Spolije i nastavak teme

Mrtvozornik je osoba koja je zadužena konstatirati smrt druge osobe. U suvremenom svijetu smrt se doista tako potvrđuje(osim u slučajevima kojekakvih katastrofa kada osobe u trenu u  potpunosti fizički nestanu), ispunjavanjem određenog obrasca te na koncu potvrđivanjem svega napisanog vlastoručnim potpisom „struke“ koju predstavlja. Dakako, pritom se ništa ne izmišlja, nego se tek utvrđuje „zatečeno“ stanje koje više ništa na ovom svijetu ne može promijeniti. Pomalo neobičan, ali posao kao i svaki drugi koji se mora odraditi . Nepobitna  činjenica zbog koje nitko nema, a i ne bi trebao imati loše mišljenje o nekom  mrtvozorniku. U isto je vrijeme teško i zamisliti svijet u kojem bi postojali mrtvozornici koji bi proizvoljno  proglašavali mrtvim osobe(subjekte) jedino  na osnovu  vlastitog uvjerenja bez ikakve realne potvrde uz eventualni  društveni dogovor (kao i uvijek, s poprilično ograničenom odgovornošću). Jedno je sigurno - kasnije bi svi imali mnoštvo problema, od psiholoških do administrativnih. Karikirana projekcija? Nešto što je nemoguće?

Naprotiv! Već je prošlo pola stoljeća od ideje po kojoj čovjek i nije ništa drugo doli skup hipoteza ili tekstova s kojim se to [pojedinačno] tijelo neprekidno identificira te da je konačno došlo vrijeme smrti tog istog subjekta kao i svih njegovih osjećaja, strahovanja i nadanja o kojima se toliko lamentiralo da su se pretvorili u najobičniji fetiš. (Šuvaković,2005:579) U stvari, možda bi bilo bolje reći kako autori postmetafizičkog koncepta zvanog- smrt subjekta ,žele reći kako će se ista praksa svakako nastaviti i dalje, no da svemu tome treba oduzeti patetičnu gestu(koja ga iz nekog razloga cijelo vrijeme prati) samom subjektu jer je isti ionako tek rezultat odnosa različitih gramatika koje mu prethode pa sve (vođeni istom analogijom)što je ikad bilo loše u ljudskoj povijesti nije ništa drugo nego tek rezultat gramatičkih pogrešaka koje treba popraviti s nadom da se ubuduće neće griješiti (barem) na „istom mjestu.“

Postav s izložbe"Dominique Gonzalez-Foerster,1887-2058.",Centre Pompidou

2015/2016.god.

Ogledan  primjer takvog postmetafizičkog koncepta primjerice nalazimo u djelovanju vizualne umjetnice Dominique Gonzalez-Foerster :

„pred osobom s blokadama, psihoanalitičar nastoji rekonstruirati pripovijest njezina života na nesvjesnoj razini te joj tako omogućiti da ovlada slikama ,ponašanjima i formama koje su joj dotad izmicale .Umjetnica tako traži od posjetitelja izložbe da iscrtaju linije kuće njihova djetinjstva.[...]Umjetnica prikazuje strukture u koje se upisuju sjećanja, mjesta i svakodnevne stvari.“ (Bourriaud,2013:189)

Foersterovoj se dakako, ne može negirati volja i želja biti od koristi publici kojoj se obraća , no i u njenom radu pojedinca se počesto tretira tek kao običnu spužvu koja upija tehnologizacijsko- komunikacijske uzorke ; takav pojedinac u tom smislu i ne može puno toga učiniti ne bi li promijenio vlastito stanje ako pod promjenom ne podrazumijevamo automatizirano transformiranje u „stroj za montažu vlastitog života“ (Bourriaud, 188) .Samoproizvodnja sebe uz pomoć interneta, telefona ,CD-a, tv-emisija i ostalih „igračaka“ jedina je realna proizvodnja uklopljena u strukture stvarnih urbanih prostora kroz koje se u vremenu i prostoru migolji kratkotrajni grč zvan nečijim životom . No, kao i kod većine drugih umjetnika poststrukturalističkog diskursa ipak se nazire  nedostatak vjere u sposobnosti publike da kroz riznicu vlastitog vokabulara sama dođe (vjerojatno zbog sumnje u bogatstvo istog?) do susreta sa samim sobom. Kao da su  umjetnici  odlučili svu svoju energiju uložiti na istraživanje raznih struktura ; presijecanjima istih nastaju podstrukture koje su odvojene jedna od druge pa stoga ne čudi Bourriaudova(207) konstatacija kako „nam je postalo teško gledati na društveno  tijelo kao na jednu organsku cjelinu.“  Na koncu, pitanje:“ Kako sintagmu smrt subjekta približiti Bušmanima koji s pričom o„tehnologizaciji nutrine“ najvjerojatnije nemaju ništa?-se može i izbjeći. Time je priča o „univerzalnosti poruke“ ili jako dobro „zakamuflirana“ ili budućnost leži u „umjetnosti mjesnih odbora“ i „lokalnih“ priča?

Rječnikom povijesti umjetnosti rečeno, pronađeni ostaci prošlih epoha(čitaj: uvriježeni Art Now diskursi) u  željenom narativu ne postaju  spolijama novih „građevina“ u čiju se funkcionalnost vjeruje nego su to najčešće nespretno ugrađene spolije u građevine  u unutrašnjost kojih posjetitelji nikad nisu  niti mislili ući ili ako bi nekim slučajem to i učinili  ,učinili bi to s krajnjom nelagodom( zanimljivo kako većinu od tih graditelja tih neobičnih tvorevina to gotovo i ne čudi ili se samo prave da ih ne čudi?).[1] 

Vratimo li se na početak 20.stoljeća i pročitamo li u tom smislu izjavu velikog francuskog slikara Henrija Matissea ( Essers,2007:34 ) kojeg su tada doista i smatrali vođom avangardne umjetnosti :

 „Moji su modeli ljudski likovi, a ne samo statisti u interijeru. Oni su glavna tema mojeg rada. Njihov oblik možda nije savršen, ali su zato uvijek izražajni. Emocionalno zanimanje koje u meni bude ne mora se posebno vidjeti u prikazivanju njihovih tijela-ono se često može vidjeti u crtama ili osobitim vrijednostima raspoređenim po cijelom platnu ili stranici, što omogućuje svojevrstan orkestralni ili arhitektonski nastavak teme.“

H.Matisse:Slikareva obitelj ,1911.god.

jasno nam je da ta njegova težnja skladu nije bila tek pitanje rješavanja formalnog likovnog problema unutar slikarske kompozicije, nego nešto puno dublje. Naime, „orkestralnost“ ili „arhitektoničnost“ kao emanaciju moguće Cjelovitosti tada su osim Matissea tražili i mnogi drugi (Piet Mondrian primjerice) Dakako, iako je svaka vrsta ireverzibilnosti nemoguća pa i nepoželjna(nitko naravno ne želi regresivna stanja)neuvjerljivost poststrukturalizma koji podsjeća na nekog od Transformersa bez kontrole,[2] pokazuje indiferentnost prema ljudskom biću pa je stoga  proglašavanje metafizičke cjelovitosti mrtvom sasvim opravdano i logično. Živom ju je mogao održavati jedino subjekt(sjetimo se –isti je mrtav!?)

„Trenutačna stvarnost“ koja bi se mogla označiti „akcijom radi akcije“, bez sumnje, potrebuje dubinsku plebiscitarnost živih i ipak neponovljivih subjekata. Ovako, ona izgleda  poput Paleta.[3] Dječaka samog na svijetu.

---

[1] Spolije su dijelovi stariijh građevina koji su kasnije kao materijal ugrađeni u nove građevine. Upravo se u većini kršćanskih bazilika, srednjovjekovnih crkava kao i u mnogim profanim građevinama mogu zateći ugrađeni ostaci antičkih zdanja(kameni blokovi, stupovi, kapiteli, nadvratnici ,reljefi etc.)

[2] Transformers-stripovski i filmski likovi-izvanzemaljski roboti koji imaju sposobnost samopreoblikovanja

[3] Pale-dječak iz fantastične  priče Pale sam na svijetu ,Jensa Sigsgaarda 

Popis korištenih izvora:

1. Šuvaković,M.(2005)Pojmovnik suvremene umjetnosti ,Zagreb:Horetzky
2. Bourriaud,N.(2013)Relacijska estetika/Postprodukcija:Kultura kao scenarij:kako umjetnost 
    reprogramira suvremeni svijet, Zagreb:Biblioteka Refleksije