Bilo nas je sedam vu MoMA-i

Za Krstu Hegedušića, slobodno se može reći kako je bio angažirani  umjetnik. Zemljaš  koji je sintagmu genius loci učinio živom na najneočekivanijem prostoru između dva Rata (idejni je začetnik hlebinske slikarske škole poput forenzičara kopao po pučkom  izrazu svjedočeći tupoj suzdržanosti i priprostom odavanju nagonima, nemoći  i grubosti kao kakvim alegorijskim suprotnostima zarobljenim u neumitnosti i nepromjenjivosti ruralnog trajektorija). Svojom je melankoličnom mješavinom evocirao sjevernjačko slikarstvo šesnaestog stoljeća i Neue Sachlichkeit  potvrđujući definiciju ideje, Fritjofa Capre kao integracijskog obrasca koji proizlazi iz iskustva.[1]Seoski život kojim se Hegedušić bavio ni izbliza nije bio izgubljeni raj za kojim je nekoliko desetljeća ranije čeznutljivo bio tragao Paul Gauguin , nego prije nekakav oblik socijalno usmjerene umjetnosti koju su kasnije na specifičan način usvojili  hlebinski slikari seljaci u čija je “blatna zapuštena dvorišta“ umjetnik zakoračio.[2]  U svom djelu “Bilo nas je pet vu kleti“ iz 1927. godine, umjetnik će  koloritom, tipologijom i tehnikom ucrtati trasu kretanja onog što će kasnije biti prepoznato kao naivni umjetnički izričaj premda su se nasljedovatelji tog pristupa malo po malo odvojili od pučke umjetnosti(kao kolektivnog ustrajavanja na tradicijskim obrascima) u smislu oslikavanja društvenih odnosa i svakodnevice pa su se u njihovim slikama sve više javljali elementi lirskog idealizma i fantastike.[3]  

Krsto Hegedušić:Bilo nas je pet vu kleti, 1927.

Godine1972. Marina Abramović(danas svjetski priznata performerica) pohađala je majstorsku radionicu tog istog Krste Hegedušića opisujući provedeno vrijeme u društvu starog majstora kao jedno od najljepših u životu. Ono što će kasnije postati umjetničini prioriteti naoko bi se teško dalo povezati s iskustvom kojeg je tamo stekla premda bi se analizirajući radove oboga, moglo pronaći zajedničku nit, a to je grotesknost. Umjetnica istraživanjem vlastitog tijela kao onog koje je izloženo fizičkim i psihičkim naporima, bolima pa čak i smrtnim opasnostima  pokušava nadići vlastitu stvarnost odustajući od vlastite mjere. Nakon sad već antologijskog  performansa  “Artist is present“ iz 2010. u kojem su posjetitelji u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti puna tri mjeseca imali priliku sjesti nasuprot umjetnici, bilo bi zanimljivo danas nakon sedam godina čuti svjedočenje barem jednog od svjedoka ili svjedokinja koji su tada bili s one druge strane stola, a koje bi opravdalo umjetničin, nesumnjivo ogroman psiho-fizički napor. Tvrdnje umjetnice kako je  pokušavala svakom ponaosob prenijeti energiju putem pogleda mogu se prihvatiti jedino pod uvjetom ako je umjetnica svoju unutarnju snagu  tražila u predanju , a ne u egu . Predanje u smislu apsolutnog povjerenja u neiscrpan Izvor ( sama umjetnost to nije, niti to može biti)iz kog proizlazi te svijest da ono što nazivamo sebstvom nije tek stvar proučavanja, tehnika i vlastitog napora, odnosno ustrajnosti, a još manje koncept koji se može preuzeti. Sklonost suvremenog zapadnjaka ka downloadingu  foldera duhovnosti  kojih se početak ne razumije u konačnici ipak proizvodi strah od sebedarja zbog ograničenog resursa kojim svaki  ego raspolaže. Nerazlikovanje osjećaja apsolutne praznine (depresije) i praznina drevnih duhovnosti dovodi do kontradiktornosti u ponašanju te protokola kao jedine mogućnosti.

Po riječima Miroslava Krleže Hegedušićeva politički angažirana mržnja kao i ona elementarna jedini je način da se izazove groza i prevlada ukleta stvarnost,[4] a čini se da je ta mržnja kojom se nešto prevladava imanentna i samoj Marini Abramović. U toj mržnji prema vlastitom tijelu, gotovo kao da ima nečeg histeričnog, nečeg što bi ubrzavalo stvarnost pod svaku cijenu, kako u pijanoj seljačkoj petorki u kleti tako i u uljuđenoj i građanskoj   MoMA-i .

Bilo kako bilo umjetnost odraslih, bila ona naivna ili ju ista tek fingirala   uvelike se razlikuje od dječje iz jednostavnog razloga; svakom djetetu u (naj)ranijoj dobi osjećaj pouzdanja u odnosu prema  vlastitim roditeljima , je imanentan. Dijete se ne trudi lamentirati o tome. Ono  jednostavno to zna. Vođen tom idejom ponudio sam vlastitoj kćerki Leoni (9 god.) da precrta likove s  fotografije spominjanog performansa. Dakako, rezultat je bio očekivani crtež devetogodišnjakinje: detalji(lice) ,profil ,pogled s leđa u prikazu ljudskih figura, obrnuta perspektiva u prikazu stola i stolica te dojam dubine koji se dobio kosim linijama. I budući da o samoj temi fotografije ništa nije znala ona se prema njoj odnosila onako kako bi se odnosila prema bilo kojem sličnom  motivu. Naknadno koloriranje crteža učinio sam ja.

Leona i Zlatko Kozina:Bilo nas je sedam vu MoMA-i, 2016.

U svakoj umjetničkoj namjeri na površinu izbijaju  određene doze naivnosti i fantazije stvarnosti koje kako se ego povećava postaju tim veće. Svijest o tome sasvim drugačije iščitava Kristov apel njegovim učenicima  "Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ ( Mt 18,30)koji  upravo i govori kako nije zahtjev- postati naivan kao dijete kojim će se moći manipulirati, nego živjeti bez straha koji koči, s punim pouzdanjem prema egzistencijalnoj smislenosti čija utemeljenost nadilazi granice ljudske spoznaje- apel je svim sadašnjim i budućim umjetnicima. U suprotnom čemu uopće govor o bilo kakvoj duhovnosti?

---

[1]Pauše,Željko .Matematika i zdrav razum .Zagreb: Školska knjiga,2007.Citirano prema: Capra,Fritjof..The Web of Life,1996.

[2] Krleža,Miroslav;Maleković,Vladimir;Schneider,Darko.Krsto Hegedušić.Zagreb:Grafički zavod Hrvatske,1974.,str.6

[3] Usp.Naivna umjetnost(primitivna ili izvorna u.)//Hrvatska likovna enciklopedija.Zagreb:Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Vjesnik d.d.1995-2005.sv.5.2005.str.23-24.

[4] Krleža,Miroslav;Maleković,Vladimir;Schneider,Darko.Op.cit.,str.6