 |
| Prikaz scene iz Knjige Otkrivenja u romaničkom stilu ,11.st. |
Osvajanje nekog
planinskog vrha zahtijeva veliku pripremu. Iskusnim alpinistima je dakako
poznato kako je čitav proces jednako važan, od same odluke , skupljanja ekipe i
potrebnih materijalnih sredstava da bi ekspedicija uopće mogla započeti,od uspona ,spuštanja pa sve do povratka vlastitim domovima. Cijeli taj proces
neutralni promatrači uglavnom će percipirati kao tegobu uspinjanja, no zapravo
je sama „akcija“ uspinjanja najvažniji dio cijelog pothvata(nešto poput
akcijskog slikarstva) ,a sam dolazak na vrh bio bi tek „rezultat te akcije“
koji je naravno i najvidljiviji. No, za razliku od nekog akcijskog slikara alpinisti
su suočeni i sa obrnutim procesom, tj. spuštanjem. Akcija je to koja zahtijeva
jednak ako ne čak i veći uloženi napor od samog uspinjanja pa bi u tom slučaju
mogli govoriti o „dvostrukoj“ akciji. Ipak, ono što je vrlo često nevidljivo(a
najvažnije je) unutarnja je borba svakog pojedinog člana ekspedicije koju svaki
u sebi proživljava i s kojom se bori ,(subjekt
s prtljagom ispunjenom ekstenzijama vlastite mu subjektivnosti) a ne sama
činjenica kako će se na vrhu zavijoriti zastava zemlje iz koje ekspedicija
dolazi.
Sad zamislimo
hipotetsku situaciju u kojoj bi paralelno s „klasičnim“ alpinistima supostojali
i „alpinisti“ koji bi do samog planinskog vrha u pravilu dolazili helikopterima(gdje
je to moguće), zabijali svoju zastavu u vrh te se jednako tako i vraćali
natrag. Ushit koji bi ih obuzeo našavši se na vrhu planine zasigurno ne bi
izostao, premda bi taj ushit bio drugačiji, odsječen od temelja , iskustvena
krhotina. Zvuči smiješno, ali ne i neizvedivo. Uostalom, svjedoci smo mnoštva pragmatičnih modela socius –oportunizama, fluentnosti preporučenih načina mišljenja,
znanja „iz sredine“ koje bi vrlo lako mogli usporediti s ovim potonjim
alpinistima. Dakako, svijet umjetnosti po tom pitanju nije iznimka.
Objašnjavajući
nit vodilju Felixa Guattarija(kada isti tumači pojam subjektivnosti) ,Nicolas Bourriaud (2013:107) ističe kako „fetišizam
mora biti iskorijenjen kako bi se umjetnost shvatila kao način mišljenja i ' invencija
mogućnosti življenja' „[1]
ponavljajući po ne znam koji put sad već staru post-konceptualnu mantru kako
umjetnički predmet nije taj koji emanira „sakralnost“ kojoj bi se netko klanjao,
nego su to relacijski odnosi u prostoru zvanom: svijet umjetnosti – svakodnevica unutar kojeg se otvara mogućnost
za stvoriti sve moguće epistemološke kombinacije .Ipak, Bourriaudov pristup nesvjesni
je fetiš u razvoju, tumač monolitnog društvenog zdanja sazidanog „opekama
subjektivnosti“ jer u stvari istinskog susreta između različitih pojedinaca ne
može biti bez samoponiranja u vlastite dubine.(koliko se može primijetiti,
zahtjev je to koji teoretičari ne postavljaju pred pojedinca; oslanjajući se
pritom tek na impresije istog!?) Problem,
dakle, leži u činjenici da između takva „dva slična zdanja“ redovito dominira poveća
praznina i slaba međusobna povezanost o kojoj „stanovnici zdanja“ ne mogu(a ponekad
i ne vole) previše razmišljati (primjer koji se navodi usporediv je s romaničkim donjonima).Ili budimo realni, stvarni susret između dviju
osoba je puno rjeđi(napomena: standardizirani obrasci međuljudskih odnosa u
prepoznatljivim situacijama nisu „susret“ u pravom smislu te riječi, tj. susret
nije nešto do čega se dolazi automatizmom) nego se to misli. A na tragu iste analogije promotrimo li
podrobnije neko od slikarskih djela
navedene epohe, zapažamo nedostatak pejzažnog prikaza, odnosno eksterijera(pozadina
je plošna, s eventualno naslikanim „kultiviranim“ geometrijskim plohama- naravno, u
vertikalnoj perspektivi). Prije tisuću godina priroda je za čovjeka bila nešto
mračno, nepoznato i neprijateljsko(običan odlazak u šumu pretpostavljao je
opasnost od demona ,čudovišta i drugih
zlih sila) pa tako ta i takva praznina i nije bila nešto o čemu se promišljalo
kao nečemu uzvišenom i vrijednom. Taj je međuprostor jednostavno bio tu. U
zapadnjačkom slikarstvu tek će se pojavom sv. Franje Asiškog na povijesnoj
sceni naznačiti bitno drugačiji diskurs u tretiranju prirode ,odnosno flore i
faune u svojoj cjelovitosti čime će nadolazeća era naturalističkog (gotičkog)
načina prikaza prirodnog obilja biti krajnja suprotnost onoj prethodnoj,
romaničkoj. Dakako, treba se prisjetiti kako proglašavanje nečega nevažnim pa čak i
iritantnim nije mimoišlo niti naše vrijeme ; sjetimo li se donedavnog stava
bio-znanosti o „DNK smeću“ (dio genoma koji ne sadrži gene) odnosno
„nefunkcionalnosti“ istog da bi se priča
u potpunosti obrnula(izraz „smeće“
gotovo se preko noći kasnije odbacio) jer se otkrilo da je to „smeće“,taj čudni
„masa-prostor“ itekako važan u razvoju mnogih procesa unutar organskog ustroja
neke jedinke. Tu bismo fazu priznanja „smeća“ od strane bio-znanosti prigodno mogli
označiti post-gotičkom što bi analogno
tome dalo za naslutiti kako će sljedeća faza(ne zna se kad!?) biti post-renesansnom(kada će se prostor oko
genoma tretirati ne kao zrakopraznost,(Bačić,2016:117-118) nego kao strukturu
geometrijskih volumena upisanih u „bio-kvintesenciju“)
Naravno, treba biti svjestan da ništa od
predstavljenog ne pojašnjava stvarnost samu, to je samo „ponuda“u moru drugih,
ali bi konačno mogli napraviti i taj toliko željeni korak dalje u odnosu na čitavo
stoljeće staru Duchampovu definiciju stvaranja odnosno kreativnosti i gledati
na čitavu epistemologiju kao ready-made
predmet, kao nešto što se također može, i
treba uklopiti u novi scenarij, kao „lik[ s LHOOQvskim
brkovima] u [13,7 milijardi godina staroj] pripovjetci. “ (Bourriaud,154)
 |
| Gotički idealni prostor ,15.st. |
1. Bourriaud,N.(2013)Relacijska estetika/Postprodukcija:Kultura kao scenarij:kako umjetnost
reprogramira suvremeni svijet, Zagreb:Biblioteka Refleksije
2.Bačić,M.(2016) Prostor interpretacije.od umjetničkog djela bez umjetnika do umjetnika bez
umjetničkog djela ,Zagreb.Matica hrvatska
Nema komentara:
Objavi komentar