Recikliranje međuprostora

Prikaz scene iz Knjige Otkrivenja u romaničkom stilu  ,11.st.

Osvajanje nekog planinskog vrha zahtijeva veliku pripremu. Iskusnim alpinistima je dakako poznato kako je čitav proces jednako važan, od same odluke , skupljanja ekipe i potrebnih materijalnih sredstava da bi ekspedicija uopće mogla započeti,od uspona ,spuštanja pa sve do povratka vlastitim domovima. Cijeli taj proces neutralni promatrači uglavnom će percipirati kao tegobu uspinjanja, no zapravo je sama „akcija“ uspinjanja najvažniji dio cijelog pothvata(nešto poput akcijskog slikarstva) ,a sam dolazak na vrh bio bi tek „rezultat te akcije“ koji je naravno i najvidljiviji. No, za razliku od nekog akcijskog slikara alpinisti su suočeni i sa obrnutim procesom, tj. spuštanjem. Akcija je to koja zahtijeva jednak ako ne čak i veći uloženi napor od samog uspinjanja pa bi u tom slučaju mogli govoriti o „dvostrukoj“ akciji. Ipak, ono što je vrlo često nevidljivo(a najvažnije je) unutarnja je borba svakog pojedinog člana ekspedicije koju svaki u sebi  proživljava i s kojom se bori ,(subjekt s prtljagom ispunjenom ekstenzijama vlastite mu subjektivnosti) a ne sama činjenica kako će se na vrhu zavijoriti zastava zemlje iz koje ekspedicija dolazi.

Sad zamislimo hipotetsku situaciju u kojoj bi paralelno s „klasičnim“ alpinistima supostojali i „alpinisti“ koji bi do samog planinskog vrha u pravilu dolazili helikopterima(gdje je to moguće), zabijali svoju zastavu u vrh te se jednako tako i vraćali natrag. Ushit koji bi ih obuzeo našavši se na vrhu planine zasigurno ne bi izostao, premda bi taj ushit bio drugačiji, odsječen od temelja , iskustvena krhotina. Zvuči smiješno, ali ne i neizvedivo. Uostalom, svjedoci smo mnoštva  pragmatičnih modela socius –oportunizama, fluentnosti preporučenih načina mišljenja, znanja „iz sredine“ koje bi vrlo lako mogli usporediti s ovim potonjim alpinistima. Dakako, svijet umjetnosti po tom pitanju nije iznimka.

Objašnjavajući nit vodilju Felixa Guattarija(kada isti tumači pojam subjektivnosti) ,Nicolas Bourriaud (2013:107) ističe kako „fetišizam mora biti iskorijenjen kako bi se umjetnost shvatila kao način mišljenja i ' invencija mogućnosti življenja' „[1] ponavljajući po ne znam koji put sad već staru post-konceptualnu mantru kako umjetnički predmet nije taj koji emanira „sakralnost“ kojoj bi se netko klanjao, nego su to relacijski odnosi u prostoru zvanom: svijet umjetnosti – svakodnevica unutar kojeg se otvara mogućnost za stvoriti sve moguće epistemološke kombinacije .Ipak, Bourriaudov pristup nesvjesni je fetiš u razvoju,  tumač monolitnog društvenog zdanja sazidanog „opekama subjektivnosti“ jer u stvari istinskog susreta između različitih pojedinaca ne može biti bez samoponiranja u vlastite dubine.(koliko se može primijetiti, zahtjev je to koji teoretičari ne postavljaju pred pojedinca; oslanjajući se pritom tek na impresije istog!?)  Problem, dakle, leži u činjenici da između takva „dva slična zdanja“ redovito dominira poveća praznina i slaba međusobna povezanost o kojoj „stanovnici zdanja“ ne mogu(a ponekad i ne vole) previše razmišljati (primjer koji se navodi usporediv je s  romaničkim donjonima).Ili budimo realni, stvarni susret između dviju osoba je puno rjeđi(napomena: standardizirani obrasci međuljudskih odnosa u prepoznatljivim situacijama nisu „susret“ u pravom smislu te riječi, tj. susret nije nešto do čega se dolazi automatizmom) nego se to misli.  A na tragu iste analogije promotrimo li podrobnije  neko od slikarskih djela navedene epohe, zapažamo  nedostatak  pejzažnog prikaza, odnosno eksterijera(pozadina je plošna, s eventualno naslikanim  „kultiviranim“ geometrijskim plohama- naravno, u vertikalnoj perspektivi). Prije tisuću godina priroda je za čovjeka bila nešto mračno, nepoznato i neprijateljsko(običan odlazak u šumu pretpostavljao je opasnost od  demona ,čudovišta i drugih zlih sila) pa tako ta i takva praznina i nije bila nešto o čemu se promišljalo kao nečemu uzvišenom i vrijednom. Taj je međuprostor jednostavno bio tu. U zapadnjačkom slikarstvu tek će se pojavom sv. Franje Asiškog na povijesnoj sceni naznačiti bitno drugačiji diskurs u tretiranju prirode ,odnosno flore i faune u svojoj cjelovitosti čime će nadolazeća era naturalističkog (gotičkog) načina prikaza prirodnog obilja biti krajnja suprotnost onoj prethodnoj, romaničkoj. Dakako, treba se prisjetiti kako  proglašavanje nečega nevažnim pa čak i iritantnim nije mimoišlo niti naše vrijeme ; sjetimo li se donedavnog stava bio-znanosti o „DNK smeću“ (dio genoma koji ne sadrži gene) odnosno „nefunkcionalnosti“ istog da bi se  priča u potpunosti  obrnula(izraz „smeće“ gotovo se preko noći kasnije odbacio) jer se otkrilo da je to „smeće“,taj čudni „masa-prostor“ itekako važan u razvoju mnogih procesa unutar organskog ustroja neke jedinke. Tu bismo fazu priznanja „smeća“ od strane bio-znanosti prigodno mogli označiti post-gotičkom što bi analogno tome dalo za naslutiti kako će sljedeća faza(ne zna se kad!?) biti post-renesansnom(kada će se prostor oko genoma tretirati ne kao zrakopraznost,(Bačić,2016:117-118) nego kao strukturu geometrijskih volumena upisanih u „bio-kvintesenciju“)

 Naravno, treba biti svjestan da ništa od predstavljenog ne pojašnjava stvarnost samu, to je samo „ponuda“u moru drugih, ali bi konačno mogli napraviti i taj toliko željeni korak dalje u odnosu na čitavo stoljeće staru Duchampovu definiciju stvaranja odnosno kreativnosti i gledati na čitavu epistemologiju kao ready-made predmet, kao  nešto što se također može, i treba uklopiti u novi scenarij, kao „lik[ s LHOOQvskim brkovima] u [13,7 milijardi godina staroj] pripovjetci. “ (Bourriaud,154)

---

[1] Autor se u tekstu koristi Nietzscheovom sintagmom

Gotički idealni prostor ,15.st.

Popis korištenih izvora:

1. Bourriaud,N.(2013)Relacijska estetika/Postprodukcija:Kultura kao scenarij:kako umjetnost 
    reprogramira suvremeni svijet, Zagreb:Biblioteka Refleksije

2.Bačić,M.(2016) Prostor interpretacije.od umjetničkog djela bez umjetnika do umjetnika bez 
   umjetničkog djela ,Zagreb.Matica hrvatska