Plavi orač

Davno se Martin Heidegger pobojao da će nam se jezik odvojiti od materinskog tla, pa je tako rekao sljedeće:“Jezik je zemlja, ,jedno pjesničko djelo raste iz zemlje. Njegovi se korijeni ne mogu uzdići u zrak.“

Hrvoje Duvnjak:Ruža vjetrova 2013.

Taj pjesnik katkad ima pero(ili tipkovnicu!),a katkad kist ,kameru ili štogod drugo.

Pjesnik Hrvoje Duvnjak ima kist, pa iako se u smislu likovnog motiva na njegovim najnovijim slikama neće uočiti nešto tako čvrsto, teško i opipljivo kao što su zemlja  i korijenje (u tematskom smislu),ono je ipak tu. (Vjetrovima unatoč!) Prisutno u načinu slikanja, prisutno u  umjetnikovu uživanju u slikanju, ali i gledanju kako se prije više desetljeća izrazio Benito Oliva  koji je govorio o umjetnosti slikarstva kao procesu podvrgnutom neprestanim mijenama. Umjetnik je ovdje maksimalno reducirao kromu tek na tonove ultramarin plave, od najsvjetlijih do najtamnijih obojivši  isječke morskog valovlja koji zauzimaju čitavu površinu slike. Tromost  tih vodenih masa djeluje prijeteće. Kao da će se svaki čas pod djelovanjem vjetrova podići i postati pogibeljnima. Jesu li to mase nesvjesnog koje vjetrovi svakidašnjice sa sviju strana svijeta podižu do nenadanih nagonskih provala. Borba je to u kojoj se drugi protivnik ne vidi, ali koji sve pokreće, pa i borbu samu. Tu tek dolazimo do spoznaje o neodvojivosti umjetnikovog slikarskog postupka od njegove umjetničke namjere. Naime, poznavatelji klasičnog slikarskog postupka znaju da su stari majstori na samom početku gradnje slike u smislu adaptacije preparacije nanosili srednji ton, to jest gamu. Taj postupak znan kao imprimatura u Duvnjakovom slikarstvu ima drugačiju ulogu. U prvom redu, bogatstvo već spomenutih plavih tonova počinju djelovati na način na koji se to ne bi očekivalo- koloristički ,iako je riječ o monokromiji,no zbog podslikanog sloja crvenom bojom(za razliku od uobičajenih prigušenih kromatskih vrijednosti kakve su se koristile u tradiciji) koja prosijava ispod gusto nanesene paste javlja neke vrste srebrni odsjaj.S druge strane takvo će svijetlo crvenilo Kandinski u svojoj knjizi „O duhovnom u umjetnosti“opisati kao sjajnu, centrifugalnu, dnevnu ,mušku, stimulativnu koja potiče na djelovanje i sve obasjava poput sunca neizmjernom i neodoljivom snagom,da bi odmah potom umjetnik cijelu površinu prekrio najhladnijom od svih boja,već spomenutom- plavom.I opet nas umjetnik iznenađuje načinom nanošenja plave rušeći paradigmatsko shvaćanja plave kao one boje koja oblicima daje lakoću, odmicanje , iščezavanje ili jednostavno ih dematerijalizira.U ovom slučaju plava tek kuca na vrata beskonačnog odmaka koji joj nije omogućen jer crvena se pretvorila u ralje čudovišta koje simbolizira čuvara blaga, teškoće i barijere koje treba svladati kako bi se došlo do blaga. Ralje su i simbol ustiju mraka ,velike stidnice koja uzima i daje,proždire muškost i odbacuje život. Za razliku od naratorski usmjerenog Gericaulta koji nam je u Splavi Meduse pokazao tragičnu priču, ali i horizont nade do kojeg se na koncu ipak dospjelo, Duvnjak iznova gleda očima nekog od mornara sa splava Meduse koji oko sebe ne vidi više ništa osim mora samog ,čime naglašava i aktualnost vlastite bitke potvrđujući tezu američkog video umjetnika Billa Viole da umjetničko djelo staro i petsto godina može biti povezeno s nama jer su to sve tragovi jedne svijesti. Navedeni umjetnik smatra da je ta svijest posebno izražena u umjetničkoj praksi iako ona može emanirati i u drugim djelatnostima. Stoga si postavimo pitanje:“ Je li ono što on kao mornar gleda toliko drugačije od pogleda nekog orača?“ Sudeći po  duvnjakovskoj slikarskoj maniri-nije.

I ne zaboravimo oranje je svagdje sveti čin, čin koji donosi mnogostruke plodove.

 

Konkvistador meka srca

„Nalazi se na otoku usred slanog jezera čije je dno zlatno. U sredini otoka nalazi se hram posvećen Suncu. Zidovi ,krovovi , fontane , alati...sve je tamo od suhog zlata.“

Opis je to mitskog grada El Dorada kojeg su prenijeli španjolski konkvistadori na temelju onog što su čuli od starosjedilačkog naroda- Inka. Može se samo zamisliti s koliko su pohlepne žestine Španjolci mačetama zasijecali po gustišu prašuma kroz koje su tumarali ne bi li ih na nekom proplanku iznenadile vizure „zlatnog grada“ ili kako je jednom prilikom, opisujući dezorijentiranost svojih suvremenika Mark Twain zapisao:“Kad izgube cilj pred očima, pojačavaju svoj napor.“

Jacques-Louis David: Maratova smrt,1793.

U svijetu današnje umjetnosti mnoštvo je konvistadora koji svoju umjetničku praksu vide kao realizaciju političkog, socijalnog ili etičkog ideala .“Cilj opravdava sredstva“ uzrečica je koja se u njihovom slučaju bez kolebanja može upotrijebiti. Dualizam između njihovog zanemarivanja estetskog elementa na jednoj i inzistiranja na autonomiji umjetnosti na drugoj strani , odavno je već otrcana priča. Obilujući patetičnošću koja ih je (a da i jedni i drugi to nisu primjetili)malo-pomalo trasformirala u groteskne sudionike na turniru bez gledatelja, grlenim glasovima paraju uši oguglale publike. Odmaknuvši se od tog kazališta sjenki slikaru njegova slika postaje jasnijom ,sve manje iskrivljenom, odnosno radost gledanja onog što je iskrsnulo na platnu pod djelovanjem ruke nekako je opravdana i nekako dovoljna. Primjerice, slikar Viktor Daldon  od onih je umjetnika koji gradi sliku višeslojnim nanošenjem viševrsnih boja(sprej,akril,ulje itd)podložan uspoređivanju s nekim od velikana slikarstva (Twombly,Basquiat,Schnabel) no ništa više od bilo kojeg drugog slikara u odnosu na neke druge uzore.Te je stvari nemoguće izbjeći ali upravo zato i dolazi do one ključne pogreške koju kustosi tj. pisci predgovora redovito čine u svojim analizama,a koja se može analogno iščitati iz tvrdnje koju je izrekao glasoviti indijski filozof Jiddu Krishnamurti:“Čim dijete nauči ime ptice ,ono više nikada neće vidjeti samu pticu.“Nije stoga čudno što kritičari posežu za bogatom riznicom likovnih pojmova u epistemološkoj tvorevini koja sve više buja slažući opise u puzzle sliku koja i ne može biti drukčija jer je i viđenje zadano tj. od ranije isprogramirano.Može li se ičiji rad, pa tako i Daldonov, doživjeti intenzivnije  bude li se tek nabrajalo ponešto o kolažu, dekolažu, drippingu, tascheu, mrljama, grudicama boje, patternu, fragmentima urbane kulture itd? Naravno da ne može.Što nam preostaje? Preostaje nam doći ispred slika i možda  poput Richarda Corcka koji je stajao pred Van Goghovim Suncokretima u Nacionalnoj galeriji reći:“Kad god se nađem pred njima, zastanem kao ukopan, kao da ih nikad prije nisam vidio.“ Iz toga jasno proizlazi da  za navedeni pogled treba imati dovoljnu količinu svjesnosti stvarnosti.Daldona se to ne tiče,on slika,bavi se tvarima,bavi se mnogostrukostima koji prethode Oblicima(G.Deleuze) nepredvidivo je to grananje  i događanje na površini. Fragmenti koji se pojavljuju u nekom od slojeva imaju isto ono značenje kakvo može imati pogled iz vlaka. Motiv je kratkotrajan i ubrzo nestaje bez obzira na nedavnu fiksiranu oštrinu. Umjetnik ima začudo običaj slikati i desnom i lijevom rukom. Kao da slijedi onu evanđeosku:“Neka ti ne zna ljevica, što čini desnica“(Mt,6,4) Bambare, narod iz skupine Mandingo naseljen uglavnom u Maliju smatraju da je ruka, a posebno podlaktica s otvorenom šakom produžetak duha. Lakat kao mjera u Bambara je najveća razdaljina na svijetu, razmak koji čovjeka dijeli od njegova Stvoritelja.

S druge strane uvjerljivost naslikane ruke beživotnog Marata koji leži u kadi, a kojeg je naslikao Jacques–Louis David ,po riječima Umberta Eca postalo je sredstvom potvrđivanja vjere u vrijednost razuma. Ipak, umjetnik će tom naslikanom, vjerojatno najpoznatijem mrtvom ljudskom ekstremitetu izvan sakralnog slikarstva oplakati vlastitu nedostatnost i nemoć u srazu s indiferentnim protokom vremena koji neminovno vodi k tvarnom propadanju, u konačnici k smrti.

Ako bi Viktora Daldona usporedili s konkvistadorima s početka teksta uočit ćemo nekoliko razlika:

-umjetnik svojom mačetom zasijeca žbunje krčeći si put, radostan zbog „krčenja“ samog

-zastajkuje kraj svake posječene grančice pomno ju promatrajući

-ponekad će sočno opsovati kad se ubode na kakav trn iskaljujući bijes na okolnoj vegetaciji(to ne traje dugo)

-nastavlja svoj put i dolazi do „Zlatnog grada“.( Lopuda,primjerice)

-pronađeni grad zadržava u pogledu s distance, nemajući potrebu  kročiti pošto poto na njega

-vraća se natrag da bi drugi dan ponovio potragu, no drugim putem i s drugim vremenom trajanja(slikanje-preslikavanje)

Viktor Daldon:Kad se sunce spusti u more,2014.

Viktor Daldon je konkvistador meka srca  koji na svom putu pronalazi interesantne stvari(pisanje/slikanje riječi, ogrebotine, zapljuskivanja, špricanja,sprejanja i još puno toga)i sve to stavlja u svoju prtljagu koju na kraju puta potpuno isprazni do sljedećeg punjenja.O Zlatnom gradu razmišlja onako kako se razmišlja o Suncu. Njegovo postojanje je više nego dovoljno.

Ex katedralne ex Tenzije

U jednom zoološkom vrtu u ( nije bitno kojem) gradu, na svijet je došla mala panda! Za nekoliko mjeseci u nekom drugom zoološkom vrtu u nekom drugom mjestu bit će to vjerojatno slonić, dok ćemo na albino sibirskog tigrića  ipak malo duže pričekati što će se svakako isplatiti jer će ta vijest biti, rekli bismo još visokoparnija.

Potvrda visokoparnosti se dakako, ogleda u zvučnom škljocanju fotoaparata, zujanju kamera, tiskanju pozvanih novinara od strane uprave ZOO-a. Suvišno je i napominjati koliko su svi bili ushićeni novopridošlim članom unutar životinjske zajednice u čemu ih nije spriječilo čak ni debelo staklo koje ih je razdvajalo Krasan prizor! Čovjek i priroda.

Čovjek i umjetnost?

Kad je o ovom riječ možda bi se objašnjenje Jeana Claira, glasovitog pariškog povjesničara umjetnosti  koji kaže :“Ipak, nikada dosad nije se umjetničkim slikama iskazivalo takvo štovanje. Žiriji, akademije, domovi kulture, muzeji, knjige, časopisi, bijenali, retrospektive, veleizložbe, sajmovi i dražbe održavaju sjećanje na njih, pothranjuju čežnju za njima, vesele se skokovima njihove vrijednosti, bilježe i najmanje tragove njihove agonije. […] Malo je razdoblja u kojima je postojao takav nesrazmjer između siromaštva stvaralačke produkcije i inflacije komentara što ih pobuđuje i najbeznačajnije djelo“ u tom smislu moglo nazvati  simptomatičnim?

Krasan prizor? Definitivno nije krasan! Priznajmo si, nije bio krasan ni onaj prvi primjer. Sve to nekako podsjeća na isušeno riječno korito na čijem se dnu mogu tu i tamo pronaći poneki ostatci nekih prohujalih vremena. Među onima koji se dolje vrzmaju po tom  isušenom koritu nećemo na primjer naći umjetnika Domagoja Sušca. Njega ćemo pronaći kako stoji na obali  te rijeke.

Dakle, Domagoj Sušac predstavljajući se izložbom exTenzije, te svojim stavom o umjetnosti i radu sa studentima potvrđuje da je po svom habitusu prije svega umjetnik-učitelj pa tek onda umjetnik- profesor. I premda bi suvremenom umu bilo strano dati učitelju prednost ispred profesora jer tako jednostavno u hijerarhijskoj strukturi stvari ne stoje, zaboravlja se da je u drevnim tradicijama biti učitelj bilo poslanje jer učitelj je onaj koji poučava o neznanju, tj. on je onaj koji budi svijest dok biti profesor više upućuje na zanimanje tj. na onog koji prenosi znanje i obrazuje. Prihvativši činjenicu da je Sušac i jedno i drugo vrlo brzo će nam biti jasno da exTenzije ne možemo promatrati isključivo kao realiziranu materijalizaciju navedenog pojma kroz tematske objekte koje je umjetnik odabrao, nego štoviše morali bismo biti spremni na istezanja koje spaja čvorišta sa čvorištima .(Ta čvorišta je jedan moj prijatelj nazvao infomima-fuzije koncepcija koje su teško uočljive, premda bi termin- integracijski obrasci možda bio praktičniji.) Bilo kako bilo umjetnik Sušac bez problema pristaje na legitimnost pojavljivanja i nečega što historijskim konceptualcima  redovito nije previše milo- umjetničke ne-namjere!

Domagoj Sušac: Monumentless 2014.

Njegov prazni postament koji se može zaljuljati,(a znamo da postamenti redovito to ne mogu jer bi statua ili bista jednostavno pala na tlo) je ništa drugo doli odustajanje od vlastitih fiksacija. Može li se utvrditi umjetnička istina? Ne može, te tako i sam umjetnik postaje  onaj koji se zaljuljao, onaj koji se njiše skupa sa svojom umjetnošću. Poput derviša izvodi on svoj kozmički ples povjerenja u Umjetnost. Nije se vratnica(Crvotočina) maniristički istegnula radi same sebe. Ne, to je nastavak poučavanja: studenata, kolega i svih drugih mentalno sposobnih u prepoznavanju centrifugalnosti umjetnikovog  identiteta. Pa i samog sebe. Njegov svijet prožet je poštovanjem prema regresiji koje se recimo manifestiralo u Petlji kao simbolu jastva. Petlja je montažna konstrukcija imaginarne kuće u kojoj se ističu ljestve kao simbol duhovnog rasta. Njegovi radovi nisu tek radovi načinjeni za izložbu u nekom vremenu i prostoru,nego su oni prije stav umjetnika o nečemu. Nastavak nastavničke borbe. Rad Glory hole potencira važnost onog nedostajajućeg, iščezloga kao nečeg čija se važnost semantički povećala upravo zato jer –nedostaje. Prošupljenja skulptura i izjednačavanje važnosti mase i prostora koje su poodavno uveli Barbara Hepworth i Henry Moore ovdje zadobivaju sasvim nove konotacije. Erektivnost kibernetskih namjera je fragmentarnost iščupana iz korijena no umjetnik preuzima ulogu jedne od pčela koja samo u mnoštvu može stvarati med tj. metafizičku zbilju. Bilo bi pogrešno pomisliti kako umjetnikova koncepcija nije jasna ili čista! Ona to jest, ali kako je rekao i sam umjetnik to otvara mogućnost komunikacijskih kanala koje djelo samo uspostavlja. Samo djelo tada može postati „bolje od autora“(Gerhard Richter)Ono je po tome  definitivno manirističko jer samom preciznošću izvedbe tek vabi receptora da uđe u svijet dvosmislenosti, tekućih strujanja  i lažnih bitnosti. Uhvaćen u klopku receptor biva transcendiran u Neizvjesno u kojem vjerovanje u cjelovitost osobe i cjelovitost stvarnosti Sušca kao umjetnika na pragu trećeg milenija izdvaja iz corpusa mnogih drugih koji su zapeli u okoštalom kavezu vlastitih pseudoreligioznosti, čitaj: pseudoangažiranosti(sam umjetnik to će slikovito nazvati vrtlozima diskursa)

Stojeći na obali rijeke umjetnik zna da će rijeka nanovo ispuniti korito i da je smisao baš u tome što se ne zna što je dolje i donosi li rijeka još štogod.

Preobrazba

Isaac Planas Sitja istraživač sa Slobodnog sveučilišta u Bruxellesu proveo je istraživanje nad žoharima na način da ih je stavio u male arene ograđene žicom pod naponom. U slučaju karakterne homogenosti svi bi se žohari trebali slično ponašati. No, nisu jer su neki koji su kasnije bili okarakterizirani kao „sramežljivi ili oprezni“ pokušali se sakriti, a oni drugi prozvani „hrabri ili istraživači“ su istraživali okolinu. Jednostavnije rečeno čak ni žohari nisu samo homogena masa nego svaki pojedinačno ima svoju vlastitu osobnost. Ta vijest vjerojatno ne bi dobro sjela ni jednom epistemologu(epistemolog u ovom kontekstu nema uobičajeno značenje. Štoviše ono se proširuje, te se odnosi na svakog mogućeg ladicoljupca.)jer se tako svaka nepoznanica  eksponencijalno uvećava na entu. Nema tog regala na svijetu koji bi mogao imati toliko ladica u koje bi se sve to stalo.

U tekstu naslovljenom Primitivci budućnosti John Zerzan piše:

U djelu Bezopasni ljudi iz 1959. godine, Marshall spominje kako je jedan Bušman bez prestanka hodao do određenog mjesta u središtu goleme ravnice, na kojem nije bilo nikakvog grma ili drveta koje bi ga označavalo, te je ukazao na vlat trave omotanu jedva primjetnom niti penjačice. Naišao je na nju prije nekoliko mjeseci u kišnom razdoblju, dok je još bila zelena. Sada je, u vrijeme suše, na tome mjestu iskopao sočan korijen i utažio žeđ. Van der Post je, također u pustinji Kalahari, razmatrao sansko-bušmansku sjedinjenost s prirodom, razinu iskustva koju bi se moglo nazvati gotovo mističnom. Čini se, primjerice, da članovi plemena znaju kakav je to osjećaj biti slon, lav, antilopa, bivol, gušter, prugasti miš, bogomoljka, stablo baobaba, žutopjega kobra ili zvjezdooki pasanac, da spomenem tek dio začudnog mnoštva životinja među kojima žive. Čini se gotovo neuglednim dodati da se skupljačima lovcima oduvijek pripisuje sposobnost praćenja tragova koja se gotovo ne može razumski objasniti.

Slijedom toga, vjerujem da ljudi plemena San poznaju i osjećaj kako je to biti žohar, pa možda čak i kako je biti skarabej. Živi, naravno.

Tada sam se čitajući o žoharima sjetio i jednog drugog, još slavnijeg Belgijanca. Jana Fabrea, svestranog umjetnika koji je u svojim djelima govorio ne toliko- o, koliko- s kukcima. Njegov djed Jean H. Fabre bio je glasoviti entomolog s kraja 19.stoljeća zbog čega vjerojatno kasnije ni unuk nije zazirao od tih sitnih bića ,štoviše uključio ih je u svoj umjetnički izraz. Devedesetih je od ljuštura mrtvih kukaca izradio grupu skulptura koje je nazvao „Prolaz“.Prolaz kao prijelaz ili promjena tema je koju provlači i usvojim kasnijim djelima premda ne i eksplicitno naznačeno kao takvo.

Michelangelo Buonarotti:Pieta,1499.

Jedno od takvih djela koje je Fabre 2011.godine izložio na venecijanskom bijenalu u Scuola Grande della Misericordia je i reintrepretacija najpoznatije od četiri Michelangelove Piete. Riječ je dakako o prvoj koju je genijalni kipar isklesao netom prije jubilarne1500.-te godine te se od tada nalazi u bazilici sv.Petra. U Fabreovoj verziji Pieta izgleda podosta drugačije. Prvo, ona je tek dio instalacije koju sačinjava pet velikih i bizarnih mramornih skulptura. Bizarnih jer su isklesani mozgovi u koji su pozabadani razni križevi.(Križevi iz kojih izrasta bršljan ili bonsai drvo na jednoj strani, te križevi sastavljeni od čavala na drugoj strani )Tu su prikazane i kornjače koje je Fabre prema vlastitom iskazu, kao simbole azijskog kulturnog identiteta želi spojiti s kršćansko-katoličkim identitetom. Bogorodičino je lice zamijenjeno lubanjom a u krilu joj se umjesto tijela mrtvog Krista nalazi tijelo bosonogog umjetnika po kojemu gmižu kukci. Kustos zagrebačkog MSU-a Tihomir Milovac će opisujući djelo „Grob neznanu računalu“ reći da Jan Fabre „..svijet kukaca doživljava s velikim poštovanjem.“...te da umjetnik zaključuje kako će.....“kukci i računala živjeti zauvijek jer su otkrili mehanizme neprestane promjene i prilagodbe koji im osiguravaju daljni opstanak.“

Čini se kako je i Jan Fabre neke vrste „sakupljač krhotina “ koji sanja da će ponovo uspjeti sastaviti strukturu u prvobitnom obliku u kakvom je bila? Još jednom jedan postmodernistički umjetnik pada u vlastitu zamku zvanoj: neinformiranost s kojom uglavnom nemam problema .Kad je Angelus Silesius mistički pjesnik sedamnaestog stoljeća napisao kako mora“biti Marijom i roditi Boga,a da je pri tom ...“Bog je ono najsiromašnije što postoji.“(siromaštvo duše sastoji se u tome da ništa ne želi, to jest ,duša budući je lišena svake želje, dospijeva u stanje spokojstva.)napisao je to vođen mističkim zanosom svoje vjere. Zbog čega je Marijino lice u Michelangelovoj izvedbi lice mlade djevojke, idealizirano poput lica grčke božice Afrodite kada u krilu drži sina koji je tada bio u ranim tridesetima? Tako će A. Grün reći:Polazeći od Jungove psihologije Erich Neumann opisao je arhetip žene koja preobražava...slika majčina krila, u kojem dijete raste i prolazi različite stadija razvoja, oduvijek je budila asocijaciju na majku kao posudu, u kojoj se događa preobrazba“..Majka boli, koja ne izmiče boli nego je nosi i preobražava „Zbog toga je u Michelangelovoj umjetničkoj viziji ljepota mladog Bogorodičinog lica(koja bi realno bila starija i na čijem bi se licu vidjeli tragovi boli i patnje)ljepota stvarne preobrazbe. Preobrazbe koja se svojim racionalnim umom ne opire (ne)mogućnostima-da niža stvarnost prelazi u višu, odnosno da se neživo preobražava u živo. Pitanje je, u što umjetnik Fabre vjeruje i što je tražio od publike? Je li tražio da ista povjeruje kako započinju i završavaju u samima sebi?  Ili da budu smrt i rađaju emanacije selfishnessa (P.Sloterdijk)zaljubljene u epruvete pastelnih tonova? Belgijski umjetnik nije svojim radom pokazivao kako je „Jedno u svim stvarima“iako je pošto poto htio povezati naizgled nepovezive kulturne identitete. Je li umjetnik svjestan da bi  preobrazba mogla biti  trajni proces i dinamika utkana u kôd svekolikog kozmičkog događanja?(M.Crvenka) Gotovo me podsjetio na reklamu za Peugeot kad siromašni mladi Indijac od starog izgužvanog karoserijskog metala kopira najnoviji model navedene marke automobila. Čini se kako Fabre samo glumi da zna kakav je to osjećaj biti netko tko nije zapadnjačkog porijekla, i biti nešto što nije čovjek i shvatiti bit toga nečega tako beznačajnog kao što je nakakva buba .Ne može se ipak spočitati težnja i trud umjetnika ne bi li ostvario svojevrsno jedinstvo među ljudima, no ako je mozak jedini organ koji to treba učiniti, stvar je već propala ako ni zbog čeg drugog onda zbog toga što pojma nema kamo ide žohar- Indiana Jones, tj. zbog čega se skriva žohar-ziheraš.

Jan Fabre:Pietas,2011.

Ja , „Ja“ i Rauschenberg

Na jednom tečaju u Sadhana Institutu kojeg je vodio, indijski isusovac Anthony de Mello je izrekao rečenicu:“Ja ne postoji!“To je pojasnio rekavši kako to ne znači da npr. moje tijelo i duša ne postoje, nego da je 'osoba' koja se proglasila šefom i koja vodi brigu o tom konstruktu duša i tijelo- čista iluzija. Ne bi li se lakše shvatilo što je htio reći, naveo je Božje riječi koje je sv. Katarina Sijenska u mističnom zanosu čula:“Ja sam Onaj koji jest, ti si ona koja nije.“ Iz tih de Mellovih tvrdnji prosijava pouzdanje u jedini Bitak koji je za njega moguć. Mi u stvari nemamo uvjete za- biti bitak. (Dakako, kao Indijac koji poznaje buddhističko opovrgavanje fiksnog 'ja'  ovdje on povezuje kršćansku mistiku s istim)U svojoj želji za pojašnjenjem svoje tvrdnje A. de Mello kao  primjer odabire običan stolac. Prisutne je upitao o razlici između mogućih označavanja -„ovaj“ stolac i „moj“ stolac. Je li se na stolcu štogod promijenilo? Nije! Narav stolca je ostala ista, a to svojatanje je čista konstrukcija našeg uma, zaključio je. To 'ja','jastvo','sebstvo','ego' je po de Mellu tek dio naše naravi, naše sveukupnosti kojeg jednostavno treba uklopiti u taj konstrukt duša-tijelo. Ipak, neki će se vjerojatno zapitati:“ Tko će tada biti šef ?Kako i s čim naprijed? Tko je čuvar riznice ideja? i sl. (Kad smo već kod ideja, nije naodmet spomenuti da kritičar kartezijanskog stajališta o svijetu i životu  Fritjof Capra tvrdi kako nisu informacije te koje stvaraju ideje, nego su ideje te koje stvaraju informacije. Ideje su integracijski obrasci koji dolaze iz iskustva, a ne informacijama)

U današnjim intelektualnim kružocima, ako se govori primjerice o psihoanalizi ,popularno je pozivati se u početku na Freuda,a zatim na Lacana(time se dobiva na važnosti, a kad bi se svako pozivanje na nekoga vrednovalo ECTS bodovima neki bi jako napredovali To dakako, vrijedi za sva pozivanja[pa i na autora ovog teksta], da ne bi netko slučajno prigovorio na jednostranom pogledu na umovanje. Jedino je pitanje čiji kandidati nose više bodova) gdje su obojica, svaki svog čovjeka raščlanili na dijelove. Freud na 'id' , 'ego' i 'superego' ,a Lacan na subjekta koji je konstruiran kroz tri registra:'realno' ,'imaginarno' i 'simbolično'. Zanemarimo li pojedinačnu analizu navedenih pojmova(svaki čitatelj to će učiniti samostalnim proučavanjem djela navedenih autora)čak i tad bi se moglo naslutiti kako sve to nije ništa više od puke fragmentarnosti koja čovjeka ne čini ispunjenijim niti za kubni milimetar. Naravno, nije stvar u tome da mišljenje kao proces ne bi moglo biti zabavno, ali ono je kao konceptualna radnja već po svom defaultu usmjereno tek na informacije o povijesti i budućnosti, te o njihovom međusobnom strukturiranju. Rezultat te strukture je znanstvena skulptura koja opet nije ništa drugo doli Nepriznati integrirani piano.

Vratimo li se kojih pola stoljeća unatrag u centre tadašnje zapadnjačke umjetnosti uočit ćemo neke znakovitosti: prvo, odakle se odjednom stvorila ljubav prema materijalima i procesima obrade?;drugo, koji je to trenutak u kojem se gubi volja za krenuti u nepoznato bez police osiguranja? Sve je to  donekle upućivalo na svojevrsnu potrebu imenovanja tih i takvih simptoma: enformel, art brut, novi realizam i neodada. Sami umjetnici inficirani aktualnom literaturom, (onda kao i danas)referirat će se na svijet koji ih okružuje. Odbačeni predmeti pronađeni na smetlištu ili negdje drugdje upućivat će na (pod)svjesnu želju umjetnika za kritikom potrošačkog i u duhovnom smislu ispraznog društva.

Tako će Jadranka Damjanov za američkog umjetnika Roberta  Rauschenberga reći kako

on :“Polazi od pretpostavke da je stvar proizvod čovjekova samouništenja u civilizaciji, da je stvar zapravo postvareni, otuđeni čovjek.“Autorica nadalje tvrdi kako umjetnik svojim gestualnim uništavanjem banalnog predmeta postiže „novo rođenje“tj. umjetničko oblikovanje. Ta djela začudne ljepote (combinesi)koje je konstruirao doista upućuju na otuđenost suvremenog čovjeka, ali nameće se pitanje:Na čemu se temelji takva otuđenost ?

Robert Rauschenberg: Krevet,1955.

Pretpostavimo da je umjetnik prihvatio neku od  teorija koje kažu kako je čovjek tek rezultat ovog ili onog kontekstualnog identiteta, zbog čega bi ta nesretna otuđenost bila shvaćena kao nešto negativno. Zbog čega otuđenost ne bi bila tek jedna od identitetskih jedinica, ravnopravna s ostalima? Ovako, ta je kritika otuđenosti najsličnija vrećama pijeska koje netko tko se želi dignuti u visine u balonu baca van, svjestan činjenice da se neće moći odmaknuti od Zemlje i od njene gravitacione sile. Pogledava prema Zemlji u nultoj točki u kojoj zadivljenost počinje i završava, te u istoj toj točki u  kojoj započinje i završava i svaka tjeskobna misao on ponavlja radnju koju ne mogu spasiti ni poveće količine Gastala koje stoje na stolu pored njegove diplome kojom se potvrđuje kako je osposobljen za magistra kemije. Čini se kako je ta otuđenost koja nekome smeta, postala svojevrsni protokolarni problem. Iznimno bi bilo interesantno saznati na koji način nečija otuđenost postaje tuđa tema. Osobno ne vjerujem da itko može razumjeti ičiju otuđenost. Nitko ne može razumjeti ničiju otuđenost jer  je svatko sam svoja stvarnost. Otuđenost je vrsta cjeline. Psihološku, socio-tehničku, nacionalnu, spolnu ili bilo kakvu drugu stvarnost promatra se onako kako se promatra pronađeni kralježak nekog bića izumrlog prije nekoliko desetaka milijuna godina, a to pak znači da se uz pomoć nekog super softwarea može rekonstruirati najvjerojatniji izgled, sagledati 3D crtež sa svih strana na monitoru računala, izmjeriti što se izmjeriti mora i priča je zaključena!?

Razlog zbog kojeg je(sad sam u to uvjeren)Rauschenberg prisustvovao na desetak lansiranja Apolla je balon koji mu očigledno nije bio dovoljan, pa je sve nade polagao u čovjeka u svemiru .Patetična gesta slavnog umjetnika krivo je navela „poznavatelje“ njegova djela te su na brzinu izgradili oltare posvećene Nepoznatom letaču bez razloga.

Što umjetnik može s vlastitom otuđenošću. Treba li ju upisivati „u“ ili „na“ nešto što ima svoju narav? Da, naravno da treba. Samo ne vidim nekog posebnog razloga da to čine oni koji nisu spremni s pouzdanjem zaploviti u maglu neznanja. Ili ako ništa drugo, neka postanu sociolozi.

Je suis Hans

Ivan Kožarić  je na nekoliko crteža napisao kako je uspjeh njegov najveći neprijatelj. On je to izrekao i napisao u trenutcima trenutačnog uvida u vlastitu stvarnost. Protiv  samozadovoljnog karaktera u svojim je dnevnicima još puno prije toga pisao danski filozof S. Kierkegaard uočavajući opasnost brkanja hedonizma i Božje dobrohotnosti:

„Ljubav malograđanina prema Bogu nastupa ako je vegetativni život u punoj učinkovitosti, ako se ruke udobno sklope na trbuhu, a od glave naslonjene u naslonjaču podiže dremljiv pogled prema stropu.“

Zamislimo kad bi na ovaj Dančev tekst pridodali nastavak s opisom sitne dječice dok ona trčkaraju ne slušajući toliko puta izrečeno:“Smirite se djeco, netko bi mogao i oplakati!“

Bilo kako bilo, svaki put kad god čitam Kierkegaarda i njegove kritičarske tekstove koje je on upućivao danskom crkvenom establišmentu i njihovim formalizmima, izranjaju mi groteskni likovi kakve je crtao slavni francuski umjetnik i karikaturist Honoré Daumier.(Može ga se smatrati jednim od začetnika ukazivanja na društvene deformacije kroz novinsku karikaturu) Nije to ni neobično s obzirom da su i filozof i umjetnik živjeli u istom (devetnaestom) stoljeću pa bi se tako fizionomija(skupa tadašnjim modnim stilom) Daumierovih karikaturalnih karaktera sudaca, odvjetnika, vladara, trgovaca, likovnih kritičara, sitnih prevaranata i mnogih drugih mogla lako prenijeti u Kopenhagen tog vremena.

Sjajne karikature tog umjetnika i utemeljitelja satiričnih tjednika La Charicature i Le Charivarim, su prvo što privuče svakog ljubitelja crteža i crtačkog općenito. Umjetnik likove katkad strukturira nervoznim krivuljama ,a katkad ih oblikuje majstorskom preciznošću jednog Ingresa. Reklo bi se, sjajan spoj ovladavanja zanatom i vrlo visokog stupnja zapažanja kako društvenih tako i karakternih deformacija pojedinih osoba, što je pak kod umjetnika  stvorilo preduvjete za smisao za humor. Zbog crtačkog parafraziranja satirične alegorije F.Rabelaisa Gargantua i Pantagruel bio je čak neko vrijeme i u zatvoru.

H.Daumier:Gargantua,1831.

No, važno je ne smetnuti s uma da su za Daumierov kao i za humore drugih velikih majstora iščitavanja ljudskih slabosti kakvi su bili primjerice  Shakespeare, Moliere, Cervantes, Držić,  karakteristična četiri pojma: sloboda, mjera, cjelovitost i igra(A.Grün).Pri tome, slobodan nije nitko tko nije slobodan od stvari i tko ne prihvaća vlastitu ništavnost kao nešto što u cjelini ukupne ljudske priče (od kad čovjek postoji)ima smisao(kojeg živ čovjek, istina ne može dokučiti),takav onda ne može raspoznavati niti mjeru i red svake pojedinosti. Konačno dolazimo do igre za koju M. Duchamp kaže da je ključna za svakog stvaratelja zbog svoga distanciranja; od vlastite kreativnosti, od mjerila svijeta te od egzistencijalnih pritisaka svakodnevice.

Karikatura nikad nije potpuno bezopasna, ali da će biti sankcionirana od strane neslagatelja s uređivačkom politikom nekog lista i to na najsvirepiji mogući način, to zapadnjački um nije mogao ni slutiti. Riječ je dakako o mučkom ubojstvu dvanaest ljudi, novinara, policajaca u prostorijama pariškog satiričkog lista Charlie Hebdo. Poznato je da je taj satirički list bio beskompromisan u napadima na bilo koga i na bilo što. U svojim karikaturalnim izrugivanjima nisu bile pošteđene i najveće svetinje. Philipe Val negdašnji urednik navedenog časopisa je izjavio kako...“svetinja neke vjere može biti svetinja samo za njene pripadnike.

Gdje bi svijet bio ako bi se poštovali svi vjerski tabui?“Vrlo često uz Muhameda na vrlo blasfemičan način, ismijavani su antropomorfizirani prikaz Boga Oca, Krist i Duh Sveti. Strategija je tog lista bila, kako je to prije nekoliko dana izjavio ubijeni urednik Stephane Charboner  ...“reflektirati sva motrišta ljevičarskog pluralizma, čak i ona koja drugdje 'apstiniraju' zbog samocenzure.“

H.Bosch:Krist nosi križ,1516.god

Na žalost, principjelnost nije bila samo na jednoj strani. Ova druga, braneći čast Svemogućeg u stvari poništila je sve ono što Svemogući u svojoj biti i jest jer je oduzela živote ljudima u ime onoga za kojeg vjernici vjeruju da je davatelj svega života, stvorivši paradoksalnu situaciju tako tipičnu za svaku isključivost. Na tv ekranima mogu se pratiti ljudi širom svijeta kako drže natpise potpore - Je suise Charlie !

S druge strane europski urednik Financial Timesa opužio je Charlie Hebdo za nepromišljeno provociranje muslimana i na neki način dao do znanja da postoje i oni koji neće pod svaku cijenu izjaviti - Je suise Charlie! To dakako ne znači ni da se na bilo koji način može opravdati ubojstvoh novinara i karikaturista. Nipošto! Štoviše, važno je uočiti činjenicu kako krutost u stavovima i mišljenjima te fiksiranost predodžbi ( o kojim se god radilo!) ne pomiče stvari i ne ostvaruje komunikaciju među ljudima.Na žalost,po tko zna koji puta zapadnjački je pluralizam u ovom slučaju ispao tek Eukaliptus na Grenlandu odbijajući priznati da slika svijeta nije samo ona koju podastire njegov liberalni pragamtični um. Matthew Youlden, mladi Britanac proslavio se na internetu upućujući ljude u tajne poliglotstva. On  naime govori nekoliko jezika te savjetuje ljude da pri učenju jezika nikako ne zaborave da svaki jezik na svijetu stvara specifičnu sliku doživljaja svijeta, svjetonazore bitno različite jedne od drugih. Da bi potkrijepio primjerom naveo je Španjolce i Portugalce (za koje bismo inače očekivali da nisu bitno različiti) tvrdeći da su razlike iznenađujuće velike. Ako je tome tako zamislimo samo kakva se eksponencijalnost  odvija kad svemu tome svemu pribrojimo bitno  različite kulturne identitete, kontinente i religije? Ta spoznaja kao da nikoga ne zanima? Gotovo da bi se moglo zaključiti kako nitko nikoga niti ne može razumjeti na pravi način. Sve to srećom nije spriječilo neumornog Hansa Künga  svjetski slavnog teologa (zbog nekih svojih stavova došao je čak u sukob s Vatikanom)u pokretanju plana nazvavši  ga „Projekt svjetskog etosa“ Evo dakle njegovih teza:

Nema mira među nacijama bez mira među religijama.

Nema mira među religijama bez dijaloga između religija.

Nema dijaloga između religija bez globalnih etičkih mjerila.

Nema preživljavanja našeg globusa bez globalnog etosa, svjetskog etosa.

Ovi njegovi zaključci proizašli su iz dubokog promišljanja svijeta u kojem se nalazi. On je to učinio kao teolog pa će u svojoj knjizi „Biti kršćanin“ zaključiti sljedeće:“Kršćanska teologija je prva prihvatila, štoviše znatnim dijelom i proizvela moderno metodičko-znanstveno mišljenje(dominikanac dr. Stjepan Krasić zaključuje kako je od 44 javnih sveučilišta, koliko ih je do godine1400.postojalo u Europi, od strane papa osnovano 31,dok ih je nekoliko drugih osnovano uz njihovu posrednu potporu. Bez toga bi povijest Europe izgledala sasvim drugačije.) Küng također kaže kako bi u tom smislu bilo potrebno da i druge svjetske religije razvijaju vlastite znanstvene teologije jer ako se to ne dogodi pravi dijalog neće biti moguć. Dakle, potrebno je novo iščitavanje u svjetlu povijesnog trenutka. Inače ovako prijeti opasnost od „duhovnog začahurivanja“.Situacija nije dobra niti na Zapadu niti na Istoku. Na Zapadu se po Küngu odigrava „cerebralno pirovanje“,beskrajno analiziranje sociološkog aspekta religioznosti, a na Istoku se nastavlja apologetsko samopotvrđivanje. Bit Islama je da misli nepovijesno jer je njegov temelj u riječima koje je prorok Muhamed dobio u izravnom kazivanju te je u tom smislu svaka ta riječ nepogrešiva. Kako onda iščitavati tu poruku u svjetlu drugačijem od onog srednjovjekovnog? U svakom slučaju to je nešto što ne može nitko učiniti osim samih muslimanskih teologa. Ono što Zapad može(osim ako nije licemjeran?!)je biti strpljiv i sa svoje strane učiniti sve da do istinske komunikacije dođe. Svaka prisilna akcija (u umjetnosti tako nešto zovu site-specificom)koja religije tretira kao historijske spomenike koje treba razumjeti kao nešto što je odavno passe, unaprijed je osuđena na propast. Što god tko o njima mislio one potvrđuju da su živi vjerski stavovi što ih zbiljski ljudi tijekom povijesti iznova žive, smatra Küng.

U današnjem svijetu umjetnosti mnoštvo je onih koji problematiziraju religijsku ikonografiju proširujući sadržaj maštovitom promjenom paradigme određene religijske skupine. Kršćanske najčešće. Tako primjerice Fijolićev „nabildani“ Krist jasno pokazuje neupućenost autora o temi kojom se bavi pretvarajući Krista u nekakav brand  Crkve kao institucije koja i u 21.stoljeću traži način manipulacije naivnim pukom. Probijajući ležećeg prepariranog konja šipkom na kojoj se nalazi drvena ploča s natpisom INRI ,Maurizio Cattelan propitkuje prijemčivost promatrača naviklog na uobičajene instalacijske konstelacije dosjetkom koja je na tragu nadrealističkog spajanja nemogućeg, ali i tu je vidljiva autorova priljubljenost uz socio- simboličku strukturu razmišljanja čime autor pokazuje da simboličnost kao autentično organsko tkivo ne prihvaća.   Kako je malo toga glupo kao što je - staviti sav ulog na „umjetničku namjeru“ mnogi su umjetnici prisiljeni svoju ideju dovršiti na način koji publika to može podnijeti-trendovski i manualno vješto izvedeno. Otvorenost je djela u tom smislu lažna budući da baš i nije dobro došla u svjetskim  hramovima umjetnosti.(Deklarativno svakako da.) Nastradali karikaturisti o kojima cijeli svijet ovih dana govori se nisu, na vlastitu nesreću, držali samo kršćanske ikonografije te se ugledali na Martina Scorsesea koji je se bio lukavo držao naslijeđa svoga kulturnog identiteta naslućujući pritom kako je primjerice snimanje filma„Posljednje Kristovo iskušenje“ praktički bezopasno.

Maurizio Cattelan:Bez naziva 2009.

Uglavnom moglo bi se zaključiti sljedeće: Ismijavanje političkih, vjerskih, ekonomskih i svih drugih društvenih deformacija kao  i javnih osoba samih nikad nije bilo sporno, ali je bilo potpuno  neopravdano blasfemične emanacije osobnog bijesa i srdžbe  podvoditi pod 'slobodni umjetnički izraz' ,a  posebice ono  što 'poneka' milijarda s ove naše planete još uvijek uzima kao autentičnu Stvarnost. G. de Chirico je još 1930.godine u jednom svom pismu pariške nadrealiste nazvao budalama i huliganima jer su jednu plemenitu osobu u poznim godinama(radilo se o majci Jeana Cocteaua) u kasnim noćnim satima uznemiravali svojim besmislenim telefonskim pozivima govoreći joj da joj je sina pregazio automobil.

Kao što je već ranije navedeno jedan od pojmova humora je i mjera, nedostatak koje se ne može pravdati umjetničkom slobodom. Jer ako umjetnička sloboda postane preziranje drugog iz aviona je vidljivo da je sloboda u tom slučaju egocentrizam na najvišem stupnju.

I što sad? Imate situaciju u kojoj Hans Küng jasno tvrdi da „nema mira među nacijama bez mira među religijama“,dok istovremeno na Zapadu imate one koji potiru vlastito duhovno naslijeđe pljujući po njemu i odričući ga se svim sredstvima. Iz toga očigledno proizlazi da mir nije moguć jer drugoj strani mogu prići samo oni koji žive(kako,tako) vlastitu duhovnost, a takvi u ovom slučaju nisu popularni  kako u Elizejskoj tako ni u Westminsterskoj palači .

Vjerojatno će se zato  u nekom trenutku i dogoditi to da  se egocentrična djeca na kraju ipak rasplaču. Onda će se onaj stariji gospodin koji je sjedio u fotelji se teškom mukom pridići iz svoje fotelje, poljubiti rasplakano dijete te obećati da će „istući“stol za koji je dijete zapelo.

U svakom slučaju ako sam već netko tko nisam ja onda pristajem jedino na- Je suis Hans!

Majstori samoće

Nepoznata lokvica vode u brazilskoj šumi i njena nepoznata lokacija, slonovska noga iz nekog određenog, ali i dalje nepoznatog dijela Tajlanda, komad ugljena pronađen u nekom nepoznatom rudniku u Rusiji, paukova mreža u nekom od slamova Nairobija, komad novinskog papira na ulici u Rotterdamu u ulici Deensestraat, blizu kućnog broja 24...

Koristi li mi to? Ne znam, ali pretpostavljam da sve to, iako nisam osobno vidio, postoji nekako tako kako je i zamišljeno. Odjednom.

Većina ljudi zaokupljena svojim vlastitim životom ili u goroj verziji zaokupljena samim sobom nije svjesna postojanja. Slijedom toga većina ljudi npr. nije svjesna niti ljudi koji žive u nezamislivoj bijedi. U mjesecu prosincu sa svih strana mediji nas obasiplju dobrotvornim akcijama koje uljepšavaju život onim najnemoćnijim , najnevidljivijim. Logično, prosinački ljudi  ubrzo  postanu svjesniji nazočnosti ljudi koji teško žive, pa opet ..i dalje postoji problem! Zašto? Čini se kako problem leži baš u činjenici da se bez 'brazilske lokvice' i ostalog ne može doživjeti te ljude i njihovu patnju na pravi način. Zna to kasnije(kod nekih!) prerasti čak u neki oblik divljenja prema tim ljudima koji 'ostaju na nogama',težini života unatoč. Američki umjetnik Andres Serrano  fotografirao je beskućnike dodajući im posebnim fotografskim osvjetljenjem auru svetosti.

Andres Serrano:Nomadi(Sir Leonard) 1990.

U neka starija vremena možda su baš konjaničke skulpture bile  pandan podnošenja težine i ostajanja u ravnoteži. Naime, svakom je kiparu poznato koliko muke iziskuje brončani odljev u kojem tanke(brončane!) konjske noge trebaju držati masivno tijelo konja i jahača ,a da pritom sve i dalje ostane u prihvatljivim estetskim kategorijama. Teško je se zato oteti dojmu da ljudi i danas dok promatraju takve skulpture u njima tek vide 'muku izvođača'.Sama tema je tu sekundarna. Težina konkretnih ploča u postojećem svijetu je u našem dobu bilo ono o čemu nam uporno i dalje govori  Richard Serra. U stvari kad malo bolje promislimo sva 'teška djela' od drevnih egipatskih, u stijene uklesanih monumentalnih faraona pa sve do Christa Javacheffa i njegovih zamotanih 'objekata' svjedoče na neki način o ljudskoj nadi. Pravo je pitanje: Kako sačuvati empatiju i nakon 6.siječnja  kod ostalih ljudi?

Mirko Jozić u tekstu pod naslovom „ Religiozna umjetnost 20. st. - Drama vjere“ navodi primjer umjetnika Josefa Beuysa 'kao onog koji je pitanje o čovjeku postavio kao pitanje o ljudskoj kreativnosti. Jozić u svom tekstu nadalje tvrdi da Beuys polazi od uvjerenja da je Krist realno i aktualno svuda nazočan kao i da od njegove nazočnosti trajno dolaze impulsi Krista koji potiču kreativne snage u čovjeku – svaki je čovjek potencijalni umjetnik. Na putu ka otkrivanju svoga istinskog bitka čovjek mora proći fazu samoće u koju ga je dovela suvremena znanost. U samoći i izdvojenosti koju čovjek treba proći (Pokaži svoje rane) kao što ju je i Krist prošao čovjek postavlja pitanje o svojoj biti i otkriva je kao kreativnost. Ulogu oslobađanja i razvijanja kreativnosti u čovjeka treba  preuzeti umjetnost.'

S druge strane kako otrgnuti ljude od crveno-bijelog kaputa ,bijele brade i neizostavnog Rudolfa (koji na Beuysovu žalost nije Steiner) dobroćudnog soba koji vuče saonice rumenog Djeda Božićnjaka? Upit i ujedno zaključak indijskog isusovca de Mella:“Kada nešto činimo iz ljubavi prema Kristu ,je li i to sebičnost? Da. Što god činimo za nečiju ljubav ,činimo to za vlastitu korist.“bio bi u najmanju ruku u našim zapadnjačkim  umovima blasfemičan. On ide korak dalje pa će reći da je jedna od sebičnosti i ..kada si priuštimo zadovoljstvo ugađanja drugim ljudima ,a da je od svih najgora ona: kada činite dobro samo zato kako se ne biste osjećali loše. To ne radite iz dobrog osjećanja, već upravo zato što se osjećate loše. Mrzite takve situacije. Kada se morate žrtvovati iz ljubavi, prigovarate i patite, ali ipak to činite. Volonteri svih zemalja, ujedinite se!

Kad nadalje govorimo o umjetnosti današnja aktualnost site-specifica kao dosjetke najčešće i jest džinglbelovska. Ne poričući pritom dobre namjere tog izričaja kao zaključak se nameće pitanje a ne odgovor : Koliko duboko ti umjetnici poniru u vlastitu unutrašnjost? Koliko je ta unutrašnjost (ne)sređena vanjskom (čitaj: institucionalnom,epistemološkom)uvjetovanošću?

Giovanni Bellini:Imago Pietatis 1457.

Kao antipod  site-specificu kao dosjetki Luc Besson kroz lik Lucy koju tumači Scarlett Johansson zamišlja stanje u kojem je sve povezano sa svime i u kojem ne postoje želje nego je tek dovoljno biti (a što su grčki mistici prvih stoljeća kršćanstva nazivali apatheia=bestrašće)Sve to dovodi do zaključka da je pitanje Svevremenosti glavno pitanje, i da svaki napor(pa i umjetnički)nema puno smisla bez nade u  tu istu Svevremenost.

Sad je trenutak da raščlanimo muku jednog equestrian majstora ili site-specific jednog Christa čiji uloženi napor suhoparno zvani work in progress govori o onom ljudskom kao malo što, od onog zadanog  kroz raznorazne natječaje koji ne može postati ništa drugo doli dosjetkom.

Budući da se i u našem vremenu djeca rađaju uz porođajne muke kao što je to oduvijek, nema razloga pomisliti kako se vrhunska umjetnost može izvesti tek tako bez prethodnih muka, ako ne rađanja, onda barem rasta koje je prethodilo rađanju. Stoga je potrebno pokazati vlastite umjetničke rane -Imago pietatis of my own- makar one mogu ponekad izgledati tek kao emanacija najobičnije taštine.