To exit or not to exit ?

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade
u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Iv 1, 1-5

Brooks Hatlen bio je zatvorenik komu je dugogodišnja kazna i iskustvo provedeno u zatvoru  omogućilo relativno “ugodan“ život zatvorskog knjižničara. Nakon odsluženih četrdeset i dvije godine  Brooks kroz otvor rešetaka pušta gavrana ( pticu s kojom se sprijateljio ), izlazi iz zatvora zatekavši izmijenjeni svijet u odnosu na prijašnji  kad je kao mladić bio  lišen slobode .Pokušava se integrirati pa radi u lokalnoj trgovini. Osjećanje istrgnutosti iz jednog vremena i posađenosti u drugo, kod njega je stvorila  osjećaj ispraznosti te ubrzo u iznajmljenoj sobici izvršava samoubojstvo vješanjem izrezbarivši prije toga na drvenoj gredi tekst: „Brooks was here.“ Brooks Hatlen, u stvari je sporedni lik iz filma“ Iskupljenje u Shawshanku “snimljenog  1994.godine (eng. The Shawshank  Redemption) kojeg  tumači glumac James Whitmore. Pa ipak u toj nam je priči unutar veće priče ponuđeno moguće rješenje  koje se može opisati kroz dva uvjeta egzistiranja : prvi,   dobrovoljni  ne - izlaz u svijet(uređenje vlastitog zatvora s pomno odabranom osobnom knjižnicom kao jedinom mogućom razumskom opcijom) ; drugi, razumijevanje ljubavi kao sluzave, nekoliko trenutaka baconovski zgrčene bio-kemijske tvari na laboratorijskoj  plastici, u knjigama opisane svakodnevice. U svijetu spektakla i sirove komercijalizacije u kojem su sajmovi knjiga postali „slamkama spasa“  suvremenog(poststrukturalističkog) čovjeka, “reklame- božanstva“  raspršuju istog pretvarajući ga u „sablast mijene“, u površno epidermalno sudjelovanje u životu, u  subjekta koji nigdje nije kod kuće. Ljude se potiče da moraju željeti i moraju biti poželjni, inače propadaju [1]No, upravo suprotno tome pisao je mistični pjesnik sedamnaestog stoljeća Angelus Silesius koji je kazivao da je “Bog ono najsiromašnije što postoji“ i kako je potrebno da bi se Bog razotkrio duši da ta ista duša postane siromašnom tj. da se ništa ne želi.   Lišena svake želje duša dospijeva u stanje spokojstva te se poput malenog djeteta zadovoljava primanjem bez grčevitog traženja vlastite opravdanosti postojanja.[2]Za čovjeka našeg vremena, čovjeka tjeskobe, to su riječi s kojima se on bori , s kojima ne želi imati ništa. Riječi na koje sam-svoj- knjižničar  “reži“.Ivan Šeremet, umjetnik za kojeg Miško Šuvaković kaže kako svojim “privatnim, javnim i umjetničkim životom u graničnom je  prostoru Istoka i Zapada“ ,[3]  ne odbacujući ništa apriori. Svoju će recentnu izložbu nasloviti “U početku bijaše Riječ“ pa će tako tautološki (na brusnom papiru) rečeno, umjetnik kredom  ispisati tekst „Djetešce se rodi“ potvrđujući kako se i on bori (s navodno nadiđenim, zastarjelim i anakronim?) s  apstraktnim značenjem tih riječi ;  kako mu je  činjenica da se Krist nije rodio u satenu i svili nego na oštroj i gruboj slamici u prljavštini štale(za razliku od zapadnjačkog prikazivanja spomenute teme, u bizantskoj tradiciji umjesto štale slikari još od VI. st. koriste prikaz špilje čija su neka simbolička  značenja: prijelaz s neba na zemlju; iz špilje sja svjetlost Riječi)sve jasnija i jasnija jer što je “prljava štala “ako ne svaki onaj /ona s dna egzistencijalne  kaljuže, socijalno marginaliziran/a ,obespravljen/a i odbačen/a, heideggerovski rečeno komu/kojoj se jedino ne može oduzeti to da - JEST. U  drugom će radu apostrofirati odabrana slova iz riječi pjesme “Intermezzo“ Janka Poliča Kamova(spojivši nespojivo) koje tvore rečenicu „Ovdje je sve isto al' neću s Tvoga puta  do groba sunčana“ te intuitivno spoznati Silesiusove riječi da „nije značajno to što se Bog jednom rodio u Betlehemu, već to što se u svakom trenutku rađa u ljudima. Bi li u tom smislu ispisano “JA“ na golom torzu umjetnika bio izlazak iz samog sebe da bi se stvorilo mjesta za Boga, odnosno onog drugog i drugačijeg(što je isto) ?Za sve drevne religije tako stvorena praznina,(svijest o vlastitom egu) izvor je voda, neiscrpna blagotvorna kiša   koja sve napaja  sviješću o darovanom milosrđu (na papiru ćirlicom ispisuje riječi : БОГ, ЉУБАВ, НЕБО,  КИША) .

Ivan Šeremet; Djetešce se rodilo ,2017.

Zato će umjetnik  za sebe reći kako želi biti dar. Najneposredniji mogući. I možda su upravo stoga početni redci Ivanovog Evanđelja koje je odabrao za naslov svoje izložbe, potvrda  umjetnikove vjere u darovani smisao vlastite postavljenosti(a ne bačenosti) u Sve-Oblikovanje kojeg je dio i njegov um, njegovo biće, odgovarajući Albertu Einsteinu na davno postavljeno pitanje: Je li svemir prijateljsko ili neprijateljsko mjesto? Očigledno za Šeremeta nije neprijateljsko bez obzira na sve poteškoće u njegovom životu.   Božić je svetkovina koja nam svjedoči da ljubav ima svoj temelj u smislu(Riječ = Logos) inače se pretvara u vlastito negiranje i odbacivanje.

 I ono što je Jean Paul Sartre jednom je napisao: „Riječ je predanost, poduhvat čijim značenjem autor grli svoje vrijeme“, [4]umjetnik Ivan Šeremet  je svojim osobnim i umjetničkim životom usvojio  nudeći zagrljaj vlastitom vremenu – prostoru premda se s druge strane poput de Chiriccovog manichina , lutka bez svijesti (prisjetimo se slike Povratak izgubljenog sina ) na tu  ponudu počesto  ostajalo potpuno hladnim i indiferentnim. Srećom, umjetnik Ivan Šeremet svojim je dosadašnjim radom potvrdio (čak i kad mu se šuti, što je na papiru i napisao )kako nipošto ne pristaje na minimum postojanja  izlazeći hrabro iz vlastite osame u svijet.

---

[1] Houellebecq,Michel.Lanzarote i drugi tekstovi.Zagreb:Litteris,2007.str.147.

[2] Davy,Marie-Madeleine.Mistički pjesnici.//Enciklopedija mistika.Zagreb:Naprijed,1990.Sv.1.str.429 

[3] Šuvaković,Miško. Ivan Šeremet. monografija Slavonski Brod:2013.str.4.

[4] Tanjić, Željko. Riječ ljubavi URL:http://www.unicath.hr/rijec-ljubavi (2017-12-17)