Virtualni historicizam

Proteklih dana cijeli je svijet je brujao o Brexitu (referendumu o izlasku Velike Britanije iz članstva  Europske unije) Uspoređivali su se postotci onih koji su bili za izlazak (51.9%) s onima koji su bili za ostanak u Europskoj uniji (48.1%) ili, da budemo na čistu , za izlazak je bilo 17,410.742 glasača, a za ostanak 16,141.241 glasač. Zanemarimo li na trenutak tu „neznatnu“ razliku, (1,269.501 glasač u korist onih koji su bili za izlazak) moglo bi se reći gotovo fifty -fifty. Očekivano, uslijedile su burne reakcije ( zanemarimo ovdje sad sve takve koje su dolazile iz drugih zemalja, preko raznih predsjednika i premijera do burzovnih mešetara i drugih). Reakcije gubitničke strane uvelike su podsjećale na djecu koja će se morati seliti protiv svoje volje te nevoljko ostaviti svoje prijatelje i prijateljice kakve u „drugom“ gradu sigurno više nikad neće imati! Svakako treba biti pošten i reći kako su mnogi koji nisu glasovali, to mogli bez nekog posebnog napora. I jedna  i druga „strana“. Uglavnom, demokratskom je procedurom odlučeno da  malo više od jedne polovice povede one malo manje od jedne polovice u budućnost. Pobjednici će (iako u to stvarno ne vjeruju)reći- u svijetlu budućnost, a poraženi(iako ne znaju zašto)–u neizvjesnu budućnost. Razloge po kojima je moguće to dugostoljetno poput maljutke navođenje zapadnjačkog uma, prilično precizno pojasnio je Francis Fukuyama:  Tehnologija omogućuje neograničenu akumulaciju bogatstva, a time i zadovoljavanje ljudskih potreba koje neprestano rastu. Neovisno o povijesnom podrijetlu i kulturnom naslijeđu, taj proces društvima jamči sve veću homogenizaciju(Fukuyama,1994:14) Iako navedeni ekspertni um (očekivano) s lakoćom svodi na zajednički nazivnik sve ljudske potrebe baratajući s neznatnom količinom koeficijenata(raznoraznih čimbenika) to radi uvjerljivo(mnoštvo koeficijenata koji su u uporabi jedan je od razloga zbog čega npr. metereologija kao znanost ne može biti spektakularna onako kako to primjerice može teorija političke ekonomije).Tako se primjerice nebrojeno puta u proteklom stoljeću proglašavala smrt umjetnosti, smrt slikarstva(smrt kiparstva ili videa?),a sada u dvadeset i prvom stoljeću se već govori i o smrti umjetnika. William Deresiewicz u magazinu The Atlantic  objavljuje tekst naslova: The Death of the Artist—and the Birth of the Creative Entrepreneur u kojem kroz povijesni presjek propitkuje modele odnosa umjetnik-tržište. Pri tome on kreće od srednjovjekovnog modela umjetnika kao zanatlije, preko renesansnog modela umjetnika kao genija, da bi došao do umjetnika kao profesionalca u dvadesetom stoljeću na čemu se dakako ne zaustavlja nego ide i korak(a možda i više?)dalje te najavljuje smrt umjetnika(čitaj: gusjenice) koji će transformirati u kreativnog poduzetnika(čitaj: leptira).Ovaj potonji interesantan je utoliko jer najavljuje bitno drugačiju paradigmu umjetnosti i umjetnika u tom istom svijetu umjetnosti.

 Autor smatra da ubrzano dolazi vrijeme kada iza umjetnika više neće stajati institucije(ministarstva, akademije, galerije, agenti, art menagment i sl. )Outsourcing više neće biti rješenje tek za spremačice, nekadašnji umjetnik ,danas kreativni poduzetnik bit će prisiljen sam se snalaziti na tržištu, ispitivat će zahtjeve tržišta, i kao što na globalnom farmaceutskom tržištu generički lijekovi sve više mijenjaju one originalne, vodeći se istom analogijom logičan ishod bila bi: generička umjetnost. Umjetnost razumljiva, horizontalna(bez dubinskih gnjavaža) prihvatljiva i nadasve kao ona koja će udovoljiti kupcu. Bit će to vrijeme  u kojem će svaka radnja morati biti kreativna, a ne samo ona umjetnička ,a sama  će umjetnost htjela to ili ne, biti  vraćena u stanje crafta odnosno zanatske vještine.

Slikovito rečeno, leptir, još u stanju gusjenice izložen radioaktivnom zračenju postmodernističkih i neomodernističkih oblaka čiji je snažni nagon cijelo vrijeme u borbi s pitanjem koje ga prati poput sjene :Što mu je to gusjenica ostavila u naslijeđe? Otpornost na zbilju? Teilhard de Chardin uspoređuje zametno nasljeđe u odgoju kod kukaca s čovjekovim navodeći kako zametno nasljeđe odgoja (bez obzira na kasnije faze iskustva procesa odgoja koji iz njega proizlaze) prelazi pojedinca da bi ušla u svoje kolektivno razdoblje i postala društvena tj. autor poetično zaključuje (...)  u meni Platon i Augustin još zauzimaju puno mjesto svoje osobnosti. (Teilhard de Chardin,1970:25-37) Evolucija svijesti (o kojoj je autor razvio čitavu teoriju, a  čiji je krajnji cilj- materija u ljudima svjesna same sebe) , velika je rijeka bogata rukavcima (koji, istina, s vremena na vrijeme „zaborave“ da su dijelom rijeke u koju će se prije ili kasnije uliti, tražeći neopravdano za sebe nezavisnost neutemeljenosti).Umjetnik, koji stvara  po naručiteljevoj želji  nije novost, novost je naručitelj tj. kupac kojeg virus dosade nemilice opsjeda dok nezasitno guta predmete vlastitih želja. Dakako, naivno bi bilo tvrditi da je produhovljenost  Lorenza Medicija  bila onakva kakvom ju je isklesao veliki Michelangelo, pa ipak taj nam je otac svih nadolazećih  godfathera svojom narudžbom u nasljeđe ostavio komadić fino izbrušene društvenosti. Udovoljavanje kupcu 21.stoljeća zorno pokazuje kako se odgoj kao organički proces ne prihvaća u punom smislu .Stoga se treba upitati je li svima razumljiva  umjetnost moguća  jednako onako kao i svima razumljiva, bez dubinskih gnjavaža  viša matematika? Odgovor je negativan, s tim da on nije nikakva dozvola za moraliziranje ikomu tko drugačije promišlja stvarnost. Iako se odavno već zna kako ne mogu baš sva umjetnička djela imati atribute turning pointa , težnja ka mogućoj dubini oduvijek je bila prisutna (barem) kod velikih umjetnika. Ako ni zbog čega drugoga onda poradi vječnih i univerzalnih (kantovskih) pitanja:Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se smijem nadati? Budući da nije (koliko je poznato)raspisan nikakav referendum koji bi razjasnio hoće li umjetnost i  u budućnosti ostati u sferi umjetnika profesionalaca  ili u sferi  kreativnog autora umjetničkih priručnika o samopomoći,je li moguć srednji put?Naime, odavno je  mrtvi zec* naučio kako kreativnost nije bljesak komadića razbijenog zrcala u blatu nego da  je duboko u blatu  i da ju nije lako  iskopati. Ako malo bolje razmislimo  umjetnika se nikad nije moglo percipirati kao nekoga tko je izdvojen iz tržišnih procesa kao i svesti ga na komentatora Zeitgeista .Nerazumijevanje strukture kao logičan nastavak proizvelo je virtualne historiciste  koji  se pod krinkom tržišne zadanosti izruguju lebonheurdevivreistima** naših dana, te je to( paradoksalno) postalo čak  poželjnim obrascem progresivnog ponašanja .Ne treba to toliko niti čuditi budući da je opće poznato kako biti historicist znači biti restaurator proteklih vremena, a biti virtualni historicist znači biti isto tako restaurator samo ovaj put s pripadajućim digitalnim paketom odnosno setom alata ,tehnika i materijala  s  naljepnicom ( Pogađate?)-kreativnost! Napljepnicom koja se najčešće ne poklapa sa sadržajem. Izuzetno je važno razlikovati koristi od uporabe interneta i sveg onog što on sobom nosi, no ustoličiti ga kao opunomoćenog pojašnjavatelja stvarnosti je nešto drugo. Veliki nedostatak virtualnog historicista leži i u činjenici da uslijed prezaposlenosti ne stigne na put u vlastite dubinske sfere pribjegavajući fast opinionu kušajući s nogu kakvo od velikih teoretičarskih imena od društvenih do prirodnih znanosti. Vratimo se po treći put referendumu i stavimo na izbor dvije opcije pa neka glasači odluče:

Zlatko Kozina: Goldshit, 2016

Referendum o članstvu umjetnika u Transcendentnoj Uniji  Svjesnih Gravitacije

Zaokružite samo jedan odgovor

Umjetnici bi trebali  ostati članovi Transcendentne Unije Svjesnih Gravitacije?

 DA                                      NE

LITERATURA:

Deresiewicz,William(2015),The Death of the Artist—and the Birth of the Creative Entrepreneur,The Atlantic,siječanj/veljača 2015. Prev. Tonči Kraljević Batalić, Zagreb 2015.

Fukuyama,Francis(1994) Kraj povijest i posljednji čovjek,Zagreb,Hrvatska sveučilišna naklada

Teilhard de Chardin,Pierre(1970)Budućnost čovjeka,Split Crkva u svijetu

* mrtvi zec-aludiranje na slavni performans J.Beuysa: Kako objasniti slikarstvo mrtvom zecu

**  Le Bonheur de Vivre (Radost života) slika koju je 1906. naslikao H.Matisse i koja je doživjela napade tadašnje kritike