Dragi Martine,
znam , nismo se dugo
čuli i premda možda sad očekuješ set kurtoaznih pitanja s moje strane, nemoj se
ljutiti, ali nemam niti snage niti želje za takvim čim. Dakle, iako mi kao što znaš pisanje
pisama teško pada, na pisanje ovog me natjerala iznenadna "situacija" pa ću prijeći odmah na stvar: Naime, poznato ti je koliko sam se znao mučiti oko svakog svog projekta kojeg
sam u životu radio; sjećaš se koliko smo u zadnje vrijeme Jeanne-Claude i ja
probdjeli noći i noći? Nije mi žao .Vjerujem da se tako osjećala i pokojna
Jeanne.. Sjećaš li se kako mi se zadnjih godina intenzivno motala po glavi
zamisao- omotavanje drevne rimske Palmire o kojem smo toliko puta pričali.
Dragi moj Martine odmah ću ti reći-nije to više ona stara priča od prošli puta
kad smo zadnji put razgovarali. Ovaj sam se put bio na projekt odlučio iz
sasvim drugih razloga. Pratim vijesti i vidim da se nešto opasno kuha.
Prijatelju moj, sjeti se samo onog što se dogodilo onim Buddhinim kipovima u
Afganistanu! Bojim se da bi se slično moglo ponoviti u Palmiri ako jednog dana oni religiozni
fanatici zauzmu i taj prostor. Razmišljao
sam da će omotam li taj grad, isti ostati pošteđen. Mislim se, možda ta
arhitektonska burka bude prihvatljiva pa tko god da je na vlasti.Mislim, neće tada
moći govoriti kako ih smetaju poganski hramovi i bogovi -jer se naprosto neće vidjeti. To
bi izgledalo kao nešto što je oduvijek tu, kao kakva stijena, barem dok se
situacija ne promijeni. I što je najvažnije moj Martine,nije mi bila namjera da se
ne bi krivo mislilo spašavati tek nekakvo staro kamenje, nego,vjerovao ili ne, želja
spasiti te fanatike od njih samih, da si daju vremena za promišljanje. Eh, ali
umjesto podrške dobio sam „prijateljske“ savjete da to i ne pokušavam s
objašnjenjem da bi ishodovanje te dozvole beskonačno trajalo. Odmah sam se
predao. Nije da ja te ljude-administratore(kako ih ja zovem) ne poštujem,
ali volio bih kad bi oni iskreno razgovarali sa mnom.Ja jednostavno ne mogu više izdržati
te beskrajne razgovore i pregovore. Iskreno rečeno- star sam! I zato
svečano(ili patetično)izjavljujem - O D U S T A J E M! Sreća, ( u svakom zlu neko dobro!) u stanju
očajavanja u kojem sam zapao, ti si mi pao na pamet –aproksimativne neonske poruke u drevnoj Palmiri??!!(kazalište bi ti bilo
idealno za to, no, no.. ti bi se već sam odlučio gdje i kako ako
prihvatiš)Gotovo sam siguran da nećeš imati problema s dobivanjem dozvole, jer
činjenica jest da si pitkiji od mene.
Ljudi vole neonska svjetla, čak i u Siriji! I zato prijatelju da više ne
duljim, preklinjem te, učini nešto dok nije kasno!
S poštovanjem,
Christo Javacheff
![]() |
Zlatko Kozina: Don't worry, 2015 |
P.S.
Martin kojemu je Christo napisao ovo fikcijsko
pismo,nosi prezime Creed.Dakle radi se o suvremenom britanskom umjetniku (mlađe)srednje
generacije koji je dakako u svijetu umjetnosti znano ime iako možda ne baš poput
njegovog prijatelja Christa. U nastavku priče kao što se vidi,
mlađi je umjetnik udovoljio zahtjevu starijeg kolege. Djelovao je na pročelju rimskog
kazališta(što je se događalo ispod istog prije više od pola godine neću vam
reći jer vjerujem da znate) U prostoru religioznih podjela (koja je tek jedna od manifestacija Tehničkog Uma)dva umjetnika propitkuju univerzalnost umjetnosti
(u svakom vremenu i prostoru ) ,kao i pitanja je li ta stara sintagma još uvijek moguća. Ova
dvojica vjeruju da jest. Na koncu riječ je o humanizmu? Ako netko nešto zna
novo o pojmu univerzalnost, neka obznani
Jedino, što sam pomislio da mu ipak ti pišeš to pismo, jer Martin se ipak nije sjetio staviti taj natpis na to mjesto, i unatoč tomu što se radi o njegovoj ideji! Bez obzira, sjajna dosjetka! Možda nastaviš s pismima u postovima... :)
OdgovoriIzbrišiIako ne tvrdim da je to "susret kišobrana i šivaćeg stroja na operacionom stolu"za neke elemente "nemogućeg"(nadrealnog)vjerujem da su tu.
OdgovoriIzbrišiNeobična forma pisma koja lako zavara čitatelja jer ne zna na početku tko je potpisnik. ali ti uvijek iznova iznenađuješ svoje čitatelje.
OdgovoriIzbrišiLjudi pitaju:"Što je umjetnik htio reći?"
IzbrišiOsobno smatram da umjetnik(u najboljem slučaju!) svoje djelo može "kontrolirati" samo 2% od onog što djelo jest(nazovimo to umjetnikovom umjetničkom namjerom)Ako je tako zbog čega ne istraživati onih preostalih 98%.Živjela umjetnička ne-namjera!