Apstrakcija uzajamnosti

Koliko ste se puta zapitali dok ste na televiziji  gledali dva majmuna u igri, zbog čega si međusobno trijebe kojekakve nametnike? Otkuda takva pažnja, prijateljstvo pa čak i nježnost? Biolog Richard Dawkins to npr. naziva „uzajamnim altruizmom“ smatrajući kako u prirodi u stvari bezinteresnog altruizma i nema objašnjavajući situaciju s majmunima ovako: počeši me po leđima, pa ću i ja počešati tebe.“(Bruni,2013)Dawkins uporno ponavlja kako je baš sve determinirano te određeno kemijskim/biokemijskim spojevima i reakcijama nametnuvši se tako(nenamjerno!) biti  izabran za kralja polubanalnosti-  i to u smislu tumačenja H.Arendt o dobru i zlu !( Banalnost zla).Ona je kazala kako  samo dobro može biti radikalno jer zalazi u korijene života dok zlo to isto ne može. Naravno, nitko s imalo  razuma ne bi ustvrdio kako je sama znanost zla. To nipošto! No, kada znanost za sebe tvrdi da je jedini i apsolutni vladar istine ona se tada doista srozava prema banalnom. Zato se (po nekima)i može dogoditi da su ljudski čin dobrote, požrtvovnosti, empatije samo maska suptilnijeg oblika egoizma ili da budem jasniji Hamlet, Oda radosti, Gospođice iz Avignona  pitanja su(i to sekundarna) prirodnih znanosti koja se istim bavi najčešće iz zabave, a ne zbog umjetnosti same ili jednostavnije rečeno-međuljudskih odnosa!? Kada (od posla)umorni, a time i prijemčiviji korisnik sadržaja  debljih ili tanjih  crnih kutija , pametnih tankih zaslona i zaslonića (počevši od klasičnog tv-a pa sve do pametnih telefona) konzumira simulaciju ljudskih odnosa, on to čini  jednostavno zbog utroška manje energije. Većina prijemčiva za fast opinion food ( čija upakiranost kod ljudi stvara ovisnost),postaje podatnim materijalom za oblikovanje Iron manovi svakodnevice. Oklop im se povećava, postajući sve sofisticiranijim i udobnijim ali i međusobno udaljenijim. Trenutak  je to u kojem se  javlja pitanje  odnosnog dobra ,dobra  koje je bezinteresno i besplatno(to su oni odnosi koje ne može proizvesti ni trošiti  pojedinac jer ovisi o interakciji  s drugima) To je ono što se događa između ljudi- tvoraca protokola bilo koje vrste.( npr. skupina prijatelja različitih životnih putova i struka  ide na izlet koji  netko od njih organizira i pretpostavimo da neki ili većina međusobno između sebe uspostavi iskreni odnos uzajamnosti, odnosno komunikaciju, tada govorimo o odnosnom dobru; oni koji ostanu stajati po strani, ne izmijenjujući s bilo kim od sudionika zabave niti jednu smislenu rečenicu pijući pritom pivo,  imaju tek standardno tržišno dobro.) Sva tri ranije spomenuta remek- djela svjetske umjetničke baštine, između ostalog  jesu pitanja- i prirodnih znanosti! No iz perspektive koju se ne može prihvatiti bez potrebite doze svjesnosti vlastite krhkosti(čitaj:poniznosti!).Bilo koji fragment ukupne ljudske spoznaje(umjetnosti , prirodne znanosti, filozofije, etc.,etc) tek je svojevrsno taksonomsko stablo, ili možda mrlja, grumen na Ravnini Stvarnosti. Ogromna je to ravnina, apstraktni neograničen prostor koji se širi ka„najvišim razina ma općenitosti, smanjujući se istovremeno  do najnižih vrsta, do svakog „najpojedinačnijeg“ mogućeg slučaja. Polje na kojem se poput kakvih otočića velike civilizacijske stečevine svode(uz sve ostalo!) u neku ruku, na razinu twombyjevskih grafizama čijih se ne-samodostatnosti može biti svjestan pod uvjetom da ste sposobni za slobodu, mjeru, cjelovitost i igru.(Gruen,2003) Pitanje koje se nameće je sljedeće: Može li se govoriti o odnosnom dobru, o uzajamnosti i unutar same umjetnosti? Kao na primjer, kada se na nekoj slici povezuju dvije različito obojene plohe, jesu li to i dalje tek silnice vizualnog polja proizašle iz fiziologije oka i još ponekog od mnogobrojnih  tjelesnih sustava ili  uzajamnost emanira iz samog umjetnika kroz slikarski postupak?

Je li uzajamnost ... precizna i osjetilna uporaba materijala...?, ukotvljenost u starom znanju ljudske upotrebe materijala oslobođenog svakog kulturalnog značenja?(Zumthor,2003)

Uzajamnost je inače drevna paradigma ustaljena u svim arhaičnim društvima:“...u selima otočja Trobriand u Zapadnoj Melaneziji: koliko dobara muški član porodice daje svojoj starijoj sestri toliko će njegova žena dobiti od svog mlađeg brata.“...Nije riječ o razmjeni dobara, već se zrcali postupak-darivanju odgovara darivanje.(Damjanov,1991) Može li se o odnosnom dobru i govoriti jedino u kontekstu određenih malih organiziranih sustava ljudskog djelovanja, u ogromnom polju neznanja? Olakšavajuća je spoznaja da niti jedan od tih otočića nije kompetentan govoriti o cjelini(željeli oni to ili ne!) ,a znanost kako ju zastupaju Dawkins & sljedbenici ne može biti radikalna budući da ne prihvaća mnogostrukosti (dok poput nekadašnjih talijanskih futurista i ruskih konstruktivista buče na neistomišljenike.)

Srećom, o mnogostrukostima se ipak razmišlja, pa će tako neki teoretičari smatrati da temu apstrakcije treba iznova  promisliti, na čuđenje mnogih koji su te „poznate“ stvari odavno pospremili u svoje epistemološke ladice. Kaotičnost, bezobličnost,“raspodloženost“ ili nešto što prethodi figuri ili slici, nešto što u svojoj nejasnoći i nečistoći prethodi Oblicima kao fiksiranim sustavima koji objašnjavaju Sveukupnost čitavog Svemira,  bio je filozofski interes i  Gillesa Deleuzea. On je smatrao kako je ono što filozofiju osiromašuje ponajviše to što je ista o umjetnosti govorila i govori i dalje „sa strane,“ umjesto da se povezuje s njom na neobičnim mjestima i na neobične načine.

Tumačeći Deleuzeovo shvaćanje apstrakcije J.Rajchman navodi sljedeće:„Apstrakciju možemo smatrati nenadanom točkom u zamršenoj povijesti koja se istodobno grana u više smjerova, preraspodjeljujući smisao onog što joj prethodi i što bi moglo nastupiti nakon nje.“(Rajchman,2000). Pollockovske linije, mrlje i grudice boje za Deleuzea  bile su istinska metafora te nove apstrakcije. Mnogostrukost ulaza i izlaza, haptičko nasuprot optičkom, napuštanje ograničanja granica.“Katastrofa“ vizualnog postala je mogućnost bez kraja; supstancija koja jednostavno jest beskrajno stvaranje i rastvaranje. Vizualni slom postao je oživotvoritelj, kako za druge tako i za drugo.

 Pollockova slikarska tehnika(detalj)

Rajchman ipak čini uvriježenu grešku većine teoretičara umjetnosti 20.stoljeća,tvrdeći da su za nastanak pojmova kao što su primjerice: suprematizam, monokrom, minimalizam, anti-umjetnost, praznina i sl., zaslužni- zalaz vjere na Zapadu te pojava fotografije .Naime, o traženju čistog osjeta ili odsustva predmetnosti  još početkom 6.stoljeća govori kršćanski mistik Dionizije Areopagit (čiji identitet nije nikada razjašnjen, iako se pretpostavlja da potječe iz Sirije)koji govoreći o Mojsijevu uspinjanju na Sinaj  kaže kako je Mojsije prodro do Tame neznanja. U toj svjetlosnoj Tami koja je onkraj svega, koja je s one strane svjetla Mojsije je doživio transformaciju.  U  njemu koji se uspeo na brdo Sinaj  utihnulo je svako pozitivo znanje, svako shvaćanje, svako gledanje. U tom velu apsolutno nepristupačnog, nevidljivog i nedodirljivog, on  dolazi do Ništa bivajući „čovjekom napuštenim do dna“(Angelus Silesius) odrekavši se svega što se o Bogu(i bilo čemu!) može misliti i kazati. To je paradoks egzistencije  u kojoj su napuštenost i praznina u stvari-punina. U tom će smislu jedan od najvećih kršćanskih mistika Zapada dominikanac Meister Eckhart(13.st.) čak reći da je važnije izgubiti Boga nego izgubiti stvorena bića(Davy,1990)

Stoga  ... „umjetnost“ ili „slikarstvo“ koje zauzima mjesto „ Boga“kao Onoga kojemu ne odgovara nijedan predikat, a dostupan je samo 'via negativa'(Rajchman kao primjere navodi radove K.Maljeviča, A.Reinhardta i F.Stelle)može biti tek poistovjećivanje(oblačenje bijelog mantila me ne čini liječnikom!) s duboko proživljenim iskustvom nekih mistika ,bilo s Istoka, bilo sa Zapada(poistovjećivanje= umjetnikov statement)Daleko od toga da bi se i umjetniku kao i bilo kome drugome u potpunosti negirala mogućnost da umre sebi, no čini se kako je puno više onih koji znaju u odnosu na one koji su svjesni. Za Maljeviča se kaže  kako je“...odbacio sve što je određivalo objektivno-idealnu strukturu života i „umjetnosti“:odbacio je ideje, pojmove i predodžbe, da bi osluhnuo samo čisti senzibilitet.(De Micheli,1990.)To će reći kako je u svijetu umjetnosti puno više intektualiziranja, a puno manje uvida. Problem nastupa u (ne)svjesnoj težnji umjetnika ne bi li dokučio „rješenja“za čitav svijet, pa i za čitavu povijest. Stoga Maljevičevo odustajanje od predmetnosti nije u potpunosti jednako onom u mistika koji tom Ništavilu, Pustinji, Nepredmetnosti pada u naručje s povjerenjem. Tko može biti siguran je li nečiji monokrom ako ništa drugo, barem dosegnuo elemente rizoma, nove koncepcije ljudske žudnje koja  ne teži nedostižnomu predmetu, nego vlastitom obnavljanju i ponavljanju u stvarnosti (po G.Deleuzeu i F. Guattariju)  ili je tek rezultat dobro uhodanog ekonomskog mehanizma: nešto novo vrlo brzo se pretvara u udobnost, a udobnost opet vodi u dosadu?(Bruni,2013) Potonji, čijim rezultatima obiluju mnogi svjetski muzeji i galerije svakako nije ona punina koja opravdava pa zbog toga depresija postaje pratiteljicom usamljenog apstraktnog umjetnika. Što li će neki apstraktni umjetnik učiniti s gospođom Depresijom ovisi o tome, ima li umjetnik objektivirani cilj  ili posjeduje  slobodu s kojom bi poput Yvesa Kleina skočio u nepoznato-ali s povjerenjem.
NAPOMENA:Svaki umjetnik je "apstraktni" umjetnik,ili uopće nije umjetnik.

Literatura:

Bruni,Luigino(2013.),Ekonomija zajedništva-Novi pojmovi u ekonomiji, Križevci, Novi svijet

Damjanov,Jadranka (1991.), Vizualni jezik i likovna umjetnost, Zagreb, Školska knjiga
Davy,Marie-Madeleine(1990.)Enciklopedija mistika,Zagreb, ITP Naprijed

De Micheli, Mario(1990.) Umjetničke avangarde XX. stoljeća, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske

Gruen,Anselm/Dufner,Meinrad(2003.)Duhovnost odozdo, Zagreb, Kršćanska sadašnjost

Rajchman, John(2000.)Konstrukcije, Zagreb, naklada DAGGK

Zumthor,Peter(2003.)Misliti arhitekturu,Zagreb,AGM