Apoteoza sv.Medijalnosti

Za vrijeme zimskih mjeseci 2004.godine dogodio se nesvakidašnji događaj; u  Dolini smrti(dijelu pustinje Mojave) koja se inače nalazi u istočnoj Kaliforniji  palo je 18 cm kiše po kvadratnom metru  da bi u proljeće 2005.godine  cijela dolina bila potpuno prekrivena cvjetnim tepihom pokazavši kako je sve, samo ne mrtva. Neznatna količina vode zakratko je isječak negostoljubive prirode na trenutak učinila privlačnim da bi ubrzo nakon  toga zastrašujuća pustinja nastavila istovremeno biti ono što svi vide- mjesto slabe prisutnosti različitih oblika života, i ono što samo rijetki znaju- mjesto tišine koje može oživjeti čovjekovu unutrašnjost, odnosno mjesto mističkih  iskustava .O mističkom zanosu ili ekstazi (kao krajnje osobnom činu)puno je toga i izrečeno i napisano, arhivirano na policama  umova mnogih znanih i neznanih pojedinaca . Danas u vremenu tehnosfere kada se pojam „osobno“ već polagano zaogrće plaštom arhaičnosti, a spomenete li mistiku, mističko i mistike  , najvjerojatnije da će vas gledati s velikom dozom rezignacije, dosade, nevjerice pa čak i prijezira. To i nije neobično s obzirom na nesposobnost  tehnosferskog uma( nastalog 'medijskom oplodnjom') pogotovo govorimo li o shvaćanju  značenja sintagme „osobno  iskustvo“;  taj je isti um danas potpuno nesvjestan vlastite konzumacije raznoraznih postmodernističkih juha prepunih institucionalno organiziranih  ljudskih odnosa bez okusa. Razoriti svijest „digitalnog Sizifa“  nije nikakav problem. On uporno gura kamen suglasnosti koji nikad neće uspjeti dogurati  do vremena i prostora obuhvata stvarnosti; on je onaj koji će već sutra braniti ¾ ljudskih prava (sjetimo li se kiborga kao nove potencijalnosti),a uskoro će biti možda čak i rasterećen i te „obveze“.

Christian Marclay : Sat , 2011.

Prije nekih šest godina  na 54.Venecijanskom biennaleu  je rad(The Clock)  Christiana Marclaya ( sazdan od velikog mnoštva filmskih isječaka, u trajanju od dvadeset i četiri  sata ili jednog cijelog dana.)o kojem je brujio čitav umjetnički svijet, dobio prestižnog Zlatnog lava za pojedinačno sudjelovanje na izložbi ILLUMInazioni – ILLUMInations. Taj filmski kolaž  aktivno bi uključio svakog promatrača jer su filmski fragmenti podešeni tako da pokazuju u svakom trenutku realno vrijeme onoga koji bi se zadesio u prostoru dvorane u kojoj se puštala ta cjelodnevna projekcija .To je sjajna „montažna zvijer“ , apoteoza  sv. Medijalnosti  koja se pretvorila u kolektivno tehno-mistično iskustvo koje priznajmo, i dalje „ne štuju“ ni Bušmani, ni Dogoni, ni Aboridžini ,a ni mnogi drugi.( o njihovim pravima na nezainteresiranost teoretičari i kustosi sa  Zapada sigurno neće razmišljati, osim ako  će ista biti tema neke veće smotre). Ima li to iskustvo potrebite atribute pljuska  koji će oploditi pustinju pojedinog promatrača barem za kratko? Teško je u to povjerovati, premda joj se ljepota mora priznati pa  makar ona bila i  dogovorna .S druge strane zajednica jednog Aboridžina koji se kreće australskim pustinjskim krajolikom koji tisućama godina slika iste motive i pjeva iste pjesme zajednica je kontinuiteta odnosno Svevremena koje za njih ima potpuno drugačije značenje u odnosu na svijest o vremenu svih onih koji su nazočili  Marclayevom filmskom kolažu kao svetom mjestu urbanih Zapadnjaka.

Ipak za nadati je se kako„sakupljači punktualnosti „ u svojoj malodušnosti neće napustiti staru Gospođu Evoluciju koja bi u svom očaju zbog toga mogla doživjeti spontani pobačaj.