srijeda, 23. studenoga 2011.

Duhoinstalater

Na jednom mjestu Josip Vaništa( sad već klasik hrvatske moderne) kaže:

Slikanje je posve privatna borba u kojoj ne pomažu principi, ni marljivost, ne pomaže ni dosljednost, nema pravila. A djelo(ako se pojavi)samo je (slučaj) poklon. Poklon?

Stari gospodin umjetnik(J. Vaništa) je izrekao ono što (poprilično paradoksalno, zar ne?) ne razumije ,ne prihvaća, ne primjećuje ili u stvari ne želi gotovo niti jedno manje ili više slavno, kasselvenecijansko ili neko drugo likovno-teoretičarsko pero? Međutim, čitajući ovih dana neke od eseja Rudolfa Arnheima ,a koji se dotiču psihologije umjetnosti, uočio sam kako je to pero bilo blisko (iako se to možda i ne bi pomislilo na prvu)po razmišljanju  Josipu Vaništi(unatoč činjenici da je malo vjerojatno da je dotični psiholog/filozof za našeg umjetnika i znao!) što naravno nije, niti mora biti nešto neuobičajeno. Tek potvrda sličnog načina razmišljanja.

Analizirajući  sliku „Poklonstvo Mudraca“  Giovannija di Paola, R.Arnheim vrlo precizno naglašava razliku između tradicionalnih i modernističkih likovnih ostvarenja. Tako će opisujući strukturu navedene slike autor analize zaključiti kako je to djelo malo savršenstvo jer je slikar uspio ostvariti potpunu vezu i uzajamni odnos sadržaja i forme, kao i zbog toga što predstavlja bogatstvo vizualnog svijeta u svjetlu organizirane misli. Posloženi likovi mudraca s pratnjom ,utjelovljuju dolazak, susret, pokornost. Taj apstraktni uzorak vizualiziran intenzivnim bojenim poljima simbolizira tek prednji val(plan!)kretanja navedene strukture(dolazak-susret-pokornost).U drugom simbolističkom lancu(planu!)  koji se kreće od oštrih stijena prema sjajnoj betlehemskoj zvijezdi simbolika je uzdizanja od zemaljskog, mračnog, neoblikovanog do sjajnog, jasnog i nebeskog. Tome svojevrsnom dvostrukom valu simbolizma slikar niti u jednom trenutku nije oduzeo važnost sraza formalnih likovnih elemenata koji uostalom sav taj dinamizam vizualnih sila, bilo formalni ili narativni čvrsto drže na okupu -u ravnoteži.

Josip Vaništa kao pravi modernist u svom slikarstvu nije vodio brigu o simboličkom, jer bi to za njega i za one koji su ga tada ( sredinom 20.st.)okruživali i okružuju i dan danas bilo u najmanju ruku blasfemično. To je razumljivo s obzirom na tadašnje tendencije, kako u svijetu tako i u nas u određenoj mjeri, i zato je tim interesantnije što se u njegovim asketskim slikama može postati svjesnim činjenice da je tišina njegovih slika u stvari bila svojevrsni surogat od modernizma odbačenoj naraciji i simboličkim paradigmama. Da bi to mogao  Vaništi je bila potrebna stanovita slikarska strpljivost, metiersko znanje i odbacivanje bučnosti da bi se tek onda poput jednog od Mudraca usudilo krenuti u susret i pokorno prepoznati trenutak zaustavljanja(u slikanju naravno!)Taj trenutak Vaništa je zvao poklonom što  će pak Karl Rahner na jednom mjestu nazvati-iskustvom u kojem čovjek shvaća da nije samo zaboravljeni pakao svoje vlastite ništavnosti.

 Nasuprot umjetnosti tradicije i rekli bismo klasičnog modernizma stoji današnja umjetnost-umjetnost instalacija koja kao što Yves Michaud navodi –napušta mjesto na zidovima radi osvajanja prostora.Za umjetničku instalaciju supstancijalnost nije bitna,bitna je činjenica da će sam postav izazvati određene reakcije kod gledatelja: zaborav, gađenje, zbunjenost, nesigurnost i možda od svega najinteresantnije-ushićenost. Sve je to  najčešće vrlo kratkotrajno, a sama interkontekstualna relacionalnost i učinak koje iste stvaraju na gledatelja nisu ništa drugo nego tek flash koji brlo brzo nestane. Postoje na sreću (iako rijetki !)primjeri kao što je  mladi njemački umjetnik Kai Althoff sa svojim instalacijama u kojima on nastoji na neki način pojačati snagu sveukupnog djela dajući gotovo svakom predmetu (unutar neke svoje  instalacije)auratičnost koju današnja kritika sumjnam da uopće prepoznaje(on je za njih još samo jedan od..), shvaćajući da sve velike i dugotrajne priče i poruke ne bivaju ostvarene ad hoc, nego trudom, sumnjama, umjetničkim darom i kako god to danas čudno zazvučalo, i moralnošću samog umjetnika. Umjetnik nije nepogrešivo biće, ali nastojanja da to što govori dolazi iz dubine njegova bića opravadava ga na neki način čak i pred neistomišljenicima. Jednostavnije rečeno, umjetnost današnjice bi se mogla izvući i postati nešto samo u slučaju da se dobro prouči i shvati paradigmatičnost svake povijesne epohe(koliko se to može!)da bi se simbolizam tih prohujalih epoha mogao sagledati u svjetlu današnje svijesti i savjesti i ići dalje. Ovako kako se danas koriste postmoderne strategije(instalacije,site-specific akcije, performansi, happeninzi,pa  i  slikarski revival , većina toga izgleda, kao da ste malu djecu pustili u NASA-ine  hangare u Houstonu, očekujući od djece da nastave s radom. Kolažiranje površina!  Srećom nije nemoguće biti duhoinstalaterom(onaj koji je strpljiv pun znanja i  pouzdanja) i tako popraviti izmijenjati sve te  silne cjevurine nametnute nam strukturalističke ružne kućerine.

  

nedjelja, 23. listopada 2011.

Pobuna na životinjskoj farmi

Ne znam u kojem kontekstu se pojavila, ali nedavno sam u našoj kultnoj emisiji TV kalendar vidio priču o jednom lijeku, koji je u početku toliko bio bezazlen da se davao i trudnicama kako bi im umanjio jutarnje mučnine, da bi ubrzo zatim bio ekspresno povučen iz prodaje s neviđenim angažmanom  činovnika raznoraznih ministarstava (ponajviše u Njemačkoj i Velikoj Britaniji) s mišlju kako se što bezbolnije izvući iz svega toga. Riječ je naravno o thalidomideu.

U kasnim 1950-ima i ranim 1960-ima lijek thalidomide uzrokovao 10.000 slučajeva oštećenja djece pri porodu i na tisuće smrti fetusa širom svijeta. Bebe izložene njegovom djelovanju tipično su obolijevale od phocomeliae, nemogućnosti razvijanja ekstremiteta. Ovu nesretnu djecu okrutno su nazivali fliper bebama. U svemu tome najgore je to što je afera o navedenom lijeku kasnije postala obrazac za eksperimentatore svih mogućih vrsta. Jedan od aktualnih eksperimenata koji je milijunima(milijardama?) ljudi onemogućio razvijanje humanog i dostojanstvenog načina života  pretvorivši ih u svojevrsne fliper nacije  eksperiment je zvani liberalni kapitalizam. Prilično patetično ,ali (utjehe radi?)već se spominje Novi globalni poredak. No, da bi nešto bilo poredak potreban je nekakav ustaljen red, a nazivati  poretkom današnju situaciju na globalnoj društvenoj razini bilo bi isto kao uvjeravati nekog da je lice mitskog svećenika  Laokonta iz čuvene, u mramoru isklesane grupe ,u stvari –nasmiješeno. Unutar  tog globalnog ekonomskog  eksperimenta pojavilo se  mnoštvo drugih, manjih, sad već  raskrinkanih eksperimenata koji se uvijek  javljaju u takvim slučajevima, poput onih pratećih, redovito manjih eksplozija nakon požara u nekom skladištu oružja. Tako npr. saznajemo i za neke stvari za koje inače ne bismo saznali da se klupko nije  razmotalo i nešto pri tom pokazalo u svoj svojoj golotinji- slijepu vjeru fanatika naših svagdašnjih!. Da ne biste krivo pomislili, ne radi se tu ni o kakvim religioznim fanaticima koji bi možda u svojoj sljepoći i mržnji prema drugim vjerama činili grozne stvari koje već fanatici svih boja i oblika čine. Fanatici na koje mislim su drugačiji; svoje mišljenje modeliraju čitajući časopise o najnovijim dostignućima vezanim za  zdravlje, mušku  i žensku  ljepotu ,najnovije  linije automobila, računalne programe i sve moguće društveno (ne)napredne pokrete .Budući da ih je mnogo, sljedeći logičan korak je pobuna, nezadovoljstvo vlastitom pozicijom. I što dakle, ti isti čine? Krcati  nezadovoljstvom, uglavnom odgojeni na kratkim papirnato-novinskim ili portalskim isječcima, emisijama u dva ,pet ili jedanaest sati(svejedno!)ti roboti nespretno tumaraju , sazdani od floskula, stereotipova i političkih korektnosti kod promatrača će stvoriti dojam kao da nešto traže. Što to? Ne izgledaju kao da znaju što traže. No, čini se da znaju nešto, a to je ,da je potrebno pratiti pokrete onog do sebe i iako ne znaju kamo oni do njih idu, slijede ih-slijepo i nagonski. Poput gnuova ili čak majmuna. Čini mi se da u zadnje vrijeme nitko nije tako snažno demaskirao tu veliku vojsku izvršitelja procedure kao što je to učinio sjajni američki umjetnik Walton Ford  dok je oslikavao velike gvaševe u stilu prirodoslovca Audubona. Svaka slika , filigrantski je detaljna studija flore i faune, dok se puna simbola i s puno humora dotiče mnogobrojnih tekstova kolonijalne književnosti. Ford u svojim radovima prikazuje humanizirane životinje čime izriče optužbu protiv zapadnog svijeta koji je prirodu potpuno podredio sebi, vjerujući da priznanjem sebe kao jednakovrijednog prirodnog bića s ostalim živim bićima, tim istim bićima čini dobro, ne shvaćajući da je samog sebe animalizirao. I tu nastaje problem jer animaliziranjem, tj.pristajanjem na slučajnost prirodne selekcije licenece to experimentation postaje logičnim ishodom sad već i  za žitelje zapadne civilizacije, jer su oni drugi u procesu već odavno. Uostalom, možda je baš to onaj povijesni trenutak u kojem ćemo konačno saznati kako se u stvari životinje(a možda i biljke )osjećale cijelo to vrijeme.

I budući da se ovih dana ta pobuna na životinjskoj farmi  toliko zahuktala i sam guverner HNB-a će priznati- Prosvjedi su izraz sučeljavanja s posljedicama rušenja velike iluzije da se razvoj može zasnivati na financijskom inženjeringu. Time su se služile banke i fondovi koji su najviše zaradili prije, a najmanje izgubili za vrijeme krize. Revolt je potpuno opravdan.

 Po mnogim katastrofičarima ovo je početak nove epohe. Ne znam zašto? Kao da nisu svjesni da postmodernističke žene i postmodernistički muškarci žele samo malo bolje zatvorske uvjete,  i koji će se kada se ti uvjeti poprave: primiriti, utoviti i naravno umrtviti. Eksperimentatori naši svagdašnji to znaju ,pa im stoga neće biti problem malo pričekati da neposlušno dijete utone u san.



Posljednje čega se sjećam, je da se neki majmun nagnuo  prema meni i šapnuo mi na uho-Šta sam ti reko'?
Walton Ford : Sensorium ,2003.

subota, 15. listopada 2011.

Biti sam

Suvremena nizozemska umjetnica, Rineke Dijkstra koja se na svjetskoj umjetničkoj sceni „dokazala“kroz fotografske portrete anonimnih osoba jednom prilikom je istaknula kako je za nju ključna činjenica ta, što je svatko sam. Dakako, ne u smislu osjećaja samoće ili čisto fizičke činjenice odsustva drugih osoba, nego iz činjenice da nitko ne može u potpunosti razumjeti onog drugoga.

Za svoje modele uglavnom uzima mlade ljude, ponekad i djecu prateći fotografski njihov „rast“,primjerice ,od djevojčice izbjegle iz Bosne do te iste sada već mlade majke koja je svoj život nastavila u Nizozemskoj. Fizička promjena nije ono što umjetnica naglašava u svojim fotografijama, nego je to činjenica da je to osoba ona ista, sada samo u „starijem“,tj. promijenjenom tijelu. To je svakako bitno drugačiji pogled na isto u odnosu na primjerice: pedagoge,sociologe,psihologe,profesore,liječnike,trenere,zapovjednike pa ponekad i na roditelje tih istih osoba.

Vođena svojom intuicijom Dijkstra prepoznaje jedinu moguću polazišnu točku u avanturi zvanoj:“Vidjeti drugoga, znači vidjeti sebe“ ,pri tom vrlo često naglašavajući ime portretiranog, zemlju u kojoj je fotografija nastala te datum nastanka. Budući da su fotografije u potpunosti očišćene od bilo kakvog narativnog elementa, gledatelju jedino preostaje pozorno promatrati fizionomiju portretiranih s kojih „određenja“(nacionalnost, rasa, vjeroispovijest, spol, zanimanje ili bilo što drugo)naprosto klize, nestaju kao šminka na kiši i to bez nekakvog naročitog napora od strane gledatelja.

Takav pogled je svojevrsni oblik slobode od uobičajenog strukturiranja pojedinca u „mase“,skupinu osoba sa sličnim materijalnim statusom, političkim pogledom, stupnjem obrazovanja ili u nekakve zajednice nastale kao rezultat sociološkog ili ekonomskog fenomena. Dijkstra odbija determinizam takve vrste te ovaj puta izraelski vojnik  Elyacin  na Goranskoj visoravni snimljen 26.svibnja 1999.godine nije tek pripadnik svoje jedinice u  izraelskoj vojsci, u Izraelu, na Bliskom istoku, nego jedino i samo  osoba čiji „unutarnji prostor“nitko ne može vidjeti ,niti proučiti, nego tek spoznati i prihvatiti da ga isti ima. Tek u krajnjoj samoći(dubini svog bića) čovjek je povezan sa svim ljudima.“Tko poznaje krajnju samoću, poznaje i posljednje stvari“-reći će F .Nietzsche.

Danas se teško priznaje nečiji osobni „udio“u svijetu(pogotovo onaj ostvaren metodom „ prostor u prostoru u prostoru“),pa je i posezanje za raznim „kolektivnim biheviorizmima“ jedan od načina umirivanja savjesti  ili pokušaja zaboravljanja primarnog zadatka-biti čovjek.

To je jedan od razloga što danas mnogi umjetnici ne mogu promatrati onog nekog pored sebe, ako taj nije dijelom nekakve strukturalističke priče pa bi ti isti poput patologa znali  secirati čak i upite  , tipa:“ Sine, jesi li gladan?“



Iz „šume raznoraznih kontekstualizacija“ Dijkstra je „izolirala“čistog čovjeka poput alkemičara koji dragocjeni traženi predmet nalazi u prljavštini.
Rineke Dijkstra:Vojnik ,2008.
I upravo, poput pravog alkemičara dobivši zlato, ona prekida daljnju potragu

petak, 30. rujna 2011.

Crvenokosi Nizozemac

Kada rješavate matematički zadatak i ptice na grani znaju da se unutar zagrade mijenjaju svi predznaci ispred brojeva ako je ispred te zagrade  negativni predznak

Čitajući velikane  postmodernizma čini se kako su isti(moj osobni dojam!) već u samom početku svoje formule zaboravili mijenjati predznake, a budući da im je formula trakavica (što značajno pogoršava situaciju) gotovo je nemoguće vratiti se na početak. Nitko više i ne zna kada i kako je do toga došlo. Poput Pilata koji pere ruke od svega na jednom mjestu  i  J. F. Lyotard  će ustvrditi kako je život u stvari mnoštvenost „ jezičnih igara“ kao nešto što je privremeno u optjecaju i što dijelimo bez ikakva epistemološkog jamstva ili filozofijskog utemeljenja. Jezične igre pragmatična su ,lokalizirana  i tek provizorna osnova znanja.



Godine 1890. slikar(sad već gotovo mitski!) Vincent van  Gogh naslikao je sliku „Milosrdni Samarijanac“ prema Delacroixovu predlošku .Nešto suzdržanijeg kolorita sa suzdržanom  izmjenom toplih i hladnih boja ali i dalje prepoznatljiva rukopisa- „ vangogovskog “- niz paralelnih poteza kistom, izvijene krivulje koje površinu same slike po običaju stavljaju na tron ispred ostalih elemenata, barem kad je van Gogh u pitanju.

Govoriti  o naglašenom van Goghovom impastu znači govoriti o konkretizmu same slike kao predmeta postojećeg u svijetu na kojem je slikar urezao svoju osobnu priču, jednu i neponovljivu. Njegov sunarodnjak Theo van Doesburg, četrdeset godina kasnije će o slikarstvu razmišljati na sljedeći način(iako formalno, djela obojice slikara poprilično su različita):“Konkretno slikarstvo ,a ne apstraktno, jer ništa nije konkretnije , stvarnije od jedne linije, jedne boje, jedne površine.“I Roger Bacon, franjevački mislilac, govoreći  o vrijednosti  konkretizma  će zapisati:“Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva.“

Drugim riječima V. van Gogh slikajući Samarijanca(Krista) onako taktilnog i  tvarnog on u stvari slika sebe, te opravdava i sebe i svoje otvarenje  oblika svijeta koji je stvorio svojim postojanjem, odnosno svojom vlastitom egzistencijom. Na taj način sekundarnom postaje i priča o bolestima koje su pritiskale njegovo tijelo i dušu jer gotovo da bi mogli reći da je upravo činjenica da je taj crvenokosi Nizozemac- jedini ostvareni slikar- poput  tebanske Sfinge .Čini se ipak kako je „ulazak u Tebu“ za mnoge umjetnike  neizvjestan.



Na van Goghovoj slici naslikani su i oni koji su prošli pokraj opljačkanog, izudaranog i napola mrtvog čovjeka ne  htijući mu tako  pomoći .Sivi i leđima okrenuti. Tko zna? Možda su razmišljali o epistemama čudeći se što onaj jadnik u ovakvim   prevladavajućim društvenim odnosima uopće i očekuje pomoć. Taj mora da je pao s konja jer se pričalo da (u to vrijeme je doista bilo tako)onaj tko padne s konja da će od siline udarca ostati bez svog rođenog epistema .Strašno.    
Vincent van Gogh:Milosrdni Samarijanac, 1890.

utorak, 27. rujna 2011.

Oslobođenje od korisnosti

Prošle su dvije ili tri godine,ne sjećam se točno, otkako sam u jednim dnevnim novinama pročitao(a radilo se o nekakvoj  studijskoj analizi ) da prosječan kupac novog automobila prvih šest mjeseci strogo pazi da auto blista ili da miris „novog“zadrži što duže. Nakon tog perioda već se na zadnjim sjedalima mogu pronaći pseće ili mačje dlake, da bi se nakon godinu dana već mogli pronaći ostatci hrane ili kojejakvih grickalica. Već u  sljedećoj godini odušljevenje je znatno splasnulo, tako da vlasnik automobila vozeći se u svom limenom ljubimcu starom dvije-tri godine, gotovo uopće više nije svjestan količine novca koju je dao za svog „limenka“.Automobil je sad postao ono što je oduvijek i bio-funkcionalno prijevozno sredstvo. I sve se izravnalo, ujednačilo poput pljuska izazvanog skokom u more pri kojem se sve uzburka da bi ubrzo sva pjena nestala, a  vodena površina postala sasvim mirna.

Početkom šezdesetih  u 20.st. u Francuskoj se pojavio umjetnički pokret Novi realizam, koji je nastojao premostiti jaz između umjetnosti i života, a temeljni postupak kojim se služio bio je recikliranje otpada.

Akumulacija(nagomilavanje ili nizanje predmeta istih ili sličnih karakteristika),preinaka, kompresija neki su od načina navedenog  recikliranja.

Jedan se umjetnik u tome posebno istaknuo -César (interesantno da se prezime ovog umjetnika- Baldaccini- uglavnom ne navodi- običaj koji je bio ustaljen kod renesansnih umjetnika).Naime, Cé́sar koristi „automobile koji su industrijski prešani u blokove oštrih rubova,ne naglašavajući ništa drugo osim tvari“(S. Kalčić)Prešanjem i kompresijom automobil gubi svoju funkcionalnu ali i simboličku razinu. Dubinska psihologija navodi kako automobil u snovima simbolizira trenutačni razvoj i neočekivane promjene koje mogu nastupiti, pa bi se eventualna simbolika Césarovog sprešanog automobila mogla odnositi tek na oblik te „skulpture“budući da je funcionalnost predmeta(automobila)izgubljena. Oblik te mase je najčešće četvrtast čime on postaje simbol prostora, zemlje i tvari. Posebice tvari jer „oslobođeni svoje beskorisnosti, svojega siromaštva ,pa čak i svoje bijede, i pokazuju neočekivanu Ljepotu.“(U. Eco).Možemo reći kako je na simboličkoj razini „mogućnost razvoja i promjene“,ovdje došla do svog kraja.(suprotno starogrčkim umjetnicima koji su željeli prikazati dovršenost ljudske ljepote, ovdje se autor bavi  nedovršenošću .)Na neki način, može se reći da je Césarova „Kompresija“svojevrsni „Memento mori“(tema vrlo popularna u doba baroka)- mrtva priroda, koja se u ovom slučaju ne sastoji od glinenih vrčeva, oguljenih limuna , mrtvih fazana ili lubanja, već od omiljenih oblika industrijskog svijeta. Bilo kako bilo- prolaznost ali i  trenutak konačnog oslobođenja od korisnosti  „isijava“ iz ove naoko „neugledne“ skulpture čime kao da se još jednom potvrđuje Schieleova tvrdnja:“Umjetnost ne može biti moderna jer je iskonski vječna“.
César: Kompresija,1962.

ponedjeljak, 19. rujna 2011.

Kad su mala slova postala velika

U jednom  interviewu kojeg je Jacques Derrida dao Jeanu Birnbaumu mjesec i pol dana prije svoje smrti, filozof srebrne kose i oštra zapažanja, još jednom i za svaki slučaj reče :



..kad pišemo knjige koje su izrazito općenite, ne znamo kome govorimo, izmišljamo i stvaramo obrise, ali to nam u biti više ne pripada.



Izgovorene ili napisane, sve nas te geste napuštaju, počinju djelovati neovisno o nama.



....u trenutku kad dajem(objaviti) "svoju" knjigu(nitko me na to ne prisiljava)postajem onaj-koji-se-pojavljuje-i nestaje, kao ona neodgojiva sablast koja nije nikad naučila živjeti. Trag koji ostavljam izražava istodobno moju smrt, buduću ili koja se već dogodila, i nadu da će me nadživjeti. To nije želja za besmrtnošću, to je nešto strukturalno.



...najteža kušnja: dajemo nešto svoje ne znajući zapravo kome je to što ostavljamo  povjereno. Tko će to naslijediti ,i kako ?Hoće li uopće biti nasljednika? To je pitanje koje si danas možemo postaviti više nego ikad. Ono me neprestano zaokuplja.



Jaques Derrida ovim riječima ne predvodi(i dalje!) samo skupinu ljudi od riječi ,nego i one ostale: od slike tvarne ili digitalne, nepokretne ili pokretne ,od funkcionalnog i nefunkcionalnog volumena, od volumena življenja i neživljenja ; koji se pitaju čemu to djelovanje kada će prije ili kasnije doći na red ona starozavjetna; neumitna i neupitna: jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo
(Ps103,16)?

Govoreći o potrebi pažljivog ophođenja s jezikom( J.Derrida kao alžirski Židov, naravno govori o francuskom jeziku) slavni pisac/filozof će upozoravati kako se ne može s jezikom raditi bilo što nekome padne na pamet jer on postoji prije nas, a i vrlo je vjerojatno da će postojati i poslije nas. Jedno gotovo strahopoštovanje koje je Derrida imao prema francuskom jeziku kojeg je on u potpunosti prihvatio, u našim hrvatskim okvirima kao svojevrsni pandan ime koje mi odmah iskrsava u podsvijesti, a vrlo brzo i u svijesti je ime Ede Murtića. Slikar je to čija sam djela prvo vidio u monografijama, pa na izložbama, pa na dokumentarcima, pa opet na izložbama, pa onda opet u monografijama i na web portalima, pa...U svakom slučaju ono što mi se vrzma po glavi je  slika velikog majstora dok zadubljen u svoj rad  uporno ostavlja svoj trag ,uporno, i ma kako patetično zvučalo ,do posljednjeg daha. U stvari slika koja mi se vrzma po glavi, slika je obojice majstora i od kista i od pera.Kad bi Derrida uočio neke ispuštene formulacije znao bi reći: Shvaćate li neizmjernu dubinu pitanja koje su skrivale te dvije riječi?S istom tom ozbiljnošću Murtić će stavljati ili ukidati sraz ploha ili poteze kistom u svom tretiranju slikarske površine. Možda će zazvučati neobično ,ali nekako mi je obojice žao(pogotovo sad kada ih više nema na ovom svijetu), i to ne zbog toga što svojim radom nisu uspjeli steći potrebitu materijalnu sigurnost. S te strane nisu imali problema. Naprotiv. Edo Murtić je uglavnom govorio slikarskom gestom kojom je po površinama od minijaturnih do ogromnih formata ispisivao vlastitu egzistenciju. Murtić je iskonski slikar koji se uvijek borio sa zadanim formatom; sukobljavajući kromatske vrijednosti kroz ritam kojeg je samo njegovo krvožilje osjećalo. Taj najintenzivniji dio  života od početnog do zadnjeg poteza/slova sam Derrida je nazivao preživljavanjem, pa će tako reći da ga nikad toliko opsjedala neizbježnost smrti kao u trenutcima sreće i užitka. Štoviše reći će za sebe da je imao sreću da voli čak i nesretne trenutke svojega života u kojem je upravo preživljavanje ono što čini samu strukturu onoga što se naziva životnom egzistencijom. S druge strane obojica majstora u svojim razmišljanjima o političkim tvorevinama,( dakle o  Europi, Francuskoj, Hrvatskoj itd),o globalizaciji, a i o ljudskim pravima, su po meni obojica na razini onog, hipotetski kreiranog  ;Mojsija koji nije  u potpunosti prihvatio svoju proročku zadaću, pa bi ono što bi za svoje sunarodnjake  najviše tražio, bili tek  puni lonci( čitaj: socijalna sigurnost, kvaliteta života itd) .Jasno je da stari majstori nisu istinski vjerovali u zajedništvo, ethos jer im je to naprosto  priječio  njihov intelektualni modernistički/postmodernistički habitus .Niti to čak nije bilo  nelegitimno, da stare majstore nije mučilo pitanje :Tko će to naslijediti,i kako? Hoće li uopće biti nasljednika?

Pred kraj svoga života kako nam opisuje slikar Josip Vaništa i sam Miroslav Krleža postavlja si ta krajnja pitanja: Hoće li štogod ostati od svega toga; hoće li se to zaboraviti, hoće li netko sve to izbrisati? Tko će o tome prosuđivati, i u kojim okolnostima, u vakuumu oko nas, u pomanjkanju klime, u potpunoj praznini…?

I što pomisliti u ovom trenutku nego da je strah uhvatio naše junake da možda među onima kojima su osigurali pune  lonce ne nađu nasljednika koji bi čuvali njihove tragove. Kako se smrt približavala Derrida će ustvrditi da to nije bila puka želja za besmrtnošću nego da je to u stvari nešto strukturalno. Tako smo došli do onog trenutka kada struktura postaje Strukturom tj. kada nada umire posljednja!
Edo Murtić:Iz tame,1999.god.

nedjelja, 4. rujna 2011.

Haruki i Takashi za svaki dan


Godišnji se odmor završio. Ljeto je već stvar prošlosti ,a o proljeću da i ne govorimo. Poznat nam je taj blagi osjećaj ispraznosti, kada ćemo na sve strane pripovijedati kako smo - napunili baterije; jednu od onih protokolarnih izjava koju naši građani ,nešto prije kraja godišnjeg ,nemilice koriste u mnogim svojim (ne)slučajnim susretima širom(uglavnom  kontinentalne )domovine, u kakvoj ulici ili na trgu rodnih im gradova i sela. Na žalost taj „problem“ nisu imali milijuni Japanaca koje smo mi već odavno potisnuli iza škura naše svijesti. Prisjetimo se! ;  u proljeće(koje smo ,kako rekoh, mi već odavno zaboravili) ove godine Japan je pogodio najjači  potres u zadnjih 1200 godina(tako barem kažu oni koji se bave kronikama), a odmah zatim i tsunami neviđenih razornih moći. Svijet je nemoćno promatrao razorno djelovanje prirode, pun razumijevanja i sažaljenja za staložene građane Fukushime, ali i ostale Japance. Ipak, postavlja se pitanje: što je to toliko fasciniralo ostatak svijeta kod tih vječito tajnovitih stanovnika dalekog Istoka? (budući da je kod Zapadnjaka, čak i u takvoj situaciji bila prisutna ona poznata stereotipna sumnja, tj. osjećaj kako Japanci još nešto znaju, nešto što im daje prednost, ali to i dalje taje od ostatka svijeta. I to bez izražavanja emocija. )Ti su se isti Japanci trudili popraviti nesagledivu štetu, onom već svojom poznatom strpljivošću i ustrajnošću. Opisujući način na koji piše jedan od najvećih pisaca današnjice, Japanac Haruki Murakami, Miljenko Jergović će izreći u stvari jednu opću istinu o Japancima: Dojam je tim mučniji što je Murakami fascinantan pripovjedač, valjda jedan od najboljih koji su u naše doba pripovijedali, koji bez imalo muke, lako i sigurno, može ispričati sve, i može to činiti dugo i bez prestanka, iz romana u roman, u jednome zastrašujućem, neprekinutom nizu…. Živa istina, složit ćemo se ,jer  tko se toliko precizno drži rituala(raznoraznih!) koji kao što znamo podrazumijevaju preciznost ,ustrajnost, pa i staloženost kao što to čine Japanci? Svjetski poznati umjetnik On Kawara  tako desetljećima ustrajno ispisuje datume na svojim oslikanim monokromnim površinama.

Divljenja je vrijedno to dugo činjenje, bez prestanka i u neprekinutom nizu .Vođen sličnim nastojanjima Harukijev prezimenjak i jednako tako slavni (no ovaj put likovni!)umjetnik Takashi Murakami u želji da stvori nešto što je istovremeno i tradicionalno japansko ali i suvremeno , posegnuo je za elementima tzv. japanske niske kulture(anime-crtanim filmovima i manga stripovima) uz neizostavno plošno tretiranje slikarskog, pa i kiparskog polja, a što je  svojstveno upravo dalekoistočnim umjetnicima. Stvorivši sad već prepoznatljive   hibridne slike i skulpture, Takashi Murakami  za razliku od zapadnjačkog pop-arta nije stvorio onu već pomalo očekivanu i isforsiranu atmosferu intelektualnog spuštanja važnog( kao što se događalo  kod Warholovih  lica slavnih osoba) na razinu svakodnevnog, nego bi se prije to moglo nazvati ustrajnim nizanjem dehumaniziranih ljupkih i savršeno izvedenih oblika. Bilo bi pogrešno ovu umjetnost nazvati dekorativnom jer su neka djela kao što je primjerice  My Lonesome Cowboy itekako provokativna i ne mogu se  stoga tek zbog činjenice nevidljive poruke ili zbog odsustva poruke vidljive iz aviona jednostavno zaobići. Pogledamo li tek slikarovu kompoziciju  s prikazom gljiva, prisutnu se slojevitost   može usporediti s najprofinjenijim vinima; okusi se slažu postupno, suptilno  pojačavajući intenzitet doživljenog  kako vrijeme odmiče. Što su te gljive? Planina Fuji ili atomska gljiva  nakon eksplozije? Je li pitanje koje umjetnik postavlja upućeno novoj japanskoj svijesti o užasu s kraja rata koje su proživjeli ,a koje se sad stopilo sa visoko ispoliranim high –tech plohama- prisutnim u gotovo svim segmentima japanskog urbanog života? Od igračaka pa do grandioznih arhitektonskih rješenja.je li to pitanje moguće prenijeti i na druge kontinente? Japanski turisti i romanički portali u Europi? No, nije važno.

U ovom slučaju, visoka izvedba kojom Haruki Murakami i Takashi Murakami raspolažu, nije od one vrste kojom bi se ova dvojica razmetali svojom virtuoznošću ,nego bi se prije moglo reći da (što je na Zapadu uglavnom nepoznato) je ona čisti izraz visokog poštovanja prema svima onima koji tu umjetnost konzumiraju. Nama, dakle.
Takashi Murakami:Gljive