Einstein među divljim zvijerima

Mladić, odnedavno punoljetan, kao i prethodnih dana izašao bi u grad pola sata prije ponoći. Kući bi se redovito vraćao tek u ranim jutarnjim satima. Cijelo to vrijeme njegov bi otac mirno spavao(po izjavama supruge - hrkao)dok mladićevoj majci to baš i nije uspijevalo; svako malo je mobitelom sinu slala poruke nekoliko puta tijekom noći. To je naravno činila kako bi imala barem na trenutak osjećaj sigurnosti da je sve u najboljem redu. Pred zoru redovito iscrpljena utonula bi u san. Kao po nekom ritualu mladićev bi se otac tada uputio u kupaonicu nagnuo se i direktno iz slavine, ne koristeći čašu, pohlepno gutao blagotovorne gutljaje vode kojom je gasio požar prouzročen kasnom večerom i pokojom čašom vina. Iz nekog se razloga   počeo prisjećati  dokumentarca kojeg je nedavno sa zanimanjem pogledao...

Hipotetsku je situaciju o kojoj je riječ, (premda na prvi pogled sasvim nelogično)  na neki način iznjedrio pročitani tekst, odnosno dio u kojem piše: (...) „Ono što bitno određuje dijalektičku prirodu vizualnog obrata, a time i postmodernog stanja općenito je, smatra Mitchell, paradoks straha i nade; s jedne strane vjerujemo u sposobnost slike da svojim tehnološkim, komunikacijskim i simulacijskim potencijalom pomogne u prevladavanju razlika i svima učini vidljivim raznovrsnost svijeta, a s druge strane užasavamo se upravo te "snage slike" i njene moći da se otme kontroli i ugrozi one koji ju stvaraju.(Purgar,2010)

No, zaboravimo zakratko navedenu priču.

Opće je poznata stvar kako se baš uvijek o svemu  može misliti na više načina. Primjerice o virtualnom svijetu. To je svijet koji naše unutarnje polje tjeskobe može činiti izuzetno živim zahvaljujući bungee jumping diskursima, pružati trenutačna zadovoljstva i ugodu kakvu jedino mogu pružiti dekonstruktivistički opijati koji djeluju kratkoročno i koji će kod većine (p)ostati potkresana stabla, naglo zaustavljena kretnja; u istom polju tjeskobe drugi bi mogući način promišljanja virtualnog svijeta bilo stablo oblikovane  krošnje na određeno vrijeme kod kojeg nakon isteka povjerenja slijedi, što drugo doli novo obrezivanje ,i logično neki novi rast; na kraju treći bi način promišljanja virtualnog svijeta bilo stablo bujne krošnje na neodređeno vrijeme, čiji se nekontrolirani rast prihvaća u slobodi prepuštanja. Jasno je da prepustiti se nije stvar odluke nego stvar povjerenja. Na primjer, mi kao ljudska vrsta se nadamo(premda o tome malo tko intenzivno razmišlja) da se Zemljina jezgra neće rasprsnuti tj. utrnuti. Nije da se ne bi moglo prigovoriti uspoređivanju opasnosti od nekakvog tamo virtualnog kao (djelomično) ljudske tvorevine  s onim na što čovjek ne može utjecati, ali budimo realni-sve poprilično ovisi o pojedinačnim percepcijama. Kilometri knjiga na policama širom svijeta svjedoče o tome. U moru svjedočanstava postoje i one koje nazivamo kojekakvim teorijama. Jedna od tih teorija je i ona Pierrea Teilharda de Chardina francuskog filozofa, paleontologa i teologa  koji kaže...morfološka preobrazba bića, čini se usporila je upravo u času kad se na Zemlji pojavila misao (Teilhard de Chardin,1970)Ta formula ima svoju genezu ,a ona bi otprilike išla ovako: Sve što postoji, tako je pokrenuto „iznutra“ prema rastu, prema razvoju. Materija krije u sebi tajnu života i misaonosti. Transcendentno središte, (točka Alfa) razbudilo je u njoj tajanstvenu moć koja se očituje kao „usmjereni razvoj“U slobodnom bi prijevodu  to značilo: potaknut Iz onkraja u vakuumu(ništavilu) prije svih vremena počeo je ples materije i anti-materije. Taj je ples savršena igra komplementarnosti. U hinduizmu bog Shiva kao kozmički plesač utjelovljuje stvaranje, održavanje, zastiranje, uništenje i umirenje univerzuma.(Damjanov,2008). Crna točka u bijelom polju te bijela točka u crnom polju (Jing i Jang)pored ostalog neodoljivo asociraju na prikaz plesa materije i anti-materije. Kršćanski mistik 13.stoljeća Meister Eckhart će reći:“Samo jedan bitak ima pravo rabiti osobnu zamjenicu 'ja', a to je Bog.“Dakle samo je Plesač onaj koji biva, onaj koji jest. A ples je onaj koji nije. Teilhard de Chardin čovjeka definira kao nedovršeno biće tj. on kaže da (...)“u svemiru sjedinjavanja ,pojedinac nipošto ne nalazi svoje dovršenje izravno u svojem vlastitom usavršenju ,nego u svom učlanjenju u viši stožer svijesti(...)Što ćemo zaključiti ako ne da se tijekom razdoblja, povećanjem nervnog sustava, na našem planetu stvarno očituje neprestani porast svijesti? Dakle, taj porast svijesti psihički zagrijava Zemlju dok se ona fizički hladi. Kad ta zajednička svijest(uz komplementarnu Jungovu kolektivnu podsvijest-rezervoar nesvjesnih sadržaja nastalog tijekom ljudske evolucije koji smo odavno prihvatili kao relevantnu pojavu)postane vrh razvojnog konusa, , mistično Kristovo Tijelo, točka Omega ( kao teolog, autor se poziva na  riječi sv. Pavla: „Mi mnogi jedno smo tijelo u Kristu“ uklapajući ih u svoju teoriju koju je nazvao noosferom,(grč.nous=um; sphaira=lopta) omotačem sazdanom od mišljenja, kao pripremom za združivanje s Kristom u točki Omega) tada će se ta svijest odijeliti od materije s kojom je zajednički putovala milijardama godina. Odijelivši se od svijesti, materija započinje s reverzibilnim procesom kojim se tako vraća  ka prvotnoj energiji vakuuma(ništavila) nakon što je njena svrha ispunjena.(U tom je smislu potrebno  još jednom naglasiti učestalo brkanje pojmova kolektivna podsvijest i kolektivne svijesti kojem redovito svjedočimo .Tvrdnja A. de Mella da na svaki cca milijun stanovnika dolazi tek jedanprobuđeni(svjestan)pojedinac,cijelu situaciju eksponencijalno komplicira jer bi ono što on naziva sviješću u stvari bila nad-svijest.

Krist u slavi,San Clemente u Tahullu,12.st.

  Kad danas percipiramo svijet sa svim njegovim emanacijama zaključak bi bio kako je trenutačno stanje tog velikog evolutivnog hoda još uvijek dualizam. I to mnoštva i jedinstva iako u istom i s jedne i s druge strane opstoje bezbrojne varijacije. Riječ je o dva stanja misli ili mišljenja o sebi i  svijetu, sebi u svijetu, sebi u svijetu u svemiru, koja paralelno žive, koja u određenim vremenskim intervalima međusobno  postaju sve udaljenija, dok su obrisi onog drugog sve sfumatozniji. I baš kad su jedno drugo gotovo zaboravili,  ipak se(redovito i stereotipno!) sudare(kao u kakvom romantičnom filmskom ostvarenju)na nekom novom križanju u nekom novom prostoru i vremenu. Romansa koja tada započne traje uglavnom kratko podsjećajući svojom konstrukcijom na neki drevni mit i koja samo prividno podsjeća na vječito vraćanje istom .Dakle, s druge strane Teilhardove teorije nalazi se-tehnika. Ali ne kao ona koja bi bila gradnja strojeva ili njihovo nadgledanje, nego  kao ona koja bi bila čovjekovo duhovno odnošenje spram cjeline svega. Ona ontološki prethodi znanosti jer jedino što ju zanima je opredmećivanje stvarnosti ili bitka(a kao što znamo,to je nešto što je skupa raslo sa čovjekom još iz vremena njegove zore.) Tehniku dakle ne zanima tek dokučiti kako nešto funkcionira ili od čega se nešto sastoji. Ona želi biti u temelju svega što po njenu sudu jest.(Barbarić,2013) Dakle bilo tko ili što tek je mogućnost eksploatacije. Tehnika se ponaša poput lopova na entu koji ulazi u tuđe domove na brzinu uzima iz njih ono što joj trenutno potrebno(premda bi joj domaćin ponudio možda i da sjedne i popije kavu te malo popriča s njom. Štoviše, domaćin bi čak rado kazao nešto o sebi)da bi onda odjurio u nepoznatu smjeru. Začudo, njegovo na oko neprihvatljivo ponašanje postupno je postalo  nešto što je vrijedno divljenja. Njegove sjajne konstrukcije izgrađene od ukradenih zbiljnosti, odnosno stavlja (kako je tu konstrukciju imenovao sam Heidegger) plijene pozornost. Ljudi se počinju ugledati na nj. Izlaze iz svojih domova i iz svoje ukorijenjenosti nudeći svoje usluge i odričući se vlastite adrese suobličujući se pritom s tim lopovom nesvjesno odustajući od vlastite postojanosti. (Možda je metaforička vibrantnost slavne Dalijeve slike “Postojanost sjećanja“ danas intenzivnija upravo zbog svega navedenog.)

 Postojanost(svijest o kontinutetu) definitivno nije nešto što bi bilo na cijeni u tehnosferi. Mogućnost ispostavljivosti dovela je do situacije u kojoj je čovjek tek vrsta resursa, zaliha među zalihama.(isto)Najradikalnija opcija navedenog, filmski je ovjekovječena u filmskoj trilogiji Matrix .Ipak u svemu tome ono što svakako ne treba smetnuti s uma je činjenica da je upravo ta i takva tehnika čovjekov izum ,no i djelovanje totaliteta koje je u velikoj mjeri postalo neovisno o djelovanju čovjeka. Zaogrnuvši se plaštem sintagmatičnosti i paradigmatičnosti totalitet je postao gotovo neranjiv. Taj „kralj Tehno-totalitet“, ima i svog vrhovnog svećenika čije ime glasi- „Virtualni-totalitet“. Hramovi njegove kozmologije između ostalog danas su i  muzeji suvremene umjetnosti. Ugledni francuski teoretičar Yves Michaud u svom djelu „Umjetnost u plinovitom stanju“ zaključuje kako je nekadašnju ulogu fiksiranih i kompaktnih umjetničkih djela preuzela umjetnost koja svoje ishodište više nema u tvarnom nego u konceptualnom(performans, happening, site-specific i sl.).Stoga on to i naziva „plinovitim“ stanjem. Proces koji je započeo na samom početku dvadesetog stoljeća jednostavno je izbrisao „auru“ umjetničkog djela te ga po-stavio na policu. Na red su kasnije došli i ostali umnoženi i standardizirani predmeti.Vratimo li se na na trenutak na pictorial turn pa malo bolje razmislimo(analoški), sasvim je logična pojava vizualnih studija(relativno mlade discipline) koji “polaze od pretpostavke da se pojam vrijednosti danas može konstruirati samo u procesima interakcije između različitih, koji put naizgled nespojivih ,registara elitne i popularne kulture, visokog i niskog, prošlosti i sadašnjosti. Premda su vizualni studiji prošli i kroz fazu kada su optuživani da vlastitom permisivnoću omalovažavaju superioran karakter umjetničkog djela(...) “(Purgar,2010).

Dok mu je hladna voda klizila niz grlo, sjetio se i naslova dokumentarca: Voda i misterij života...

Većina onih koji su gledali navedeni dokumentarac na HTV-u ostali su pomalo osupnuti onim što su vidjeli i čuli. „Voda koja pamti i prima informacije izvana kroz vibraciju i izražava ju u specifičnom obliku“, „struktura vode koje se time mijenja daleko je važnija od kemijskog sastava“,“kako u tom smislu čovjek reagira na primljene informacije budući da mu  je 70% tijela sačinjeno od vode“  Osupnutost je dakako različitih vrsta naboja, od onih najnegativnijih do najpozitivnijih, od „Einstein među divljim zvijerima“ do „sjajno“, od „visokog“ do „niskog“. U svemu tome podosta odmaže i manje-više svima znana klišeizirana slika znanstvenika: luckasti i pomalo neuredni raščupani starčić u bijelom mantilu u laboratoriju s mnoštvom epruveta, retorti te  ispisanih formula na ploči koji kao nešto traži i pritom razgovara sam sa sobom ili eventualno nekim zamorcem. Njegova dobrohotnost i iskrenost su neupitne. Odučiti se od neupitnosti nije jednostavno no, da neupitnost definitivno podliježe upitnosti nije sporno. Randy Schekman dobitnik Nobelove nagrade za medicinu 2013.godine profesor biologije na kalifornijskom Sveučilištu u Berkeleyu upozorio je javnost na „prakse“ najprestižnijih znanstvenih časopisa kao što su: Nature, Cell i Science .Naime, oni su se nametnuli kao apsolutni suci i jedini zastupnici vrhunske znanosti. Želi li tkogod napredovati na „rang listi“ svjetskih znanstvenika, mora poći kroz njihov filter.

Bill Viola:Uzašašće,2000.g.

IF-impact factor iliti čimbenik utjecaja jedini je faktor po kojem se ravnaju. To je po Schekmanu blesavo jer kao što „lajkovi“ na „fejsu“ ne govore o kvaliteti komunikacije tako ni taj IF ne govori o kvaliteti znanstvenog rada. Štoviše, čak su i područja znanosti sortirana kao ona koja su „sexy“ i ona koja su „unattractive.“ Stvorena atmosfera one znanstvenike koji se pošto - poto žele svidjeti navedenim znanstvenim časopisima potiče baviti se atraktivnim odnosno „fensi“ temama, temama koje se gotovo šeću po crvenom tepihu.  Urednici tih časopisa ponašaju se poput burzovnih mešetara koji potiču rizične investicije raznim bonusima kupujući i prodajući znanstvenike i njihove radove kao običnu robu kojom manipuliraju. Vrijednost nečijeg rada tako može biti višestruko precijenjena.  Nisu li vizualni studiji na neki način probili led kada su odustali od „objektivnih umjetničkih kriterija vrijednosti“ u referiranjima na remek-djela, ne podarujući im u svojim interakcijskim divergencijama nikakvu prednost pred onim što bi mogli označiti  vizualitetima lakih nota? Može li se i od prirodnih znanosti očekivati svojevrsni scientific turn? (Ako je strip kao kultura za široke mase postao ishodištem za Lichtensteinov pop-art, bi li se tako nešto moglo dogoditi u odnosu između službene i njoj mrske „pseudoznanosti“?)Može li se očekivati da će bijelac zalutati u crnačku četvrt? Onog trenutka kada postanemo svjesni da  „lav ipak nije kralj životinja“(čak niti on sam za sebe to ne misli ,a kamoli ostale životinje!) u istom smislu ćemo postati svjesni da znanost nije ekskluzivni tumač stvarnosti, što je Ludwig Wittgenstein na koncu lijepo i pojasnio:“I da se jednom dobije odgovor na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi neće biti ni dotaknuti.“ U spomenutom dokumentarnom filmu  se tvrdi: informacija je  fenomen koji se ne odnosi na naš fizički i materijalni svijet nego se odnosi na strukturnu razinu koja je izvan našeg fizičkog materijalnog svijeta ali je u direktnom kontaktu s njim; na strukturnoj razini informacije ili misli, vrijeme i prostor kao kategorije postaju irelevantne; Informacije i misli prisutni su svuda i uvijek ; metastabilnost vode ili prelaženje iz jednog stanja u drugo omogućuje da ona bude univerzalni receptor svih utjecaja, kako energetskih tako i informacijskih; Krishnamurti: Misao je najjača energija u svemiru; Čovjek svojim mislima utječe ne samo na vodu nego na čitav okolni prostor, odnosno jednako onako kako okolina utječe na čovjeka tako i čovjek utječe na okolinu. itd,itd.  Ne zazire li W.J.T. Mitchell upravo od tog segmenta dok govori o vizualnom obratu? To djelovanje totaliteta virtualnosti moglo bi se opisati kao sintetičko mišljenje koje Teilhardov evolutivni razvoj mišljenja zatvorio u  (metaforički rečeno) prozirnoj kupoli. Tehnika kao način mišljenja nikad neće(ne može) bezrezervno prihvatiti  ireverzibilnu organičnost(bio-tehnologija kao zakamuflirani oksimoron nešto je drugo u tom smislu) Labirint bez Minotaura je puno izglednija opcija i to je razlog zbog čega je Mitchell govorio o postmodernoj atmosferi kao paradoksu straha i nade.Zbog čega si ne  dopustiti ne uvažavanje kako znanstvene tako i pseudoznanstvene namjere u konstrukciji mogućeg,odnosno  brak kojem su oboje mladenaca na silu dovedeni pred oltar u nadi da će doći i vrijeme za brak iz ljubavi?

Još jedna noć neznanja jednaka i za majku i za oca. Jedina razlika je u tome što se otac puno više ufao da će na kraju biti sve dobro. 

 

Literatura:

Barbarić,Damir(2013.),Tehnika kao izazov. U:Vijenac br.504,Zagreb,Matica hrvatska

Damjanov,Jadranka (2008.),  Likovna umjetnost 2, Zagreb, Školska knjiga
Michaud,Yves(2005.),Umjetnost u plinovitom stanju,Zagreb,Naklada Ljevak

Purgar,Krešimir(2010.),Preživjeti sliku,Zagreb,Meandar

Teilhard de Chardin,Pierre(1970.)Budućnost čovjeka,Split,Crkva u svijetu

Audiovizualni materijal:

"Voda -misterija žvota"HRT1,25.3.2014.,Zagreb