Niska temperatura ljudskog nadanja

Jedne sam prilike na televiziji gledao dokumentarac o Bose-Einsteinovom kondenzatu i zapamtio otprilike ovo(laički i pojednostavljeno): prilikom hlađenja atoma rubidija ili natrija na vrlo niskoj temperaturi(tek desetina milijarditog dijela do apsolutne nule) isti prolaze kroz krizu identiteta i počinju dobivati svojstva vala, odnosno formira se novo stanje tvari. Dakle, atomi koji su inače dinamični kad dobiju svojstva vala postaju statični. Tako otprilike nastaje kondenzat koji će usput budi rečeno ,znatno usporiti prolazak svjetlosti ako bi ju eventualno htjeli propustiti kroz njega.

Slika „Polarno more“ (ponekad nazivana i „Brodolomom“) Caspara Davida Friedricha iz 1824.godine romantičarski je nazor o ljudskoj sudbini. Prijeteće ledene ploče svojim rasporedom asociraju na drevnost i posvećenost božici ledenoj prirodi.Poznate su težnje romantičara da u svojim djelima iskažu svu zadivljenost prema prirodnim bespućima koja „uzdižu dušu prema Bogu“(U.Eco)koja kod čovjeka izazivaju velike misli te strasti.Upravo su strasti ono što Evagrije Pontski,pustinjački mistik četvrtog stoljeća definira kao potisnutu čežnju, kao traženje blaga u poistovjećenom „ja“ sa sobom ili s nečim drugim.Za romantika je to poistovjećenje s velikim putnikom,neshvaćenim pjesnikom, patnikom,avanturistom i ljubavnikom. Okružen neobjašnjivom ali i neprihvaćenom hladnoćom romantik će na sebe (nesvjesno i naravno iz očaja) nabaciti navedene etikete i prije ili kasnije početi naličiti na kostura s indijanskog groblja s čijih će kostiju koju godinu kasnije eventualno lepršati ostatci odjeće , jer nije uočio vrelo mira u vlastitu bitku. Svakako da romantizam ne treba promatrati kroz prizmu ekskluzivnog nositelja takvog stanja duha, nego prije kao ogledni primjer započinjanja vremena  preskakanja gramofonske iglice(u našem digitalnom dobu, ova metafora zahtijeva dodatno pojašnjenje, naime kad god bi gramofonska iglica preskakala ,onda ste jednostavno morali rukom prebaciti iglicu koji milimetar naprijed prema središtu okruglog komada vinila , inače bi se isti glazbeni isječak beskrajno ponavljao) u kojem

C.D.Friedrich: Brodolom,1824.

zlatno tele zvano  Zeitgeist za sebe želi atribut dostatnosti.

 U svemu tome ne treba zaboraviti činjenicu da se ista stvar  kasnije nastavila preko Moderne  odnosno Postmoderne, kao legitimnih nasljednika iste priče što i nije neobično s obzirom na događaje koji su se zbivali u dvadesetom stoljeću. Treba se samo prisjetiti žestokih proglasa i svojevrsnim radikalizmom opijenih pisaca raznoraznih manifesta svih mogućih avangardističkih usmjerenja s početka dvadesetog stoljeća- od ekspresionističkih preko futurističkih i konstruktivističkih  pa sve do nadrealističkih. Upravo su ovi posljednji(kojih je jedan broj u strahu od nacističkih progona izbjegao u Ameriku) ponajviše utjecali na mladu američku avangardnu scenu što će postati itekako razvidno kroz proces nastajanja tzv. newyorške škole čiji je izdanak i njen najpoznatiji član- Jackson Pollock.

Slikar je to koji je postao poznat po svojoj dripping tehnici i koji je svoj slikarski čin poistovjetio s plesom odnosno procesom slikanja. Slikar ulazi u platno ili  kruži oko njega čime je paradigma štafelajnog slikarstva dobila konkurenciju u pristupu samom slikarskom činu.Novina koju je Pollock instalirao je definitivno jedna od najrevolucionarnijih u zapadnjačkoj umjetnosti upravo zbog činjenice da je slikar sliku započinjao bez prethodnih skica ili nacrta vođen isključivo unutarnjim automatizmom. Jungovska psihoanaliza će za Pollocka reći sljedeće:...Pollockove slike predstavljaju sve koje je ništa-to jest, samo nesvjesno. One kao da žive u vremenu prije rađanja svijesti i bića ili kao da su maštoviti krajolici vremena nakon iščeznuća svijesti i bića.....dublji slojevi psihe gube svoju individualnu jedinstvenost kako se povlače sve dalje i dalje u tamu.'Dolje' to jest približavajući se autonomnom funkcionalnom sustavu, oni sve više postaju kolektivni, dok se ne poopće i utrnu u tjelesnoj materijalnosti, tj. u kemijskim supstancijama. Tjelesni ugljik naprosto je ugljik. Psiha je 'na dnu' jednostavno 'svijet'.

Čista je apstrakcija tako postala slikom konkretne prirode. Sam slikar je za sebe rekao kako ne želi slikati prirodu, nego biti 'priroda'.

Jackson Pollock:Broj 31, 1950.

Za francuskog filozofa postmoderne Gillesa Deleuzea navedeni američki slikar je nešto drugo“ ...Pollockovo 'posvuda' je supstancija koja' jest' beskrajno stvaranje ,rastvaranje i pretvaranje vlastitih konačnih modusa, a ne nešto statično ... kada jednom prihvatimo ideju razjedinjenog svijeta, nesukladnog svijeta, koji tvore mnogi razilazni putovi, možemo razmišljati u okvirima apstraktnih virtualnosti, koje su za razliku od takvih apstraktnih mogućnosti sasvim stvarne, iako nisu aktualizirane. Počinjemo uočavati snagu ili potencijal stvari za koje ne postoji nikakav apstraktni koncept ,jer bi im se odjelotvorenje istodobno  raspršilo u previše smjerova ili 'smislova'.Deleuze dakle ,naslućuje „stvarnu virtualnost“koja je ujedno aktualna i potencijalna mogućnost, dakle-apstrakciju imanentne sile.

Razmišljajući o Pollocku i njegovom načinu slikanja ili njegovim razlozima koji su ga doveli do takvog slikanja čovjek bi mogao promišljati o njemu kao nekome tko se htio vratiti u 'majčino krilo,'u zemlju i na neki način zadovoljiti se stanjem zemljanog čovjeka prije zadobivanja duha/duše, biti materijal čovjeka, a ne čovjek  identiteta.S druge strane to Deleuzeovo viđenje Pollocka ('beskrajno stvaranje i rastvaranje...)u potpunosti je heideggerijansko u smislu bezličnog i ravnodušnog bitka kao i ne-ljudskog tu-bitka.

I premda će mnogi skočiti i konstatirati kako je baš postmoderna gotovo u potpunosti odbacila metafiziku, bitak i slična oruđa starih filozofskih škola to što je stari majstor filozof konstatirao nije nadiđeno kasnijom misli. Nije, jer nitko nije rekao ništa novo. Jednostavno se nije htjelo prihvatiti stari naziv za isto, no sviđalo se to nekome ili ne, Martin Heidegger je po svom procédéu kamen međaš koji vrijedi u oba teritorija u smislu govora o (ne)postojanju bitka. 

Kako?

Za početak, heideggerijanski bitak možemo zamisliti kao kondenzat jer je bezličan i ravnodušan čak jedne vrste bez-identitetski koncentrat. Kondenzat sličan Bose-Einsteinovom kondenzatu jer nastaje djelovanjem najnižih mogućih temperatura. Pravo pitanje je: „Odakle dolazi i kakva je to vrsta hladnoće koja je snizila temperaturu ljudskog nadanja?“Problem je dakako iskustvene naravi i to iz nekoliko razloga, a ti su: nepovjerljivost, interes, isplativost ,mjerljivost i pragmatičnost. Nepovjerljivost se odnosi na odbijanje mogućnosti bezuvjetne ljubavi na što se nadovezuje interes koji je postao „najjači“kohezioni faktor. Slijedi mjerljivost u vidu raznoraznih burzovnih indexa ,statistika i „najnovijih znanstvenih istraživanja“ da bi na koncu došli do društva lijepo složenih “ladica“u kojem nije preporučljivo ispitivati tko je kreator te velike vitrine ,jedino što je važno da je ista tu. Vitrina se naravno zove „Pričajmo samo o onome što je čovjek spoznao“S druge strane ako je Heidegger je bio zagovaratelj ideje da filozofija treba biti ne-ljudska(u njenom središtu ne smije biti pitanje o čovjeku nego o bitku)na koji se način njegova filozofija proteže u postmodernističko područje?Pa na način da su ti postmodernistički epistemo-konstrukti  već po svom defaultu neizbježni nusprodukti navedene ravnodušnosti i bezličnosti.

Da sam kojim slučajem  filmski redatelj koji treba snimiti film inspiriran 'atmosferičnošću' Deleuzeovih misli vjerojatno bi se radilo o nekakvom svemirskom brodu čija je posada jedina preostala od nekad velike civilizacije dok besciljno luta beskonačnim svemirskim  prostranstvima.

 Očekivano, u jednom trenutku filma( iako se Deleuzeov brod još kreće), stara kanta od svemirskog broda nasukat će se na kakav svemirski greben na nekom nepoznatom planetu, te zauvijek ostati zarobljena u 'moru ugljika'.Trenutak je to u kojem ona postaje potpuno jednaka Casparovom brodu zarobljenom u ledu. Beskrajno hladno svemirsko prostranstvo (koje ovaj put nije bijelo)zaustavilo je svaku kretnju broda.Domalo će i sama posada utonuti u ništavilo.

U kolektivnoj svijesti zapadnjačke civilizacije, vječni pakleni oganj je nešto što gori i ne uništava, ali i zauvijek isključuje preporod. Puno je manje onih koji znaju da na drugoj strani led(hladnoća) izražava najviši stupanj psihičke stagnacije, nedostatak duševne topline i ljubavi, ili jednostavno-mrtvu dušu. 

Nije li to ipak paklenskije?