Portret je vrsta
likovnog motiva. Prema pristupu modelu razlikuju se tri vrste portreta:
idealni, naturalistički i realni, a s obzirom na odnos umjetnika i modela,
portret može biti intiman i reprezentativan.[1] Budući
da svaki portretist kroz odabrani model projicira vlastita unutarnja stanja i
vjerovanja, u tom je smislu uputno govoriti i o autoportretu kao prikazu osobnog ali i kolektivnog vizualnog psihograma.
Komplementarnost portreta i autoportreta kao rijetko je što, kroz čitavu povijest ukazivala na
upućenost pojedinca ka onom drugom .Ali, postavlja se pitanje kako se uopće baviti portretom kao motivom u današnjem
slikama lica preplavljenom dobu ? Nastaviti s klišeiziranim pitanjem o
mimesisu? Uostalom, koliko je danas uopće smisleno referirati se
na platonističke vječne ideje kao objektivno postojeće entitete, a koji se nude kao odgovori na sva
moguća pitanja? Francuski pisac Michel Houellebecq u tom smislu tvrdi kako se,“naši
suvremenici ne okreću više filozofima
ili misliocima proizašlim iz 'humanističkih znanosti 'smatrajući ih bezazlenim
lutkama.“[2] Štoviše,
Houellebecq naglašava kako je nekadašnja privilegija piščevog istraživanja
psihologije lika u romanu dovedena u pitanje
(postala je gotovo bezrazložnom!?) s obzirom na medijsku agresivnost redukcionističkih
znanstvenih objava o čovjeku i njegovom ponašanju kroz numeriranje koncentracije hormona i
neuroprijenosnika .[3]
Oplakivanje nestalog “duhovnog modela“ sve je više vidljivo i u likovnim umjetnostima
pa je tako osječki kipar Tihomir
Matijević u svom radu znakovitog naziva “Platon gleda Simpsone,“ posegnuo za globalnim modelom cartoon-biheviorizma u kojem sjećanje na
dane pripadanja nekomu i nečemu, kao da je još uvijek živo. Riječ je naime
o instalaciji koju sačinjavaju: bijela
poliesterska skulptura(grupni portret obitelj Simpson), drvena konstrukcija kao simulacija
obiteljskog doma te razasute (jestive) kokice po podu naznačenog prostora (same
kokice mogle bi biti sjajna slika halapljivog gutanja kognitivnih grickalica koje
ne ispunjavaju ljudsku prazninu ili wittgensteinovski
rečeno- slika su nemogućnosti tehničkog rješavanja temeljnih životnih problema). Istiskivanje prostora međusobno priljubljenih realistično modeliranih tjelesa
na kauču, ponavlja se kroz horror vacui
na reljefnoj površini. Isprepletena čudovišna bića veza su s mračnom stranom
prirode, začudno usklađena s nepomičnom dostojanstvenošću figura koje upućuju pogled ka nevidljivom“izvoru svjetla“,
vlastitom “Roditelju“ , “TV-Ocu.“ Sličnost s baroknom scenografijom i
nadrealističkom atmosferom je djelomična , jer kod Matijevićevih
modeliranih likova mistični zanos ustupa
mjesto nepovjerenju ,a automatizam
promišljenoj koncepciji. Portretirajući animirane likove koji kao živi realiteti
nisu postojali(ali koji su u toj svojoj razigranoj i veseloj „žutoj plošnosti“ u
kolektivnoj svijesti zapadnjačke civilizacije itekako utvrđeni i sigurni),i
konstruirajući shematski prostor stana ,umjetnik
je pristao na rizik ograničene plauzibilnosti
trodimenzionalne forme dok ista titra između samodostatnosti i vlastite egzistencijalne neopravdanosti. Tako se unutar
organske društvene dinamike zakamuflirano propitkivanje “nepojmljivosti smrti“
opredmetilo u umjetnikovoj elegičnoj instalaciji ,na samom rubu ponora poopćenog
iskustva. [4]Ispod
maske pseudo portretiranja snažno očitanje Memento mori konstrukcije nije moglo
ostati skriveno. Budući da animacije kao modeli jednostavno
nemaju svoje unutarnjosti niti osobne tajne iz njih nisu mogli proizaći
portreti.(istinski portreti zahtijevaju uzajaman “transfer nutrina“između osoba
otvorenih u svojoj slobodi )[5]
No, zato se (ne)gospodarenjem
nad podsvjesnim ili nesvjesnim projekcijama vlastite nutrine u nežive stvari(
animirane Simpsone) itekako moglo ostvariti ono što nazivamo umjetnikovim
autoportretom pa ako Platon u opisanoj instalaciji nekoga i “gleda“,onda je to umjetnik Tihomir
Matijević.
[1]
Peić, Matko. Pristup likovnom djelu. Zagreb: Školska knjiga ,1991.str.186.
[2]
Houellebecq,Michel.Lanzarote i drugi tekstovi.Zagreb:Litteris,2007.str.224-225.
[3]
Isto.
[4]
Usp. Majcen Linn,Olga.Smrt u hrvatskom performansu-nekoliko primjera.//Ž ivot umjetnosti : časopis za suvremena likovna
zbivanja, 91,2 ( 2012)str.81.
[5]
Schillebeeckx, Edward. H. Krist, sakremenat susreta s Bogom..Zagreb. Kršćanska
sadašnjost,1992.str.5.
Nema komentara:
Objavi komentar