danto ,Björk ,Lou Reed, Marisa Tomei, Isabella Rossellini i  još mnogi drugi znani i neznani(ukupno 1400!). Čak je i Lady Gaga izjavila kako je fascinirana umjetnicom i njenim radom. Vratimo se kojih desetak i više  stoljeća unatrag do monaha prvih kršćanskih vremena, a u vezi s plačom i suzama. Efrajim Sirijski (4.st.)tvrdi :Po suzama i po Božjoj dobroti budi se duša koja je bila mrtva .Za Izaka iz Ninive(5.st.)suze su znak da se čovjek približio istini. O duhovna milino suza ,slađa od meda, meda samotoka i svih nektara, s oduševljenjem govorit će Petar Damiani(11.st.)

I sam Dostojevski će vlastito iskustvo spoznaje istine kroz plač objasniti riječima: Plakat ćemo..i sve razumjeti. Filozof  H. Plessner tako tvrdi: U plaču čovjek susreće samog sebe. Dok plače, odjednom mu sve postaje jasno :njegova bijeda ,nepročišćeni motivi i namjere ,njegova zloća, pokušaj bijega, njegov duboko ukorijenjeni egoizam .Iluzija o kreposti koju je mukotrpno gradio naglo se ruši. Razotkriva vlastite smicalice kojima je sam sebe zavaravao. Onomu koji plače nedostaju riječi da protumači sebe i svoje stanje, riječi iza kojih bi se opet mogao skriti .U plaču se čovjek bespoštedno susreće sa samim sobom ,bez distance prema sebi ,ne doživljava se više kroz posrednika, po kojem je potpuno siguran u sebe. Izmiču mu čak i misli za koje se još mogao držati .Plač je susret bez posredovanja ,bez uplitanja sa strane .U plaču čovjek pušta iz ruke vlast nad sobom, oslobađa se i prepušta plaču koji ga je svladao. Plač postaje za njega jedini mogući odgovor na pitanje na koje sam ne zna odgovoriti. Njegovo tijelo odgovara umjesto njega tako što brizne u plač. Razum i duh ostaju nijemi.

Marina Abramović je nesumnjivo atraktivna žena i vrhunska umjetnica  i zasigurno puno ljepša od bradatih pustinjaka. U sjajnom prostoru slavnog njujorškog muzeja, sve izgleda pametno, duboko  i nadasve suvremeno. Tu će mi emocije(suze!)obogatiti životopis- razmišljaše tako u dubini vlastite  podsvijesti mnogi.

  No, ipak neosporna je činjenica da se o  istinskom  intenzitetu svakodnevice govori već odavno, i to o intenzitetu egzistencije koja nije ni slučajna, ni besmislena, a ni prolazna .Mogli bismo ga(intenzitet!) nazvati i svrhovitim. Koji je dakle razlog zanemarivanja tih drevnih nauka prvih kršćana? Jacques Ranciére govori o tijelu istine koju treba svaka poetika, jer nema te epistemologije i metodologije koja dovoljno ispunja ljudsko biće.Poetika kao nešto izvan svih verifikacijskih postupaka( inače strategija oko kere pa na mala vrata postala je vrlo popularna u svjetskim intelektualnim krugovima) Čini mi se kako se tu otvara nekoliko paradoksalnih situacija. Prvo, dojam je da je suvremenoj umjetnosti imanentno priklanjanje neodarvinističkoj slici svijeta kao jedinoj mogućoj (čast iznimkama!),a koja smatra da razvijanje životnih oblika nema svrhe te nije usmjereno ka budućnosti, nego to naprosto treba uzeti kao događanje i ništa više od toga. Razlog tomu danas treba tražiti i u činjenici  da su „intelektuaci“ najčešće ustrašeni da ne  bi bili  proglašeni nazadnim (umjetnici pogotovo)jer dotiču teme koje su zastarjele i neopravdane . Neznanje, inertnost, tupost, bahatost i lijenost priječe pokušaje dubinskog promišljanja kršćanskog misaonog blaga koje ,istina zna ponekad biti skriveno brokatnom dugom odjećom i sjajnim masivnim namještajem. Metaforički rečeno:  ljudi današnjice nisu skloni razmicati duge zavjese da bi vidjeli što je iza pozornice(To je  nešto čega svaki savjetodavac mora biti svjestan ili će biti uvrijeđen u svojoj neshvaćenosti.) Drugo, a što ako je pak performans kao jedan od najčešćih oblika suvremene umjetnosti odlučio usmjeriti ljubav (kao kod M.Abramović npr.)na onog bližnjeg? Što je tu onda ta usmjerena ljubav? Biokemijski proces bez svrhe? Performans u tom kontekstu ne bi imao nikakvog smisla. Većina današnje umjetničke publike   nije sigurna u kriterije vrednovanja današnjih umjetničkih djela ,(performansa pogotovo!)upravo zbog gubitka neposrednosti , istoj onoj koja je inače  imanentna holističkom(osobito kršćanskom, osobnom ) pogledu na svijet. Iz ovoga bi se mogli izvući zaključci kako su strategije  suvremene umjetnosti(u većini slučajeva!) neučinkovite  i nežive .Mrtvi igrokazi o kojima ne smijete glasno pričati. One će to i dalje biti dok se god hladni rat ne završi. Kao i u historijskom hladnom ratu i ovdje je prekid moguć tek uz uvjet kad se poradi na povjerenju, i skinu  propagandni posteri sa zidova naše svijesti .U svom očajanju čak je Jean Baudrillard predlagao da se ubuduće ...inzistira na jedinstvenosti svakog zasebnog trenutka(fragmenta) ne shvaćajući da svaki romantizam pa pripadao on i digitalnom dobu ne nudi istinska rješenja.

 Taj put, u New Yorku ,vlastitom iskrenošću i buđenjem duše, Marina, a i neki preko puta nje- oživješe, a bijahu mrtvi. 

X Y Z

X:„Programi Akademija likovnih umjetnosti kod nas, a i u Europi, smatraju umjetnici, uglavnom su bazirani na modernističkim doktrinama koje su prevladane, pogotovo pojavom kulturalnih studija..“

„Programi na akademijama su u potpunoj suprotnosti s naobrazbom koja bi studente osposobile za suočavanje sa zatečenim kulturno-povijesnim trenutkom, unutar kojega izvodi vlastiti umjetnički identitet.“....“problem je u tome što se studentima nudi znanje koje pripada jednom zastarjelom vremenu, od nas udaljenom barem 150 godina“...

Na vaša pitanja stigli su i odgovori.

Y:Gdje?-Rijeka,Galerija SIZ - program 2010
Što?Tko?-Izložba: Grupa ABS
O čemu?-“ABS-ova praksa zamišljena kao klasna borba u visokoj umjetničkoj obrazovnoj klasi”
Od kada do kada?-od 11. lipnja do 30. rujna 2010.

Z:Definicija dijaloga je –put do zajedništva. Tu činjenicu najčešće zanemaruju svi „vlasnici istine“,a tako rado i dalje govore o dijalogu. Na fakultetima ili akademijama sve vrvi od studenata, to je opće poznata stvar, i pitanje je, koje pitanje netko (tko se nađe među njima)  treba postaviti –sebi ili drugima? Jesu li  akademija ili fakultet svojevrsne mikro- prostorno-vremenske strukture čije sadržaje trebamo osvijestiti kao gibanja iliti dinamizam intelektualnih sila. ?Ili su važniji studenti, svaki ponaosob, neovisno o tome što znaju ili ne znaju, što misle ili ne misle o zatečenom kulturno –povijesnom trenutku?

Y:  Grupu ABS čine: Alan Alebić (1976), Ivica Blažić (1975) i Ivan Skvrce (1980).
Članovi ABS-a diplomirali su 2003. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti - smjer slikarstvo. Trenutno su studenti završne godine magistarskih studija na Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani.
Žive  i rade na relaciji: Zagreb – Rijeka – Krk. Dobitnici su godišnje  nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnosti  za najboljeg mladog umjetnika za 2008. godinu.

X:U Jutarnjem listu, 30. srpnja:

„U ljetno su se predvečerje trojica umjetnika u ranim tridesetim godinama uputila na

zagrebačko groblje Mirogoj pokloniti se nedavno preminulom kolegi i uzoru, velikom Tomislavu Gotovcu. Obavili su sve uobičajene radnje odavanja počasti pokojniku kojemu se dođe na grob: donijeli su cvijeće koje su kupili na obližnjem štandu i uredno ga poslagali na grob, malo su počistili, zapalili su svijeće... jedino što su sve to obavili goli, upravo u skladu s Gotovčevom umjetničkom poetikom: tijelo je bilo njegov osnovni medij izražavanja i služilo mu je kao što je Pablu  Picassu služila plava boja. Na grobu su tako proveli neko vrijeme, neometani, budući da je Gotovčev grob udaljen od glavnog ulaza na Mirogoj.“

Cijeli događaj odlaska na su groblje snimali i videokamerom i fotoaparatom. Video u trajanju od 5 minuta i 50 sekundi izložili su na 50. porečkom annalu, koji se od jučer može pogledati u Istarskoj sabornici i na još nekoliko porečkih lokacija.


Karizmatični Tomislav Gotovac režirao je i svoj sprovod, a cijeli je scenarij zapisao na poleđinu jedne pozivnice: klasični ukop sa živom svirkom. Zagrebački Dixie Band izveo je niz pjesama, među ostalima i željenu “Trav’lin’ All Alone”. Da će se stvari u umjetničkom svijetu oko Gotovca odvijati i nakon smrti karizmatičnog umjetnika moglo se pretpostaviti s popriličnom sigurnošću.

Z:Je li među 32 845 Japanaca(podatci iz Jutarnjeg lista,9.rujna)samoubojica prošle godine, bilo  studenata? Ako ih je bilo, bilo bi interesantno čuti koliki je taj broj? I nije nevažno:“Jesu li bili osposobljeni  za suočavanje sa zatečenim kulturno-povijesnim trenutkom  uključujući najnovija znanja?“Najvjerojatnije da jesu, ali nije na žalost pomoglo . Možda je baš kulturno naslijeđe bilo jedan od razloga percepcije života kao nemogućnosti kod tih nesretnika?

Ponekad je umjetnička namjera ograničena kvadraturom(površinom) na kojoj djeluje. Recimo ovako, ukupna površina Hrvatske je 87.661 km², kopno 56.594 km². I nije to malo za nekog od naših performera s ovih prostora. . Naprosto njihova je jurisdikcija u tom smislu  ograničena. „Tražim prikladan  prostor za autentično djelovanje!“( potencijalni oglas)

- A, ono da se umjetnost se bavi univerzalnim temama!?-Nikad čuo. –Otkada ti tako govoriš?-Pusti sad to....(razgovor sa samim sobom)

X:Performans, režirani ili nerežirani događaj može biti izveden direktno pred publikom ili bez publike koja onda taj događaj promatra TV-video prijenosom. Tijelo kao medij (kretanje )vrlo je čest u radu mnogih umjetnika-performera koji su željeli izvesti sintezu umjetnosti i života.

Z:To, baš i nije moguće na stupnju svijesti i vrsti mentaliteta današnjeg Zapadnjaka zbog nekoliko razloga:

1)Prevladavajuća paradigma koja zastupa tezu da “pod starim razumijevamo još žive povijesne i pretpovijesne sadržaje i vrijednosti iako, jasno, u preobraženim i ne više prvobitnim i originalnim oblicima“(J.Damjanov) je ključan problem jer ne dopušta svijest o svijetu da „sve što se događa, smije se dogoditi“.To sebeprihvaćanje je nužno da bi  se riješilo jedne mitske i  utopijske happy structure ,ali i angažmana bez goriva i autokarte.

2)Performans istina prepoznaje ljude kao žive kipove ,ali ne može ih povezati u zajednicu  jer im naprosto ne pogađa zajednički nazivnik.

3)Navezanost na druge osobe i njihova djela(u ovom slučaju nekadašnja Gotovčeva na B. Holiday ili npr. ova sadašnja grupe ABS na T. Gotovca)bez obzira na namjere i pohvale je(koje pokojni Tomislav Gotovac uglavnom zaslužuje, a vjerojatno ponekad i ABS!) kolažiranje  životnih sekvenci bez svijesti o kadru.

Nekako se čini da  paradoksalna priroda performansa leži upravo u činjenici po kojoj isti  propagira „sintezu“ života i umjetnosti paralelno se klanjajući bogu determinizma drhtureći u  „smrtnom“ strahu od života(tj. onog Drugog kome je performans i namijenjen).

Dakako, performans kao neposredno osobno prisustvo (primjerice J.Beuysa)koje ostvaruje kritički dijalog s nekim drugim  je ona svijetla strana Mjeseca ili socijalna plastika(dovođenje društvenih odnosa u uravnoteženi  oblik).Ipak prava sublimacija performansa bila bi  dovođenje onog vlastitog unutarnjeg u uravnoteženi oblik, sukladno unutarnjem onog Drugoga ili tamnoj strani Mjeseca. Onaj tko to uspije doći će do stupnja „kada umjetnost neće biti potrebna“(P. Mondrian). No, budući da je modernistička praksa nadiđena –kuda onda  idu ...

XY(zajedno):Prestani Z..