Mrtvozornik je osoba koja je zadužena konstatirati smrt druge
osobe. U suvremenom svijetu smrt se doista tako potvrđuje(osim u slučajevima
kojekakvih katastrofa kada osobe u trenu u potpunosti fizički nestanu), ispunjavanjem
određenog obrasca te na koncu potvrđivanjem svega napisanog vlastoručnim
potpisom „struke“ koju predstavlja. Dakako, pritom se ništa ne izmišlja, nego
se tek utvrđuje „zatečeno“ stanje koje više ništa na ovom svijetu ne može
promijeniti. Pomalo neobičan, ali posao kao i svaki drugi koji se mora odraditi
. Nepobitna činjenica zbog koje nitko
nema, a i ne bi trebao imati loše mišljenje o nekom mrtvozorniku. U isto je vrijeme teško i
zamisliti svijet u kojem bi postojali mrtvozornici koji bi proizvoljno proglašavali mrtvim osobe(subjekte) jedino na osnovu
vlastitog uvjerenja bez ikakve realne potvrde uz eventualni društveni dogovor (kao i uvijek, s poprilično
ograničenom odgovornošću). Jedno je sigurno - kasnije bi svi imali mnoštvo
problema, od psiholoških do administrativnih. Karikirana projekcija? Nešto što
je nemoguće?
Naprotiv! Već je prošlo pola stoljeća od ideje po kojoj
čovjek i nije ništa drugo doli skup hipoteza ili tekstova s kojim se to [pojedinačno]
tijelo neprekidno identificira te da je konačno došlo vrijeme smrti tog istog
subjekta kao i svih njegovih osjećaja, strahovanja i nadanja o kojima se toliko
lamentiralo da su se pretvorili u najobičniji fetiš. (Šuvaković,2005:579) U
stvari, možda bi bilo bolje reći kako autori postmetafizičkog koncepta zvanog- smrt subjekta ,žele reći kako će se ista
praksa svakako nastaviti i dalje, no da svemu tome treba oduzeti patetičnu
gestu(koja ga iz nekog razloga cijelo vrijeme prati) samom subjektu jer je isti
ionako tek rezultat odnosa različitih gramatika koje mu prethode pa sve (vođeni
istom analogijom)što je ikad bilo loše u ljudskoj povijesti nije ništa drugo
nego tek rezultat gramatičkih pogrešaka koje treba popraviti s nadom da se
ubuduće neće griješiti (barem) na „istom mjestu.“
 | |
| Postav s izložbe"Dominique Gonzalez-Foerster,1887-2058.",Centre Pompidou | 2015/2016.god. |
Ogledan primjer takvog
postmetafizičkog koncepta primjerice nalazimo u djelovanju vizualne umjetnice
Dominique Gonzalez-Foerster :
„pred osobom s blokadama,
psihoanalitičar nastoji rekonstruirati pripovijest njezina života na nesvjesnoj
razini te joj tako omogućiti da ovlada slikama ,ponašanjima i formama koje su
joj dotad izmicale .Umjetnica tako traži od posjetitelja izložbe da iscrtaju
linije kuće njihova djetinjstva.[...]Umjetnica prikazuje strukture u koje se
upisuju sjećanja, mjesta i svakodnevne stvari.“ (Bourriaud,2013:189)
Foersterovoj se dakako, ne može negirati volja i želja biti
od koristi publici kojoj se obraća , no i u njenom radu pojedinca se počesto
tretira tek kao običnu spužvu koja upija tehnologizacijsko- komunikacijske
uzorke ; takav pojedinac u tom smislu i ne može puno toga učiniti ne bi li
promijenio vlastito stanje ako pod promjenom ne podrazumijevamo automatizirano
transformiranje u „stroj za montažu vlastitog života“ (Bourriaud, 188) .Samoproizvodnja
sebe uz pomoć interneta, telefona ,CD-a, tv-emisija i ostalih „igračaka“ jedina
je realna proizvodnja uklopljena u strukture stvarnih urbanih prostora kroz
koje se u vremenu i prostoru migolji kratkotrajni grč zvan nečijim životom . No,
kao i kod većine drugih umjetnika poststrukturalističkog diskursa ipak se nazire
nedostatak vjere u sposobnosti publike
da kroz riznicu vlastitog vokabulara sama dođe (vjerojatno zbog sumnje u
bogatstvo istog?) do susreta sa samim sobom. Kao da su umjetnici odlučili svu svoju energiju uložiti na
istraživanje raznih struktura ; presijecanjima istih nastaju podstrukture koje
su odvojene jedna od druge pa stoga ne čudi Bourriaudova(207) konstatacija kako
„nam je postalo teško gledati na društveno tijelo kao na jednu organsku cjelinu.“ Na koncu, pitanje:“ Kako sintagmu smrt subjekta približiti Bušmanima koji
s pričom o„tehnologizaciji nutrine“ najvjerojatnije nemaju ništa?-se može i
izbjeći. Time je priča o „univerzalnosti poruke“ ili jako dobro „zakamuflirana“
ili budućnost leži u „umjetnosti mjesnih odbora“ i „lokalnih“ priča?
Rječnikom povijesti umjetnosti rečeno, pronađeni ostaci prošlih
epoha(čitaj: uvriježeni Art Now diskursi)
u željenom narativu ne postaju spolijama
novih „građevina“ u čiju se funkcionalnost vjeruje nego su to najčešće
nespretno ugrađene spolije u građevine u
unutrašnjost kojih posjetitelji nikad nisu niti mislili ući ili ako bi nekim slučajem to
i učinili ,učinili bi to s krajnjom
nelagodom( zanimljivo kako većinu od tih graditelja tih neobičnih tvorevina to gotovo
i ne čudi ili se samo prave da ih ne čudi?).[1]
Vratimo li se na početak 20.stoljeća i pročitamo li u tom
smislu izjavu velikog francuskog slikara Henrija Matissea ( Essers,2007:34 )
kojeg su tada doista i smatrali vođom avangardne umjetnosti :
„Moji su modeli ljudski likovi, a ne samo statisti u interijeru. Oni su
glavna tema mojeg rada. Njihov oblik možda nije savršen, ali su zato uvijek
izražajni. Emocionalno zanimanje koje u meni bude ne mora se posebno vidjeti u
prikazivanju njihovih tijela-ono se često može vidjeti u crtama ili osobitim
vrijednostima raspoređenim po cijelom platnu ili stranici, što omogućuje
svojevrstan orkestralni ili arhitektonski nastavak teme.“
 | ||
| H.Matisse:Slikareva obitelj ,1911.god. |
jasno nam je da ta njegova težnja skladu nije bila tek pitanje
rješavanja formalnog likovnog problema unutar slikarske kompozicije, nego nešto
puno dublje. Naime, „orkestralnost“ ili „arhitektoničnost“ kao emanaciju moguće
Cjelovitosti tada su osim Matissea tražili i mnogi drugi (Piet Mondrian primjerice)
Dakako, iako je svaka vrsta ireverzibilnosti nemoguća pa i nepoželjna(nitko
naravno ne želi regresivna stanja)neuvjerljivost poststrukturalizma koji
podsjeća na nekog od Transformersa bez kontrole,[2] pokazuje
indiferentnost prema ljudskom biću pa je stoga proglašavanje metafizičke cjelovitosti mrtvom sasvim
opravdano i logično. Živom ju je mogao održavati jedino subjekt(sjetimo se
–isti je mrtav!?)
„Trenutačna stvarnost“ koja bi se mogla označiti „akcijom
radi akcije“, bez sumnje, potrebuje dubinsku plebiscitarnost živih i ipak neponovljivih
subjekata. Ovako, ona izgleda poput
Paleta.[3] Dječaka
samog na svijetu.
[1] Spolije su dijelovi stariijh građevina koji
su kasnije kao materijal ugrađeni u nove građevine. Upravo se u većini
kršćanskih bazilika, srednjovjekovnih crkava kao i u mnogim profanim
građevinama mogu zateći ugrađeni ostaci antičkih zdanja(kameni blokovi, stupovi,
kapiteli, nadvratnici ,reljefi etc.)
[2]
Transformers-stripovski i filmski likovi-izvanzemaljski roboti koji imaju
sposobnost samopreoblikovanja
[3]
Pale-dječak iz fantastične priče Pale sam na svijetu ,Jensa Sigsgaarda
Popis korištenih izvora:
1. Šuvaković,M.(2005)Pojmovnik suvremene umjetnosti ,Zagreb:Horetzky
2. Bourriaud,N.(2013)Relacijska estetika/Postprodukcija:Kultura kao scenarij:kako umjetnost
reprogramira suvremeni svijet, Zagreb:Biblioteka Refleksije
Nema komentara:
Objavi komentar