Don't worry!

Dragi Martine,

znam , nismo se dugo čuli i premda možda sad očekuješ set kurtoaznih pitanja s moje strane, nemoj se ljutiti, ali  nemam niti snage niti želje za takvim čim. Dakle, iako mi kao što znaš pisanje pisama teško pada, na pisanje ovog me natjerala iznenadna "situacija" pa ću prijeći odmah na stvar: Naime,  poznato ti je koliko sam se znao mučiti oko svakog svog projekta kojeg sam u životu radio; sjećaš se koliko smo u zadnje vrijeme Jeanne-Claude i ja probdjeli noći i noći? Nije mi žao .Vjerujem da se tako osjećala i pokojna Jeanne.. Sjećaš li se  kako mi se  zadnjih godina intenzivno motala po glavi zamisao- omotavanje drevne rimske Palmire o kojem smo toliko puta pričali. Dragi moj Martine odmah ću ti reći-nije to više ona stara priča od prošli puta kad smo zadnji put razgovarali. Ovaj sam se put bio na projekt odlučio iz sasvim drugih razloga. Pratim vijesti i vidim da se nešto opasno kuha. Prijatelju moj, sjeti se samo onog što se dogodilo onim Buddhinim kipovima u Afganistanu! Bojim se da bi se slično moglo ponoviti u Palmiri ako jednog dana oni religiozni fanatici zauzmu i taj prostor. Razmišljao  sam da će omotam li taj grad, isti ostati pošteđen. Mislim se, možda ta arhitektonska burka bude prihvatljiva pa tko god da je na vlasti.Mislim, neće tada moći govoriti kako ih smetaju poganski hramovi i bogovi -jer se naprosto neće vidjeti. To bi izgledalo kao nešto što je oduvijek tu, kao kakva stijena, barem dok se situacija ne promijeni. I što je najvažnije moj Martine,nije mi bila namjera da se ne bi krivo mislilo spašavati tek nekakvo staro kamenje, nego,vjerovao ili ne, želja spasiti te fanatike od njih samih, da si daju vremena za promišljanje. Eh, ali umjesto podrške dobio sam „prijateljske“ savjete da to i ne pokušavam s objašnjenjem da bi ishodovanje te dozvole beskonačno trajalo. Odmah sam se predao. Nije da  ja te ljude-administratore(kako ih ja zovem) ne poštujem, ali volio bih kad bi oni iskreno razgovarali sa mnom.Ja jednostavno ne mogu više izdržati te beskrajne razgovore i pregovore. Iskreno rečeno- star sam! I zato svečano(ili patetično)izjavljujem - O D U S T A J E M!  Sreća, ( u svakom zlu neko dobro!) u stanju očajavanja u kojem sam zapao, ti si mi pao na pamet –aproksimativne neonske poruke u drevnoj Palmiri??!!(kazalište bi ti bilo idealno za to, no, no.. ti bi se već sam odlučio gdje i kako ako prihvatiš)Gotovo sam siguran da nećeš imati problema s dobivanjem dozvole, jer činjenica jest da si  pitkiji od mene. Ljudi vole neonska svjetla, čak i u Siriji! I zato prijatelju da više ne duljim, preklinjem te, učini nešto dok nije kasno!

S poštovanjem,

Christo Javacheff

                                                                                                         

Zlatko Kozina: Don't worry, 2015

P.S.

Martin kojemu je Christo napisao ovo fikcijsko pismo,nosi prezime Creed.Dakle radi se o suvremenom britanskom umjetniku (mlađe)srednje generacije koji je dakako u svijetu umjetnosti znano ime iako možda ne baš poput njegovog prijatelja Christa. U nastavku priče kao što se vidi, mlađi je umjetnik udovoljio zahtjevu starijeg kolege. Djelovao je na pročelju rimskog kazališta(što je se događalo ispod istog prije više od pola godine neću vam reći jer vjerujem da znate) U prostoru religioznih podjela (koja je tek jedna od manifestacija Tehničkog Uma)dva umjetnika  propitkuju univerzalnost umjetnosti (u svakom vremenu i prostoru ) ,kao i pitanja je li ta stara sintagma još uvijek moguća. Ova dvojica vjeruju da jest. Na koncu riječ je o humanizmu? Ako netko nešto zna novo o pojmu univerzalnost, neka obznani