Revizija

Govoreći u jednom interviewu o grupi umjetnika i filmskih stvaratelja koji su prije pet godina na Nuova Accademia di Belle Arti iz Milana držali predavanja ,Marco Scotini (inače ovogodišnji član žirija na natječaju suvremene umjetnosti  T-HT@msu.hr ) kaže kako se ista nazivala arheolozima sadašnjosti budući da je u svojoj strategiji izbjegavala govoriti o linearnoj povijesti, čovjekovoj svrhovitosti iz uobičajene  modernističke vizure  potičući pri tom reverzibilnost odbijajući povijest kao zauvijek završenu i  nepokretnu stvarnost. Baš naprotiv, povijest je po njima ta koja je puna potencijalnosti za nešto novo i drugo.

Novogradiški umjetnik Gordan Bijelić na tom je istom tragu i premda geografski daleko od svjetskih kulturnih prijestolnica  svoj umjetnički postupak ugrađuje u umjetnička strujanja koja se paralelno odvijaju s njegovim umjetničkim djelovanjem.O čemu je naime riječ?

Dakle, Bijelić koji je po vokaciji grafičar još od svojih studentskih dana bio je aktivan u polju grafičkog dizajna(grafički je oblikovao omote ploča popularnih pop i rock sastava između ostalih i one koje su izdavali Animatori).Sredinom 2011.godine po riječima Miroslava Pišonića Gordanovog prijatelja umjetnik je počeo oblikovati plakate za filmove koji su se prikazivali od strane novoosnovanog kino kluba-Kino komuna King Kong Nova Gradiška,a kasnije i za filmove koje je umjetnik jednostavno znao odgledati u miru vlastita doma. Poput pravog neodadaista Bijelić primjenjuje strategiju igre, fotomontaže, kolaža i slučajnosti.On odbija ireverzilnost gledajući iznova filmove  koji su navodno „dogledani“ ne pristajući da isti postanu tek arhivska činjenica. U Bijelićevu bi se slučaju djelomično moglo parafrazirati Thomasa Mertona,američkog trapističkog redovnika te konstatirati kako postoje dvije vrste filmova:filmovi koji nam govore poput ljudi i filmovi koji nam govore poput buke grada u kojem živimo.Filmovi koji nam govore poput ljudi su filmovi koje želimo ponovno gledati;privlače nas svojim šarmom dok sami rastemo tražeći sebe u likovima.; uče nas da bolje upoznamo sebe prepoznajući se u drugima. S druge strane filmovi koji nam govore poput buke grada u kojem živimo svojom nas ispraznošću prisiljavaju da očajavamo;zarobljavaju nas poput gradskih svjetala noću-nadama koje se ne mogu ispuniti.Ipak ono što treba naglasiti jest i činjenica da Bijelić filmove koje obrađuje „plakatski“, ne vrednuje služeći se alatima filmskog kritičara, on rekomponira, redefinira usvojeni kolektivni vizualni(kad su u pitanju filmovi)identitet.

To autor svakako ne bi bio u mogućnosti učiniti da nije potkovan historijskim postulatima kako Moderne tako i Postmoderne:primjerice umnažanjem fotografije Bogorodičinog kipića onako kako je to Andy Warhol učinio s Marilyn Monroe;ili dekonstruiranjem dječje lutke za igranje u maniri Dinosa i Jakea Chapmana. Njegov umjetnički proces kroz plakate koje realizira doista je jedna otvorena priča. Kulturni fragmenti kakvi filmski plakati inače jesu kao da preuzimaju atribute  prirodnog procesa. Stoga, njegovi plakati poput vode imaju barem tri agregacijska stanja:plinovito,čvrsto i tekuće.