Utjecaj prisutnosti odsustva predmeta ove godine

Ovih dana  na malim ekranima gledamo ljude po Slavoniji, u vodi  do grla,u čamcima kako plove vlastitim dvorištima, ulaze u kuće i štale  spašavajući svoje domaće životinje,svoje pse i mačke.Kuće su to (u rijetke u koje se još  može ući-treba napomenuti!)koje sada beživotno zjape. Prazne od ljudi prepunih planova.  Prostori su prazni i od predmeta jer iako su tu i oni su  "umrli" 
Sva sigurnost  isisana iz njihove svakodnevice barijera je koju drugi (premda velikog srca i volje)ne mogu prijeći ma koliko god raspredali o njihovoj tuzi i jadu .Ostaju sami i znaju da će   kasnije biti još usamljeniji kad medijska zainteresiranost splasne. 

Julije Knifer jednom je prilikom zapisao kako mu je apsurd veoma važan budući da u njemu vidi oblik slobode.

Ovaj veliki hrvatski umjetnik svakako je poznavao ,a i na neki način prihvaćao filozofiju apsurda čiji su glavni protagonisti bili J. P. Sartre i A. Camus .Netko će opravdano ustvrditi da je u likovnim umjetnostima nakon Drugog svj. rata, bilo da je riječ o skulpturi ili pak o  slikarstvu( egzistencijalizma naravno!), uvriježena slika o snažnom i vidljivom „rukopisu“na površinama slika i kipova, ostala u potpunosti nepromijenjena. Otkuda sad to?

Nasuprot  tom i takvom rukopisu,(i to bi  bilo logično zaključiti) stajat će primjerice hard edge slikarstvo tj. minimalistički objekti kao nepomirljiva stvarnost s bitno različitim  „ishodištima“. Uglavnom ,to je stajalište koje prevladava u današnjem svijetu umjetnosti, čime je Kniferova umjetnička strategija postala izuzetak koji svakako zaslužuje posebnu pozornost. Z .Maković  za umjetnika će reći da je „gustoćom tragova olovke(kada govori o njegovim crtežima), nastojao istisnuti svjetlost s plohe i dosegnuti apsolutnu tamu i odsutnost svjetla.“Naravno, sva ta priča oko odsustva jasno upućuje na očit utjecaj ruskog modernističkog gurua  Kazimira Maljeviča i njegov „Crni kvadrat“ koji u stvari nije samo crni kvadrat ,nego osjećaj odsutnosti predmeta. Na taj način Kniferov zaštitni znak- meandar postaje osjećaj odsutnosti vremena. To relativiziranje vremena kao kronološke kategorije je vjerojatno bio  pokušaj oblikovanja opravdanosti vlastite egzistencije uz svesrdnu pomoć Kniferove amajlije – ritma (meandra).

Najinteresantnije od svega je to što se niti u jednom govoru o Kniferu ne spominje dvojakost uloge ritma u njegovim meandrima. Naime, pravilni  ritam( u ovom slučaju meandar!) kao likovna kategorija  se obvezno (neopravdano!)doživljava kao krajnje neosoban. Istina ,kao čisto načelo oblikovanja (tvarno nerealiziran, tj. na razini koncepcije) on ,doista takav i može biti. Neosporna je činjenica  da se za Kniferove meandre zna upravo zbog svoje realiziranosti (crteži,slike) čime su ti meandarski ritmovi postali itekako osobni. (Premda je  ideja kao pojam, itekako osobna,osim ako niste platonovac)Ta  je osobnost jasno egzistencijalistička iako su formalni oblikovni elementi vrlo često minimalistički(na nekim se slikama dodir umjetnika, trag poteza kistom u potpunosti gubi!)

I isto onoliko koliko je bijela važna crnoj ili crna bijeloj ,utoliko je  umjetnička  ne-namjera imanentna namjeri čime je djelo(vjerojatno!) postalo  prihvaćena paralelna stvarnost ovoj našoj. Paradoksalno je to, što je upravo prisustvo ne-namjere to koje je opravdalo i djelo i umjetnika. Ne-namjera je tako postala prava „odsutnost“ koja to nije te je istovremeno stvarnija i „odsutnija“ od bilo kojeg Maljevičevog kvadrata( koncepta).

Ono što je „poticajno“ u umjetničkom djelu ,zasigurno nije ono što je umjetnik „htio“,nego stanje kada „djelo preuzima ovlasti sa svim svojim „kompentencijama“ otpuštajući umjetnika, a  da ovaj toga i nije svjestan. Idealna ravnoteža između namjere i ne-namjere, između umjetnika i njegova djela.

Julije Knifer.Meandar

„Vrijeme je privid, dakle nešto neautentično, sve što se ostvaruje u vremenu već se zbilo tokom svekolike vječnosti. Zbog toga unutarnje oko može lučiti simbol  i njegovu stvarnost zaustavljajući povijesno vrijeme ,istodobno ga ne izuzimajući „-reći će mistički pjesnik 17.stoljeća  Angelus Silesius

Stoga  uvijek je upitno raščlanjivanje nečijeg umjetničkog rada, jer tko može sa sigurnošću tvrditi da se netko (ne) drži samo svojih vlastitih iskustava i da (ni)je slobodan upustiti se u svijet, tj. oblikovati ga, (ne) baveći se samim sobom(svojim egom)

Praznina srca, konfuzija u glavi, blatni mulj ekstrahiran iz prljave vode koja se povukla ,nestale stvari (odsutni predmeti).Istočna  Hrvatska danas .  Pretvarajući ih u ravne linije,gotovo u kanale, ljudi su rijeke  požurili ne razmišljajući o posljedicama.

Stručnjaci su danas sigurni u jedno: rijeke treba vratiti u njihov prvobitni tok,ritam, u krivulju.Za rijeku ,a i za sve u i oko nje je dobro da ona meandrira. Čini se kako je meandriranje svojevrsna dokonost polagani tijek koji ostavlja sebi vremena za svjesnost.

 Veliki bijeli prostor, , lijepo složeno beznađe i distanca. Granica koja život znači.

Nestajanje bitnog

Christo Javacheff i Jeanne –Claude svjetski znani umjetnički par umotao je podosta toga(otoke,obale ,rimske zidine, Pont-Neuf, Reichstag etc).Istina, ostalo je ponešto i nerealiziranih projekata, a tu su i djela čija se trenutačna stanja likovna struka uobičajeno naziva:work in progress. Takva djela likovna kritičarka Catherine Millet okarakterizirala je kao prolazna djela koja do vrhunca dovode kratak trenutak što ga s njima(s djelima)dijele prolaznici. Ta „otvorena djela“postoje samo zato što su ih gledatelji dodirnuli ili naprosto proživjeli nekakvo iskustvo u srazu s tim umotanim objektima tj. tkaninom samom. To je glavni razlog zbog kojeg navedena teoretičaraka nadalje zastupa tezu da su uspomene na te događaje življe od osjećaja što ih u nama bude fotografije koje su ih zabilježile. Takvo djelo ostaje memorirano u sjećanju svih onih koji su se tada zatekli na mostu ili oko njega. I kad ne bude više tih ljudi, zauvijek će nestati nešto veoma bitno. Kad piše o Pont-Neufu Jadranka Damjanov točno uočava kako se umatanjem  skrivaju kako raznolika funkcionalnost tako i konstruktivni elementi mosta, ali i dodaje „..istodobno je dobio na važnosti, jer skrivanje uvijek upozorava na ono što je skriveno. Skidanje omota vratilo je most u prvobitno stanje ,otkrilo ga ponovo pogledu promatrača, međutim, sad ga je pokazalo takvim kakav nikad prije nije bio, prije iskustva svoje skrivenosti“.Bilo bi interesantno danas pitati očevice o svim tim događanjima oko mosta. Na koncu prošlo je relativno dosta vremena od tada. Tridesetak godina. Vodeći se konstatacijom teoretičarke Millet o pohranjenosti bitnog u živim svjedocima tih događanja, mogli bismo zaključiti kako se zalihe smanjuju.

Christo&Jeanne -Claude: PONT NEUF, 1985.

U jednom sjajnom BBC-evom dokumentarnom serijalu How art made the World   

 u jednoj od epizoda koja se bavila temom smrti u umjetnosti, spominju se godina 1487. i velika astečka piramida Tenochtitlán. Do vrha te velike piramida moglo se doći stepenicama s bilo koje od četiriju strana. Naime, astečki povjesničari su zabilježili da su se navedene godine tim stepenicama penjale kolone ljudi koje su prema njihovom svjedočenju bile duge više od tri kilometra. Sa svake od četiriju strana. Na žalost nisu to bile horde turista u svojim pohodima za što fantastičnijim foto-kadrovima. Bili su to žrtveni janjci .Na vrhu piramide su bile dvije prostorije za ubijanje. U njima bi ih dočekivali svećenici koji su nosili maske napravljene od ljudskih lubanja(sjetimo se simbola Himmlerovih esesovaca)mašući obrednim noževima. Još živim žrtvama čupana su srca iz grudi, a zatim su im odsijecane glave i stavljane na kamene police. Bilo je to ubijanje industrijskih razmjera. Najmanje 40000 ubijenih u samo četiri dana. Asteci su detaljno dokumentirali ovaj događaj za buduće naraštaje svojom umjetnošću u vidu ogromne statue Coatlicue sa uklesanom ogrlicom od ruku,srca i lubanja te prikazom boga žrtvovanja Mictlantecuhtlija. Onako prikazan s oderanom kožom mora da je djelovao zastrašujuće. Ipak postavlja se pitanje: Zašto? Čemu toliko ubijanja? Zbog čega bi itko želio svoj svijet preplaviti tako stravičnim slikama, slikama ljudske klaonice. Pogledajmo jednu od najvećih astečkih svetinja: kameni žrtvenik kružnog oblika odnosno kameno sunce sa 3,5 m u promjeru predstavlja darovatelja života. Bog Sunce je stvarao Zemlju žrtvujući svoju krv. To znači da su mu ljudi zauvijek dužni i moraju mu uzvratiti najdragocjenijim što imaju-sopstvenim životom. Ukoliko se dug ne bude otplaćivao, Sunce će otići, bit će vječni mrak, usjevi će propasti, a tada će nestati i života.Budući da je astečko društvo bilo strogo hijerarhijsko: najviše je bilo onih na dnu piramide(kao i kod drevnih Egipćana)- običnih građana; iznad njih bili su ratnici  koji bi se pobrinuli da svojim ratnim pohodima priskrbe ratne zarobljenike za žrtvene obrede;onda slijedi svećenstvo koje je ritual ubijanja pretvorilo u svojevrsno jezovito kazalište; na samom vrhu je astečki dvor s kraljem-vrhovnim vladarom. Očigledno da je taj ritual ubijanja običan puk držao pod kontrolom i što očekivati nego podložnost onima koji su sijući smrt, istu po vjerovanjima građana kontrolirali. Prije koja dva tjedna, točnije 31.siječnja 2014.umjetnik Zlatko Kopljar je predstavio  sagrađene stubove ,obeliske( i to nedovršene) kao ruševine kolektivnog sjećanja. Naime umjetnik je prikupio opeku ili ciglu koja se proizvodila u logorskoj ciglani i od tog drevnog graditeljskog materijala sazdao te obeliske pozvavši građanstvo na sjećanje o stradanju Židova, Roma, Srba i drugih političkih i svjetonazorskih neistomišljenika u Jasenovcu. Predstavljajući Kopljarovu (neki kažu i najradikalniju) instalaciju naziva K-19, Žarko Paić će tako reći:“ Umjetnost postavljanja u javni prostor nije nipošto tek instalacija tragova i arhiviranja pamćenja protiv zaborava. Radi se o nečem mnogo vjerodostojnijem. Istina, osvješćivanje krivnje i oprost otvaraju prostor za slobodu novoga početka.“

Uspoređujući astečke svećenike s vrha piramide dok su vitlali obrednim noževima i nacističke ubojice koji su također vitali svojim noževima i drugim smrtonosnim oruđima i oružjima mogli bismo zaključiti da formalno nema neke razlike. I jedni i drugi su inzistirali na tome da im je potrebna tuđa krv, krv onih koje su smatrali manje vrijednim. I to zato da bi njima bilo bolje, odnosno da bi uopće po njihovom vjerovanju imali budućnost. Čini se ipak kako  astečka smrt unatoč eksplicitnom opisu i nije više tako strašna. Nije strašna kao ona iz Jasenovca. Ipak ,nisu li oni jadnici od prije petstotinjak godina koji su se penjali stepenicama do vrha piramide one iste žrtve kao i one od prije nešto više od šezdeset godina koje su nemilice ubijane u  jeku Drugog svjetskog rata. Uhvatimo li se formalnih različitosti netko bi mogao konstatirati da je astečko ubijanje nesretnih zarobljenika  ipak krvavi ritual prouzročen poganskim vjerovanjem dok je ovo nama povijesno bliže , ipak ubijanje bespomoćnih i nedužnih neviđena u zlo ogrezla hladnokrvna kalkulacija  bolesnih ambicija od strane ljudi modernog 20.stoljeća. No može li postojati razlika između tih smrti? Sva su ljudska bića konkretna, a ne koncepti u vremenu i prostoru. Vrijeme poput mrava na Dalijevim naslikanim lešinama neumitno rastače svako uvjerenje, svako busanje u prsa, svakog pijetla kojeg nitko ne vidi, a koji uvijek kukuriče. Hoće li se ta sjećanja zadesiti sudbina slična onoj očevidaca  Christovih kamufliranih objekata. Sjećanja na događaje iz koncentracionih logora zasigurno u mislima preživjelih logoraša nikad neće nestati. Neće, sve dok ne napuste svijet živih. I neće li i s njima zauvijek nestati ono bitno? Tko će to pamtiti umjesto njih i na način na koji su to oni činili? Muzeji? Knjige? Fotografije? Filmovi? Umjetničke instalacije možda? Neće jer je to nemoguće, i to ne zbog toga što to nitko ne bi želio ili htio. Nema te genetike koja bi tuđe emocije i pohranjena sjećanja naslijedila u izvornom obliku. Ostaje nam pitati se što se onda može po tom pitanju činiti?

Zlatko Kopljar: K-19,2014. 

Odmah treba biti jasan i reći da neće biti dovoljno gledati: betonske stupove, bodljikavu žicu mršava lica , bezizražajne oči i prugasta odijela, na fotografijama ili na filmovima, čitati o njima i njihovim traumatičnim iskustvima, bilo da ih je pisao netko drugi ili čak i oni sami. Neće biti dovoljno gledati ni njihove privatne, vrlo konkretne predmete .Neće biti dovoljni niti Kopljarove složene opeke ,niti drveni pod od grubo istesanih dasaka Anselma Kiefera niti nagomilano bazaltno kamenje Josepha Beuysa. Sve to, samo po sebi je nedovoljno i tada se događa ovo: svijet umjetnosti na Zapadu pronašao je model kako zadržati postojeću poziciju: propisao je standarde tjeskobnih osjećaja čime su dogovorene tjeskobe nezaobilazni svjetionici u „mračnoj svjetskoj( uglavnom bližoj)povijesti.

 Ne znači da ne treba gledati.Naprotiv, gledati treba, uvijek treba gledati i sve treba gledati. U stvari ,najvažnije je gledati. Ljudska lica pogotovo. Svako ljudsko lice koje nas okružuje treba gledati bez ikakvih namjera i klasificiranja.“Ljudsko biće se može spoznati samo intuitivno, i ne može ga se konceptualizirati"(A.de Mello).Kulturni identiteti nisu beznačajni ,ali u ovom slučaju nisu primarni. Upravo zbog toga i jest nastupila ogromna razočaranost vremenom koje je uslijedilo nakon tog velikog rata, razočaranost koja je dovela do rezignacije. Ružičasta slika svijeta u kojem će vrhunski intelektualni umovi svijet uvesti u nešto novo se rasprsnula. Sljedeći korak je oslobađanje od iluzija i zabluda u kojima je čovjek živio, što će reći da slika o čovjeku napretka nije bila istinita. Netko je jednom rekao „biser se rađa u ranjenim školjkama. U mojoj rani također rastu biseri, ali samo ako se pomirim sa svojom ranama.“  S njima se pomiriti mogu samo sam, a ne kolektivno stajati u redu držeći onog kraj sebe za ruku i ne gledajući ga, poput prvašića kojeg je učiteljica po svojoj volji rasporedila. I tek kada čitam tekst jednog od ponajboljih tumača umjetničke namjere J.Beuysa,Želimira Koščevića u kojem on kaže:“Koristeći se siromašnim materijalima u stvaranju svojih prostornih instalacija i ambijenata Beuys je koristio njihovu nisku ekspresivnost da bi –povezani u cjelinu-tek u suptilnom asocijativnom zajedništvu dosegli onu energetsku gustoću koja poput dobre gorive smjese aktivira naše osjetilne receptore“ postajem svjestan artworldovske zapetljanosti u materiju. Taj svijet igra na kartu vlastite sposobnosti sklapanja asocijativnog zajedništva koje to i nije, ali Bože dragi, kao da će to netko znati! Poput muha u paukovoj mreži traže bijeg iz iste, nazivajući to potragom za smislom. Budući da je strategija sam svoj šaman unaprijed osuđena na neuspjeh jer se glumci neumorno poistovjećuju sa svojim guruima ,nesvjesni mogućnosti života kao dijela Cjelovitosti, situacija je takva kakva jest.Zbog toga naravno, ne treba očajavati.S.Kierkegaard je primjerice još davno svoju misao oplođivao Kristom pa je logično da u tom kontekstu sljedbeništvo istog ima isto opravdanje kao i sljedbeništvo Duchampa,Beuysa,Fluxusa,G.Richtera,A.Kiefera,Hirsta ili bilo koga drugog .Upravo ta oplođenost Kristom neopravdano je zanemarena na modernom Zapadu ,a perspektive kojih su se Zapadnjaci odrekli isključivo su rezultat  povrijeđene taštine ili budimo realni-bahatosti!Prisjetimo se članova Fluxusa, i njihovih referencija na Zen-Budizam i I-Čing. Interesantna je činjenica da istočnjačke mudrosti  nikad nisu bile sporne na modernom umjetničkom Zapadu dok se istovremeno pitanje kršćanskog do sada prokazivalo kao, najblaže rečeno intelektualno  nekorektno. Neupućenost i bezvoljnost su se pokazali kao najveći problem, ali što bi doktor Arslanaga reko'- I don 't care because I gotta My Own Private Majdan. 

Ovo nije „Ovo nije moj svijet“

Godine 1976.na ulicama Beograda,umjetnik Željko Jerman na velikoj roli foto papira ispisuje tekst (koristeći se pritom kemikalijama koje se koriste u razvijanju fotografija) „Ovo nije moj svijet”.Naizgled jednostavna tvrdnja, tada je bila izraz pobune protiv ustaljenih vrijednosti o umjetnosti, svijetu umjetnosti pa i samog tadašnjeg društva.

Željko Jerman:Ovo nije moj svijet,1976.

 Pedesetak godina prije Jermanove akcije belgijski nadrealistički slikar Rene Magritte ispod realistički naslikane lule je napisao: "Ovo nije lula“, što isprva zvuči kao kontradikcija, ali zapravo nije jer to i nije prava lula, nego samo njena slika. U tome se zrcalila Magritteova filozofija da bez obzira na to koliko je neki objekt realistično nacrtan, ljudi ga nikada ne mogu percipirati kao stvaran, nego samo njegovu sliku.

Rene Magritte.Ovo nije lula,1929.

Fuzijom navedenih djela dvojice spomenutih umjetnika dogodilo se nekoliko neočekivanosti:

umjesto  naslikanog realističnog objekta, naslikan je umjetnički objekt;

naslikani umjetnički objekt prikazuje rolu foto papira s tekstom „Ovo nije moj svijet“ ispod naslikane role nalazi se ispisani  tekst stiliziranim rukopisom koji kaže:“Ovo nije „Ovo nije moj svijet.“;Tako se promjena paradigme ogleda u sljedećem: To što vidimo doista  nije Jermanova rola papira, ali za razliku od Magritteove lule koja se ne može napuniti duhanom, pa je očigledno prema tome samo slika lule, ovaj naslikani objekt iako  naslikan  može biti jednako upotrebljiv kao i original, ali i ne mora; Kopiranje umjetnikovog rukopisa, od poruke na neki način stvara svojevrsnu relikviju, pa je stoga to negiranje svijeta tako postala poruka i za buduće naraštaje, a ne tek izraz osjećaja jednog pojedinca u Beogradu 1976.godine;

kao takvog (poput kakvog religijskog teksta) ni njega se ne smije čitati doslovno jer je sama umjetnost povijesna kategorija(razvija se u prostoru i vremenu)pa će tako negacija svijeta za svakog konzumenta tih riječi imati različito značenje. Budući da je  ta jednostavna tvrdnja konstanta ,dapače svojevrsni perpetum mobile,može se započeti s procesom metamorfoze -iz primitivnog umjetničkog oblika zvanog site-specific u savršeniji umjetnički oblik man-specific.

Zlatko Kozina:Ovo nije"Ovo nije moj svijet".2013.

GLUPI UMJETNIK

Grigorij Jefimovič Raspućin nezaobilazna Fin de siècle figura ruske kolektivne svijesti. Kultni lik o kojem je mnoštvo toga napisano, snimljeno pa čak i ispjevano. Njegovo djetinjstvo prožeto tragičnim događajima na neki je način odredilo njegov kasniji životni put. U osamnaestoj godini odlazi u manastir što će kasnije uvelike utjecati na njegovo isforsirano poistovjećivanje s arhetipskim likom sveca, iscjelitelja i proroka. Uglavnom, svima je poznato kako je taj lik nakon svojih hodočašćenja po Grčkoj i Jeruzalemu dospio i u sam Sankt Petersburg, točnije na dvor Romanovih. Problem koji je tištio carsku obitelj, a ponajviše samu caricu, zvao se princ Aleksej. Vjerojatno je tada mnoga ruska slavenska duša suosjećala s caricom koja nije mogla pomoći vlastitom djetetu koje je bolovalo od hemofilije. Sve dok se nije pojavio Raspućin, sveti čovjek s izvanrednim moćima. Iscjelitelj je problem riješio hipnozom(spominju se i pijavice?)te u očima carske obitelji zauvijek postao jedan od njih. Onog trenutka, kad je zauzeo svoje mjesto na dvoru, započela je i era Raspućinove kontroverznosti po kojoj ga prepoznajemo. Žene svih staleža u opijenom Raspućinu (što od alkohola, što od pohlepe)  pronalazile su otklon od svojih šablonskih muževa i još šablonskijih ljubavnika. Začudo, i takav kakav je bio, još uvijek je imao snažan utjecaj na cara Nikolaja i caricu Aleksandru budući da su njegove političke savjete najozbiljnije slušali i u djelo provodili. Protivnici dvora  trljali su ruke. I kako to već biva u takvim pričama, bilo je samo pitanje časa kad će doći do prevrata situacije. Naime, neki drugi članovi plemstva koji su Raspućina gledali u sasvim drugačijem svjetlu od onog carevog i caričinog, odlučili su uzeti stvar u svoje ruke: odlučili su ubiti samozvanog proroka...

Neki imaginarni pratitelj vijesti, negdje u debelom hladu, u ljetnim mjesecima 2013.godine osvrnuvši se unatrag mogao bi 'ladno  (i relativno točno)zaključiti jedno: za prošle dvijetri godine lajtmotiv globalnog (a to gotovo uvijek znači – politički i ekonomskog!)svijeta definitivno je :demonstracija na javnim prostorima.

Demonstracija na trgu, ulici, parku ili bilo gdje drugdje, logično je, političko ekonomsku elitu čini nervoznom. Arapsko proljeće, Occupy Wall Street, Duranadam, neka su od imena tih demonstracija. Običaj imenovanja kojekakvih oluja i tornada uobičajio se već odavno. Isti običaj izgleda započeo je i s nekim drugim olujama. Kao što rekoh, politička i ekononomska elita na ta strujanja, gibanja i previranja ne gledaju s previše simpatija. Ono što oni i njihovi mediji gotovo automatizmom čine je obavezno naglašavanje činjenice kako je to što se događa isključivo u režiji vanjskih neprijatelja te zemlje(ovisno već o tome gdje su nemiri).

Nitko nije toliko naivan pa pomislio kako nema takvih stvari, ali u stvarnosti u kojoj je čovjek tek organizam nasuprot stroju s kojim tek treba ostvariti prave odnose i gdje će mu isti vremenom pojasniti njegovu svrhovitost ,nije čudno da je to jedina dopuštena paradigma. S druge strane, javnost nije svjesna paradoksa, a taj je da niti jedna političko-korporativna elita ne podržava prosvjede, makar se isti događali u zemlji najgoreg mogućeg  neprijatelja iako će se deklarativno podržavati demokratske snage. Kako je to moguće?

Odgovor leži u činjenici da je pošto poto važno očuvati svjetsku ekonomiju,apstraktno okruženje kojeg čine ekonomske informacije u obliku geometrijskih struktura. Cyberspace. Termin je to koji dugujemo Williamu Gibsonu, piscu romana Neuromanser(1984.).Na žalost povijest je pokazala da je čovjekova upotreba geometrija uvijek na granici prelaska u isključivost. Na toj granici rijetki ekvilibriraju pazeći na vlastitu i tuđu životnost. Puno ih je više koji tu granicu prelaze. Budući da je geometriji imanentan koncept tj. plan, nije nikakvo čudo da se u toj atmosferi rađaju bogovi. Problem kod tih bogova je nestrpljivost(čitaj: nedosegnuta samospoznaja)koja nema volje čekati još i veliko mnoštvo ostalih koeficijenata pri ukrcaju u njihovu Arku. Srećom svemir nije statičan te uvijek postoji i druga strana.

Ako bi danas nešto u svijetu (službena znanost u duhu moderne inkvizicije na to ne pristaje) bilo antipodom cyberprostoru onda su to morfička polja Ruperta Sheldrakea. Morfička polja su svojevrsne strukture organičkih oblika(nepravilne kakva priroda već jest)koje tvore pojedini organizmi, svaki zasebno. Ta  polja se oblikuju kroz vrijeme i prostor. Primjerice, današnji štakor izgleda kako izgleda i ima nagone kakve ima zahvaljujući pamćenju kroz vrijeme i prostor. To pamćenje dovodi do toga da se više ne govori o prirodnim zakonima nego o evoluirajućim  navikama koje su jedinke pojedine vrste usvojile i usvajaju, a da makar iste fizički bile odvojene više tisuća kilometara. Štoviše, ta polja nisu zatvoreni sustavi ona se miješaju s drugim poljima i utječu jedna na druge. Vizualno govoreći: bila bi to pretapanja. U tim pretapanjima procesi koji se odvijaju stvaraju nove navike. Rupert Sheldrake se upitao kako bi itko mogao objasniti let ptica u jatima dok stvaraju fantastične kratkotrajne skulpture, a da se pri tom ne sudaraju. Tako dakle govori,enfant terrible suvremene biologije.

Vratimo se sada opet u svijet globalnih političko ekonomskih strujanja.U Hong Kongu je u lipnju održana konferencija znanstvenika koji su razglabali o novom svjetskom poretku.U želji da to što ozbiljnije zvuči provlače se pojmovi kao što su „institut“ ,“novo“,“ekomomska misao“ itd. Organizatori su uglavnom naglasili da će se promišljati o novom modelu demokracije. Gospoda svjetski intelektualci među kojima je kako se kaže bilo i nobelovaca su došla do zaključka da je „demokracija na izdisaju“.Rješenje bi mogla biti fuzija kineskog modela političko ekonomskog društva sa Zapadnim demokratskim naslijeđem. Kanadski filozof  Daniel A.Bell će na tom skupu ustvrditi:“Više ne vjerujem da je demokracija u formi jedan čovjek, jedan glas najbolje rješenje za organizaciju političkog sustava.“Smatra da bi svijetom trebala upravljati politička elita prema intelektualnim sposobnostima i moralnim načelima, pa u tom smislu podržava kinesku misao o demokraciji kao „diktaturi neobrazovane i nemoralne većine“.(možda su se sjetili suđenja nekim kratkotrajno samouvjerenim veličinama?)

Skup u Hong Kongu nije bio jeftin, no srećom po učesnike skupa taj „sitni“ problem riješio je George Soros. Gorge Soros je danas, svjetska figura, tolika da mu je čak „ime“ postalo umjetničkom paradigmom. Soros realizam. Miško Šuvaković otac te paradigme će taj realizam okititi: medijskim predočavanjem stvarnih informacija, funkcionalnošću, optimalnom projektnošću koja će se najbolje realizirati kroz primjerice site specific (reagiranje na konkretnu realnost određene mikro sredine)čime bi se„univerzitetski“ diskurs spustio na razinu srednjeg intelektualnog sloja građanstva i njegovog javnog mnijenja. Uzevši u obzir i ovo o čemu govori M.Šuvaković i sastanak u Hong Kongu, prvo što mi pada na pamet metafora je o velikim  rančerima kojima  posao vode predradnici. Lako je zaključiti da se u  likovnoj kulturi tog predradnika danas naziva kustosom. Isti kako dalje navodi Šuvaković, „preuzima mnoštvo kompetencija od teoretičara, kritičara, menadžera ali i umjetnika.“ I poput stečajnog upravitelja preuzima stvar u svoje ruke. Smatrajući kako umjetniku, ne može biti dovoljno slaganje ili uravnoteženje linija i obojenih ploha, Marcel Duchamp je još davno zaključio da ne želi biti glupi slikar jer je tvrdio da njegovu umjetnost tvore složeni mentalni procesi. Slavni umjetnik nije doživio vrijeme u kojem se odmak od uobičajenog pretvorio u želju nekih drugih premještajući umjetnikovu odluku u drugi plan.Nemajući nikakvu želju za skrivanjem, ne-umjetnički svijet od umjetnika je učinio glupana. Glupim je postao usvojivši duhovnost u kojem je pristao biti tek „kreativnim ljudskim resursom“.Art today se teži pretvoriti u totalni dizajn, a dizajn u konačnici uvijek teži standardizaciji ili kako smo već čuli funkcionalizaciji. Da bi se dizajn ostvario, ideje je potrebno crpiti iz baždarenih rezervora spoznatog i upravljanje će biti nesmetano.

 Dakle, u pozadini svega ipak leži najobičnija materijalistička slika stvarnosti. I zato je lice gospodi s Wall Streeta kiselo čak i kada gledaju kako se primjerice svrgava diktator u nekoj bliskoistočnoj zemlji (premda oficijelna politika redovito ostavlja dojam kao ona koja je na strani pobunjenika) jer i diktator na neki način može biti dio vladarske elite, globalno gledajući. Važno je razularenu masu držati pod kontrolom.

Zamislimo sad na trenutak svijet u kojem  umjesto tajnih agenata nekadašnjeg Istočnog bloka koji su držali pod kontrolom svaki svoj rejon ,operiraju site specific artisti koji će na opće prihvatljiv način anestezirati, svaki svoj komadić urbane sredine. Sve to uz obilnu pomoć tehnike koju neki vizualiziraju kao stroj koji samoreproducirajućim gorivom sam sebe nadograđuje tražeći maksimalnu učinkovitost vlastitog dinamizma. Uzmimo primjerice tekstualne umjetničke poruke s lcd displeja koje ponekad viđamo u gradovima. Kako god bile privlačne pa čak u jednoj mjeri duboke, one se nikako ne mogu odmaknuti od ishodišne točke, tj. od prevladavajuće instrumentalizirane racionalnosti. Kao takve, čak su i poželjne, i zato, ako je točna konstatacija da je „istinska umjetnost proročka“one taj atribut nemaju.(Proroci obično nisu u dobrim odnosima s vladajućim strukturama) Predočivši si svijet na taj način(maštovitost je legitimno sredstvo?)nije nimalo čudno što se teorija Ruperta Sheldrakea ne prihvaća. Tko bi pametan naime priznao nemoć i ograničenost u odnosu na nekontrolirane procese koji nadilaze ljudski um uz pretpostavku da se želi biti mjera autentičnosti? Srećom po tehničku stranu „ Cirkuski lav ne zna da u svakom trenutku može pojesti krotitelja.“Srećom po prirodnu stranu  funkcioniranje života je neobjašnjivo i zauvijek neukalupljivo.

Dvojica urotnika Feliks Jusupov, caričin rođak i vojvoda Dmitri Pavlovič,30.prosinca 1916. namamili su Raspućina na nekakvu veselicu ponudivši ga cijanidom zatrovanim vinom i kolačima. Iz nekih neobičnih razloga Raspućin i je to nekako podnio. Ali nije podnio iz blizine u sebe ispaljene hice. Potom mu je tijelo bačeno u hladnu Nevu iz koje su ga tri dana kasnije izvadili. Zaključak: urotnici su se riješili nametljivca(premda ne na lagan način)koji je sam sebe pokušao proglasiti mjerom.

Pitanje koje se postavlja je:“Ima li danas urotnika?“Što se tiče nametljivca, on ne nedostaje. Baš naprotiv, tu je već zadnjih petstotinjak godina, pa se poprilično udomaćio. Što sad?

Naivno bi bilo vjerovati da ga je moguće iskorijeniti. Takva utopija i ne bi trebala biti cilj.

JENNY HOLZER

Čak i nije problem u tom dugogodišnjem sustanaru. Veći je ipak problem u domorocima koje taj sustanar i dalje fascinira dok slušaju njegove zavodljive priče sjedeći na podu oko njega poput Marije, Martine sestre dok je slušala Krista. Ali daleko je on od Krista. I zato što prije domoroci raskrinkaju lažnog mesiju, to bolje po njih. Nitko ne traži da ga se izbaci na ulicu, ali bi mu se mogao naći kakav posao oko kuće. Barem da zasluži smještaj.



Nastavna jedinica 28

 

 

Dok Joseph Kosuth u svom glasovitom djelu iz 1965.godine „Jedna i tri stolice“, naglašava tri predodžbe kao što su:

-tekst o stolici iz rječnika

-fotografija stolice

-konkretna stolica kao stvarni predmet,

ja(Zlatko Kozina) u svom djelu „Nastavna jedinica 28“ izlažem pogledu, kao što i sam naslov potvrđuje- nastavnu jedinicu, ili bolje reći fotografiju pravokutnika preuzetog iz   srednjoškolskog dnevnika obrubljenog četirima obrisnim  linijama(55  x  37,5mm).Unutar istog sam na gornju samostalnu liniju upisao predmet-likovna umjetnost

 te ispod navedene linije i tematsku nastavnu jedinicu  iz tog predmeta za 4.razred gimnazije. U donjem lijevom kutu tog pravokutnika se nalazi kvadratić ( 9 x 9mm) u koji sam upisao redni broj(28.) nastavne jedinice. Crna pozadina i bjelina tog malenog pravokutnika ,a i sudeći po obrisnim linijama koje se nastavljaju ,promatrača  mogu navesti na  zaključak da se radi fotografskom isječku nekog šireg rasporeda.

No, što se u stvari krije iza ovog na prvi pogled banalnog čina upisivanja teme o kojoj će srednjoškolski profesor govoriti?

Naime, upisane riječi govore da će se tu,28.nastavnu jedinicu govoriti o videu, eksperimentalnom filmu i internetskoj umjetnosti. Govor o  navedenim vrstama novih tehnologija komunikacija se poklapa s rednim brojem 28.,a i kako se u natječaju spominju navedene umjetničke strategije iz svog arhivskog podruma sam izvukao upravo tu nastavnu jedinicu.Za razliku od Kosuthovog teksta na primjeru djela „Jedna i tri stolice“ ovdje tekst nije opis jedne moguće predodžbe, nego on ovdje postaje  i fotografija i konkretan predmet istodobno, tj.  bijeli pravokutni komadić papira. Svaki umjetnik sanja život u kojem je slobodan jer dovoljno zarađuje od svoje umjetnosti .U našem slučaju to vrlo često znači rad u školi u svojstvu nastavnika likovne kulture ili likovne umjetnosti.  Onog trenutka kad sam taj nastavnički rad proglasio  performansom, spominjanu nastavnu jedinicu produžujem  na način da govorim (u ovom slučaju o videu, eksperimentalnom filmu i sl.)o umjetnosti nastojeći se poput glumca utkati u svijest publike(u ovom slučaju maturanata-budućih stupova društva).Ta nastavna jedinica tada metamorforizira u stvarnost i govoriti primjerice o videu samo s formalne strane, značilo bi  sve svesti tek na analizu. Za vrijeme predavanja nastojim to iskustvo predavanja ,tada, na licu mjesta proživjeti do kraja, bez ikakvih ostataka. Stoga kad naknadno gledam taj pravokutnik s upisanom temom ,da parafraziram A. de Mella, indijskog isusovca koji je govorio o iskustvima rada na Sadhana institutu i te o svojim ponovnim dolascima na isto to mjesto...“ ne osjećam apsolutno ništa, nikakvu emociju, nikakvu vezanost, nikakav osjećaj romantike ili nostalgije...život, ne na karticu, nego uvijek uz gotovinsko plaćanje. Posve ući i posve izaći...“Osobno za mene je to oblik društvenog djelovanja koji je s formalne strane propisan pravilima nadležnog ministarstva i koji je htjeli, ne htjeli dio Post-strukture ,ali svijest o tome da je svaka izolirana teorijska analiza (uglavnom) paraliza, ohrabruje umjetnika(čak i u školi i ispred publike koju zovemo učenicima, budućim...)

 

PRIJELAZ

Forma ,volumen, boja ,površina, to su stvari za sebe. Ne treba ih skrivati čineći ih dijelom nečeg drugog...Serija je red kojeg uspostavljam ja ili netko drugi i ne može se smatrati dijelom nekog šireg rasporeda.(DONALD  JUDD)

„PRIJELAZ“

„Donald Judd potpisuje ugovor kojim se obvezuje ustupiti svoje specifične objekte lokalnoj zajednici u slučaju poplave(kakva je bila primjerice prije dvije godine  Slavoniji).U tom smislu ti specifični objekti bi po potrebi mogli postajati dijelom zečjeg nasipa na ugroženim lokacijama. Time bi ona ipak postala dijelovima šireg rasporeda ali ne na strukturalističkim ili post-strukturalističkim osnovama jer samim činom pristajanja na takvo što Donald Judd bi pokazao da je se oslobodio svih etiketa kojima je pridonosio gradnji konsenzusom dogovorene epistemološke kućerine. Na taj način umjetnik bi doslovno proživio prelazak iz nevjeste u mladu kojeg je Duchamp naslućivao(ali ne i iskusio!)to jest Donaldu Juddu bi se konačno pomoglo da iz svijeta ideja(riječi) prijeđe u kuću stvarnosti(konkretnost)

P.S.Kakva je primjerice SAD u Slavoniji,kakva će biti u...

Moj privatni Eden

Mi nismo poput ceste kojom prolazi beskrajna povorka trenutaka ,pa ona ostaje prazna kao i prije kad ti trenutci prođu. Naprotiv, mi smo nalik riznici u koju svaki trenutak na svome izmaku ostavlja ono što je u njemu bilo vječno, dobro i zlo ...(K.Rahner)

Mnogi su umjetnici kroz povijest napuštali civilizaciju i tražili Arkadiju zemlju Zlatnog doba, Rajski vrt ,prostore u kojima će iskusiti trajnu ugodu, smiraj i okrjepu duše. (P.Gauguin primjerice!) Otisnuća prema nepoznatim krajevima čistim od laži, prijetvornih osmijeha i propisane proceduralnosti u našem vremenu mijenjaju karakter, te vrlo često ,a ponekad i nužno postaju otisnuća  prema nekom vremenskom  segmentu.

Djetinjstvo Lane Ključarić  kao slika svojevrsnog edena u kojem sekvence filma iz osamdesetih, spota s nekim od planetarno popularnih  lica kod iste postaju flora i fauna njenog vlastitog Vrta. Lani Ključarić niti jedno putovanje nije tek premještanje od točke  A do točke  B. Putovanje je za nju potraga za sobom, a vrlo često i bijeg od hiperprodukcije slika stvarnosti kojima je bombardirana svakim danom. U tom svom stvorenom svijetu Lana  nam sugerira da su izobličenja, stilizacije jednako prirodni kao i uobičajena slika stvarnosti. Tu gotovo manirističku karakternu osobinu može se nanovo uočiti i u samom njezinu načinu crtanja: služeći se kemijskom olovkom u kojem se potezi- crte spajaju u plohe pontormovskog metalnog sjaja na tijelu, kosi, odjeći odabranih figura ili samoj pozadini prikazanog motiva,  umjetnica je od likova (koji su u njenom djetinjstvu ostavili dubok trag)stvorila figure koje u gledatelju stvaraju onaj utisak kojeg čovjek ima kad gleda pozlaćene figure neke drevne civilizacije. I kao što su Egipćani izrađujući skulpture i slike svojih vladara željeli njihov život učiniti vječnim, na neki način isto čini i Lana Ključarić sa svojim Riverom Phoenixom, Madonnom, Terminatrixom ili naprosto nekom svojom prijateljicom ili prijateljem. Dakle, Lana nam otkriva svoju riznicu likova koji su popartistički u onom historijskom smislu samo utoliko jer se formalno dotiču svakodnevice ili selebretija, ali oni za samu umjetnicu nisu kritika potrošačkog društva, gotovo bi se moglo reći da su sigurni dok je Lana čuvarica rajskih vrata svoga rajskog vrta. Istina, ponekad umjetnica poput  Martyja McFlya u Povratku u budućnost (Michael J. Fox)skokne u prošlost korigirajući ju svojim iskustvom, ali ne da bi izmijenila samo vlastitu priču nego ona to čini i za nas ostale koji smo doživjeli osamdesete u svojim mladim ili nešto starijim danima. Prije dozvole ulaska u Laninu mentalnu i emocionalnu  zbirku umjetnica nam formatom sugerira    da smo u tom njenom Edenu pozvani doživjeti tišinu tih likova s apstrahiranom pozadinom( ili bez!), krhkost i nenametljivost(što može zazvučati paradoksalno s obzirom da se vrlo često radi o slavnim osobama kojima takve osobine nisu imanentne).Mali formati crteža koji slobodno vise poput mobila u prostoru i koje razmičemo poput lišća kakve krošnje kao da nas pozivaju i na taktilnost i na buđenje:

                                                          Shvatite da je

                                                          život previše kratak-

                                                         ako je san dug.

                                                                                     (Yayu)

Lana Ključarić:My Own Private Idaho,2011.