United Nations
International Children's Emergency Fund (UNICEF) naglašava važnost prve tri
godine života koje u velikoj mjeri utječu na postignuća u odrasloj dobi. Mozak
malog djeteta razvija se nevjerojatno brzo, a živčane veze potaknute u tom
razdoblju interakcijom s najbližim osobama ostaju zauvijek. Prilike propuštene
u ranom djetinjstvu ne mogu se kasnije nadoknaditi pa je važno djeci i njihovim
roditeljima osigurati podršku od najranije dobi.[1]
Drvo od kojeg je načinjena stolica Josepha Kosutha naraslo je
zahvaljujući fotosintezi, procesu u kojem je sudjelovala sunčeva energija koja
se jednostavno „poslužila“ listovima stabla. Dugogodišnji rast “konkretnog“
stabla od kojeg je kasnije izrađena također„konkretna“ stolica na neki bi
se način mogla usporediti s punjenjem
baterije budući da je zarobljena energija izvorno došla od Sunca. O tom istom
Suncu ljudi su promišljali u svakoj mogućoj spoznajnoj kategoriji što je sasvim
opravdano budući da bez istog nema života. Ono je nastalo toliko davno prije da ljudskoj
mentalnoj aktivnosti baviti se vremenskim kategorijama takve domene preostaje
jedino kroz brojeve ,odnosno koncepte. Slijedom iste logike, prihvati li se
materijalističko vjerovanje po kojem je mentalna aktivnost u ljudskom mozgu
povezana sa složenim elektromagnetskim
obrascima kao nečemu relevantnom ,jednako bi se tako morala prihvatiti i
složenost elektromagnetskih obrazaca samog Sunca kojim ono obiluje!? [2]Jer
ako su kako materijalisti tvrde, elektromagnetske aktivnosti doista spona
između svijesti i ljudske
aktivnosti, koji bi onda bio razlog odreći tom istom Suncu njegovu vlastitu
svijest? Možda nemogućnost iznalaska odgovora na pitanja: što bi u ovom
slučaju bili “osjetilni
podražaji“,odnosno “ulazni podaci“; kako teče“obrada podataka“; na kraju, je li
“Sunčevo ponašanje“, odnosno jesu li ti “ Sunčevi izlazni podaci“ takvi kakvi
jesu zbog funkcije istog? Nedokazivost
postojanja svijesti u nečemu neživom iznjedrit će kasnije mnoštvo tumačenja
percepcije kao procesa: poput onog jungovskog o rascjepu psihe između
prirode i duha, nesvjesnog i svjesnog; lacanovskog
o lingvističkoj strukturi; a
funkcionalizam će analogijom software-hardware pokušati dovesti u vezu funkciju i strukturu
,tj. um i tijelo.
 |
| Joseph Kosuth:Jedan i tri stolca , 1965. |
No, je li um “kralj
koji sjedi“ u nekakvoj poluelipsoidnoj „masi i prostoru“ ( mozgu!?)
Kad bi činjenica sveprožimajuće “Sunčeve svijesti“ ( što dakako vrijedi i za drvo
Koshutove stolice) bila doista prihvaćena ,tada se termin nerazdvojivost cjeline
ne bi odnosio tek na sociolingvistički fragment stvarnosti. Upravo insistiranje
na navedenom stvaranje je nekakvog “boga nasred puta kojem usput osmišljavamo
njegovu biografiju. “
Dakako, kad se govori o “svijesti“ Sunca pritom se ne misli
na doslovnu svijest poput one ljudske; o njoj se govori kao nečemu utkanom u
svačiji život , neophodnom katalizatoru svih procesa kojima je materija podvrgnuta i ideja
koje se iz nje (i ljudsko je tijelo materija!?)na neki začudan način rađaju u
čitavoj povijesti evolucije svijesti. Sunčeva
svjetlost u drvu Kosuthove stolice, najvjerojatnije nije bila u svijesti
navedenog umjetnika dok je slagao svoju slavnu konstrukciju, a najvjerojatnije
niti vatra, koja bi hipotetski rečeno tu
istu stolicu mogla zapaliti i pritom osloboditi pohranjenu energiju čime bi
se samo potvrdila stara spoznaja kako
energija ne nestaje nego tek mijenja oblik. Uz to sama činjenica da je vatra
element koji da bi mogao pokazati vlastitu energiju treba drugu tvar, kroz
čitavu ljudsku povijest opravdava postojanje univerzalnih simboličkih obrazaca
koji su upravo vezani za spomenuti pojam. Isti
tako ukazuju na iskustvo
neodređene domene iskazane zajedničkim neepistemiološkim jezikom koji je
puno stariji od Kosuthovog teksta( i bilo kojeg drugog teksta) koji se tako
pretvorio “u zrakopraznom prostoru plutajuću jagodu kojoj nedostaje torta.“
Proizlazi li u tom smislu Koshutova tvrdnja kako se ideja može legitimno smatrati
umjetnošću: iz platonističkog insistiranja
na vječnim idejama kao objektivno postojećim
entitetima koji su već sami po sebi odgovori na sva moguća pitanja; iz
uvjerenja kako slika „vanjskog svijeta“ nije njegov odraz ,nego tek naša konstrukcija; ili možda gledano s treće strane,
iz percepcije svemira i svijeta u njemu kao kakvog golemog razvojnog
procesa koji tijekom milijardi godina kontinuirano sazrijeva do svog ispunjenja
krećući se postupno naprijed sve kompliciranijom i produhovljenijom materijom?
Za koji bi se od ova tri ponuđena preduvjeta u kojem bi
objekt(stolica) sam po sebi mogao biti dovoljno intrigantan za postati
umjetničkim djelom reklo da je za Kosutha ,godine 1965.bio onaj istinski? Najvjerojatnije,
spomenuti srednji model po kojem je stvarnost neka vrst projekcije odnosno
konstrukcije našeg uma. Kosuthov kartezijanski um ,sasvim logično pristaje na
mehanicističku egzistencijalnu kašu, “spoznaju iz sredine“ pri čemu (navodno!)
elektrokemijski impulsi reprezentiraju [...] „ono što se dogodilo u susretu
između naših 'dijelova tijela'(poput prsta) i predmeta našeg svakodnevnog
iskustva“[ poput stolice] [3](kurziv
dodan)
Pitanje koje se iza prethodno navedenog nameće glasi: na
kojem su tragu ti potrebiti intelektualni napori shvaćeni kao tragovi drugih
riječi tj. znakovi koji upućuju na druge znakove ( procesualnost
interpretacije) ? na 'tragu promatrača koji obrađuje informacije' ili na 'tragu
promatrača čiji živčani sustav s okolinom međusobno djeluje stalnim mijenjanjem
svoje strukture'?[4]
Elektrokemijski impulsi kao 'informacije bez porijekla' mogu
preživjeti neko vrijeme, poput brodolomaca na splavi, u nadi da će im netko
pružiti ruku spasa, ali kao materijalnom gorivu svijesti 'stanje konglomerata
vremena i prostora' im je imanentno pa samim time i “obvezujuće“. Ako je dakle
Kosuth stvaranje novog djela vidio u promjeni prostora(zbog čega je i ponavljao
svoju instalaciju), na neki je način priznao utjecaj okoline u promjeni
strukture svoje instalacije(premda za Kosutha njegova stvarna stolica nije
nešto što predstavlja konkretan predmet iz vizualne realnosti, nego –ideja
stolice?! )
U tom smislu i sama interpretacija
kao konstitutivni element konceptualnog načina promišljanja u umjetnosti u odnosu na osjetilnu svjesnost gravitacije
tj. ljudsku težnju ka stabilnosti, je sekundarnog karaktera ako u sebi ne nosi
osjećaj pra- kontinuiteta. Upravo se
tu uočava i temeljni ali tragikomični
nesporazum između historijske “konceptuale“ i biti slikarstva. Naime,
rodonačelnici konceptualne umjetnosti slikarstvo percipiraju kao ukalupljenu i
fiksiranu formu što je u temelju
pogrešno shvaćanje esencije slikarstva
koje nije tek puki historijsko- sociološki fenomen (premda danas 99% svih onih
kojih se bave slikarstvom nemaju apsolutno nikakve veze sa slikarstvom u
smislu svijesti o vlastitoj tjelesnoj
reakciji u odnosu na gravitacijsku uravnoteženost prostora u kojem opstoje)
kojeg su posljednjih pedesetak godina raznorazni gramatičari duha imali(a mnogi imaju i dalje) namjeru ukloniti ne
razjasnivši gdje i kada uopće započinje “priroda umjetnosti.“Vjerovanje u moć
interpretacije kao jedinu pokretalačku snagu osiromašuje potencijalnost
iskustvenosti prostora u kojem„ ljudske odluke nikada nisu potpuno racionalne
nego su uvijek obojene emocijama“[5]
 |
| Zlatko Kozina:Fotosinteza vs J.Kosuth,2017. |
Bilo kako bilo Kosuthovo dokumentiranje semiotičkog
tropleta(označitelj-označenik-znak) unatoč umnoj razigranosti i visokom
apstrahiranju ni na koji način ne govori o organičnosti i međuprostoru
kontinuiteta, a još manje o konkretnom i pojedinačnom koje je na koncu ono
jedino preostalo sposobno za potencijalnost empatije kao nečeg nužnog u
međuljudskim odnosima(nisu li sve te značenjske kombinacije namijenjene upravom
onom “drugom“?). Potreba za ravnotežom
koja je slikarstvu imanentna, mogućnost je utkivanja u tuđu stvarnost što je s
druge (konceptualne) strane (zbog ustrajavanja na ukalupljenim paradigmama) nemoguće , a što se pak ogleda u autističnoj
pretpostavci prema kojoj bi
sakraliziranje lingvističkih trakavica moglo potaknuti neke nove
civilizacijske skokove. No,ogoljela semiotička analiza nečijeg stradanja(na
primjeru holokausta je to posebice
vidljivo) gotovo je neupotrebljiva. Svijest o jednakovrijednostima svih ljudi kodirana je još prije nekoliko milijardi
godina ,odnosno moglo bi se parafrazirati UNICEF-ov zaključak:
Važnost prve tri
milijarde godina u velikoj mjeri utječu
na postignuća u našem vremenu. Svemir se razvija na način da veze potaknute u
tom razdoblju interakcijom sa svim što nas okružuje ,a posebice s najbližim
osobama ostaju zauvijek. Svijest o tome ne može se kasnije nadoknaditi pa je
važno svim ljudima na svijetu osigurati podršku od najranije dobi.
[1] Unicef .URL: http://www.unicef.hr/rani-razvoj-djece/
(2017-09-12)
[2] Fox,Matthew; Sheldrake,
Rupert .Fizika anđela.Čakovec:Dvostruka duga,1999.
[3] Prilog konstruktivističkom
načinu mišljenja, 2017.URL:https://pustopoljina.net/2017/08/14/prilog-konstruktivistickom-nacinu-misljenja/(2017-08-16)
[4] Pauše,Željko .Matematika i
zdrav razum .Zagreb: Školska knjiga,2007.Citirano prema: Capra,Fritjof..The Web
of Life,1996.
[5] Isto
Nema komentara:
Objavi komentar