Čovjek zvani 'proces bez razloga'

Richard Serra:East-West/West-East 2014.

Dok opisuje umjetnička nagnuća romantičarskog slikara Caspara Davida Friedricha, bečki povjesničar umjetnosti  Hans Sedlmayr govori o novoj paradigmi u pejzažnom slikarstvu te zaključuje: „U osnovi, tako osamljen stoji čovjek u prirodi, a ne samo redovnik na moru u beskrajnosti neba, mora i hladne zemlje.“Dakle, ako se prisjetimo pejzaža nizozemskog slikarstva 17.stoljeća u kojima je čovjek „još bio kod kuće“,a daljinu osjećao kao oslobađajuću i umirujuću kod Friedricha je čovjekova napuštenost postala trajnim stanjem.(Sedlmayr,2001:147-148)

Caspar David Friedrich:Redovnik na obali,1808.

Donald Kuspit tvrdi „da je minimalizam dokaz da umjetnost koja ne sadrži tragično( koje je u ovom slučaju tjelesno tj. kao ono koje je u opoziciji spram duha?) nije u stanju reprezentirati kontradikcije modernog svijeta te da je propast ideje o utjecaju apsolutne forme na čovjekovu psihu dokaz da apsolutna forma može biti samo i jedino-apsolutna forma“(Purgar,2010:110) U praksi bi to  izgledalo ovako: samostojeći objekti-čelične ploče Richarda Serre oznake su procesa koji isključuje tragično inženjerskim proračunom i naglašavanjem prirode samog čelika kao neljupkog ali poštovanja vrijednog materijala. Serrino pomirenje materijalnog i duhovnog neodoljivo podsjeća na klišeizirane filmske scene s „bratskim“ zagrljajima bijelaca i indijanaca uz obavezne lule mira. Istovremenost  dirljivosti i neistinitosti! Minimalizam  sedamdesetih i sve njegove inačice nastao je u prostoru primarno protestantskog svjetonazora po kojem je priroda u poretku, a čovjek i njegov svijet u neredu i u tom je smislu Serrina napuštenost, produžena,a u rodoslovnom smislu dijelom korijena istog stabla iz kojeg je još davno prije izronio C.D.Friedrich.Ta Serrina produžena napuštenost unutarnja je bitka autora sa samim sobom ili jungovski rečeno: kod većine na Zapadu ono tragično(ljudsko,tjelesno) nije prihvaćeno pa prema tome niti nadvladano. I budući da je za mnoge misleće metafizika jednostavno isčezla (malo koga je kao nekad davno Pieta Mondriana zanimalo spajanje s metafizičkim apsolutom koji se krio iza vela privida), došlo je do okretanja prema čovjeku(subjektu) kao polazišnoj točki. Nakon prvotnog ushita ta se polazišna točka suobličila sa zgrčenom organskom masom koja sama sebe izjeda(slikar  F. Bacon je vjerojatnije bio najbliže takvom opisu stanja čovjeka dvadesetog stoljeća.) A da bi se izjedanje unutar tih nekoliko desetljeća u životu subjekta olakšalo, mnogi sekularizirani kreativci zapadne hemisfere oboružani knjiškim znanjem, pribjeći će između ostalog (pomodno!)k istočnjačkim oblicima duhovnosti koje naravno nikad neće moći u potpunosti razumjeti. Prošlo je više od pola stoljeća od kad je Teilhard de Chardin  to opisao kao smjenu divne vizije o vrsti koja raste, vizijom vrste koja se gasi?(Teilhard de Chardin,1970:288) I tako umjesto čovjeka funkcionalnog procesa  kao onog koji tka konvergentni svemir ustoličen je: čovjek zvani 'proces bez razloga' ( ne samo u kafkijanskom smislu, da ne bude zabune!  ).Taj potonji (ujedno  i većinski) u nedostatku poštovanja prema materiji izručit će ju onim koji su je u svakom trenutku spremni lobotomizirati .Manjina će joj tiho u sebi govoriti:“Blagoslovljena  budi ti,smrtna materijo,ti koja nas propadajući u nama jednog dana silom uvodiš  u srce onog što jest.“(Crvenka,2010:114)

Zlatko Kozina:Serra u Posavini,2015.

LITERATURA:

Crvenka, Mario(2010),Prirodne znanosti i religija, Zagreb, Kršćanska sadašnjost

Purgar,Krešimir(2010),Preživjeti sliku,Zagreb, Meandar

Sedlmayr,Hans(2001), Gubljenje središta, Split, Verbum

Teilhard de Chardin,Pierre(1970)Budućnost čovjeka,  Split,Crkva u svijetu