Kumir iliti umjetnička namjera

Boja je svjetlost. Složenija objašnjenja boju tumače kao osjećaj što ga u oku  stvara raspon elektromagnetskih valova, različitih valnih duljina (ljubičasta boja tako npr. najmanje „dobacuje“,dok crvena najdalje). Fenomen je to koji je oduvijek pripadao svima, ali su ulogu čuvara tog „Svetog Spektra“ vremenom jednostavno preuzeli “likovnjaci“; jer čim se započne  razgovor o likovnosti, najčešća asocijacija koja nam pada na pamet je - boja ili jednostavno nešto obojeno. Ipak, prije ozbiljnijeg ulaska u svijet likovne umjetnosti (osobito slikarstva) ,boju je kao pojam, kao svojevrsni početak osvajanja vizualnog prostora ,itekako  korisno upoznati upravo  kroz uobičajeno “leksikonsko predstavljanje“:

Osjet boje obično ne nastaje samo od zračenja jedne frekvencije (tj. od monokromatične svjetlosti), nego redovito od smjesa zračenja užih ili širih područja spektra. Prirodna bijela svjetlost (Sunčeva) polikromatična je, tj. sastavljena je od kontinuiranog niza boja (zračenja između 380 i 760 nm), koje se (s pomoću prizme) mogu rastaviti na boje komponente (Sunčev spektar).Boja nekog tijela može potjecati od svjetlosti koju ono samo emitira (zbog povišene temperature,   elektronske pobude), ili pak od svjetlosti koju odbija (reflektira) odnosno propušta. U ovome drugom slučaju tijelo uvijek upija (apsorbira) dio primljene svjetlosti, pa boja tijela koje ne zrači vlastitu svjetlost ovisi o apsorpcijskim svojstvima njegove površine. Bijela je ona površina koja u jednakoj mjeri odbija (reflektira) sva valna područja bijele (na primjer Sunčeve) svjetlosti. Crna površina potpuno upija takvu svjetlost, a siva djelomično, ali u jednakoj mjeri odbija sva područja bijele svjetlosti. Bijelo, crno i sivo nisu prave (kromatske) boje, već takozvane akromatske boje, jer nemaju svoje svojstveno valno područje, već ovise o stupnju osvijetljenosti, odnosno sposobnosti površine da jače ili slabije upija sva valna područja bijele svjetlosti. Tijelo će biti obojeno nekom pravom (kromatskom) bojom ako pokazuje selektivnu apsorpciju, to jest ako mu površina apsorbira bijelu svjetlost samo na određenome valnom području; tada će boja koju ta površina ima (to jest reflektira) biti komplementarna apsorbiranoj boji. Tijelo će na primjer imati crvenu boju ako, obasjano bijelim svjetlom, najjače apsorbira modro-zeleni dio spektra, a najjače reflektira zračenje koje odgovara crvenomu dijelu spektra.[1] 

Ostwaldov krug boja

Šarolikost Sunčeva spektra boja na slikama suvremenog njemačkog umjetnika Anselma Kiefera nećemo pronaći. On je još krajem sedamdesetih ali još i više početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća započeo  slikati(ako je to uopće prikladni termin s obzirom kako i što je svojim  primordijalnim “rukopisom“  nanosio na platno : lak ,akril, uljenu  boju, zemlju, pijesak, slamu, iverke drva ,metalne predmete etc.,etc.) slike ogromnih formata, teških  zemljanih boja koje bi se najkraće mogle opisati kao -djela korote. Stoga, prikazi  spaljene zemlje, crnih pejzaža ili interijera nipošto nisu slučajno prikazani na ogromnim  formatima ; štoviše, umjetnik primjenjuje provjerenu strategiju-uvećati nešto što je toliko eksponirano da je postalo gotovo  nevidljivo; i to  do gigantskih razmjera ne bi li  se probudila i pobudila otupjela osjetila suvremenih receptora .Pobuda osjetila dodatno je pojačana kako vizualnošću  skrutnute „memorijske magme“ tako i ( na većini slika) linearnom perspektivom- matematički točnim ali mračnim prostorima, konvergencijom „banalnosti zla.“(H.Arendt) Očekivano, za samog je Kiefera „probavljanje“ vlastite ( i novije njemačke) povijesti bio i ostao mučan proces od kojeg nije odustao do današnjih dana.

Anselm Kiefer: Margerethe , 1981.god.

Anselm Kiefer: Sulamith , 1981.god.

 Jednu od tih slika nazvao je Margarethe ,dok druga nosi naziv Sulamith. Inspiracija Celanovom pjesmom Fuga smrti  je očigledna (ipak Kieferu ta moćna tamna pjesma sama po sebi ne bi bila  dovoljna  bez činjenice njegova vlastita rođenja i odrastanja na  pepelu Trećeg Reicha, odnosno njegovog vlastitog post-ratnog iskustva).Tako površinom slikareve Margarethe dominira žuta slama(aluzija na zlatne uvojke kose „žene – arijevke“) koja pri dnu  slike postaje sivom (aluzija na Sulamith ,alegoriju žene semitskog porijekla; običaj posipanja pepelom po glavi u judeo-kršćanskoj kulturi) Neutralna pepeljasta gusto nanesena uljna pasta sive boje same pozadine na kojoj pluta crnom bojom ispisana riječ Margarethe, slamnate trake s plamenim jezicima na vrhovima istih, gura u prednji plan. Na slici naslovljenoj Sulamith umjetnik se koristi linearnom perspektivom u prikazu zasvođenog prostora mračne kripte u čijem dnu izgara vječni plamen iščašene kolektivne plebiscitarnosti. Dojam spaljenosti, crne boje koja se slijeva preko prikaza geometrijskog prostora kao simbola znanstvene egzaktnosti istu čini neuvjerljivom i nedovoljnom. Ipak, pitanje  o tome što je to što doista emanira iz tog tubitka rođenog 1945.godine ,nije beznačajno. Jer civilizaciji u kojoj „okluzija[unutarnjeg]oka“ nije dobrodošla, lako zaprijete „demoni“ piktorijalizma . Jednostavnije rečeno , uživanje u „površinama“ lako sklizne u svijet izvornih dojmova vlastitih osjetila. Pridodaju li se tome površna čitanja ili nemogućnost dužeg koncentriranja na  popratne narative koji vlastitom gustoćom nište atribute „palimpsestnosti“, malo će tko iz tih(ali i bilo kojih drugih) površina iščitavati temeljnu istinu kako nitko ne može mrziti kod drugoga ono što već nije u njemu samome(koliko je i sam autor toga svjestan?) pa će tako snažne entropijske sile svaki autorski aktivizam, prije ili kasnije  svesti na deklarativni humanizam. No, Anselm Kiefer  prema vlastitim riječima i (umjetničkim) djelima  umjetnost vidi kao vrela nade, vrela ispod pepela koja će donijeti život. Njegovu vjeru u umjetnost donekle naslućujemo i kod suvremenog hrvatskog pjesnika i esejista mlađe generacije, Marka Pogačara koji će  u svom eseju Celanova kosa kao spas označiti otpor koji rađa nadu. Mladi će pjesnik taj, s vanjskim svijetom neusklađeni otpor potražiti u pojedincu, „tubitku“(M.Heidegger), čije „djelovanje“ on naziva istinom fikcije koja se ,da bi u svom otporu bila efikasna- mora usustaviti.[2] To pretpostavljeno mnoštvo istinâ fikcijâ čije usustavljenosti ne mogu biti dijelovima oni tubitci koji su u svojem traumatičnom iskustvu  na neki način okrnjeni  te oni u „tijelu“ slobodne autoreferencijalnosti mogu postojati jedino kao „slobodni radikali“ čiju ulogu ne spoznajemo u potpunosti pa onda niti ne znamo što bismo s njima (?) No, može li otpora bez teleologije  (i to one metafizičke vrste!) uopće biti?

Pretpostavimo sada da su istine fikcijâ poput sunčevog spektra boja; „svjetlost“ koja sadržava sve moguće  istine fikcijâ i koja se: odbija-od ili upija-u različite površine .I nema li tada pravo na bitak jedino ta svjetlost sama, kao jedinstvo iz koje emaniraju sve istine fikcijâ kao i sve njihove usustavljene korelacije? Vodeći se istom analogijom, istina fikcije bit će  u suprotnosti s istinom fikcije koja je na suprotnom obodu „kruga fikcija“, ili sukladna s onom istinom do sebe. Onom bliskom. Ali, opet zanimljivo je kako su na tom krugu međusobno nasuprotne (k tome još i  najudaljenije) fikcije(kao i boje) u stvari komplementarne. Nadopunjavajuće. A prisjetimo li se pak simultanog kontrasta, jasno je kako gledajući jednu boju(istinu fikcije) gledamo i drugu, njen komplementarni par(premda toga nismo svjesni osim u određenim uvjetima).

Mogu li boje pružati „otpor“ tako što će se odvojiti od svjetlosti i zatražiti autonomiju kako bi ostvarivale korelaciju samo s nekim bojama ? Ne mogu. A pod uvjetom da se ispod pepela želi pronaći žar nade, ne može to niti istina fikcije,pogotovo ona  u kojoj umjetnost postaje kumirom iliti umjetničkom namjerom.

---

[1] Boja, 2018.URL:https://www.hr.wikipedia.org/wiki/Boja(2018-03-30)

[2] Usp. Pogačar , Marko. Atlas glasova : antieseji : V. B. Z. d. o.o.,2011.str.22-27.

Neugoda životnog kutka

U srijedu 17.siječnja Davor Rostuhar uspio je u nesvakidašnjem naumu-doći pješice do samog Južnog pola čime je postao prvi Hrvat ali i tek dvadeset i prva osoba na svijetu kojoj je to uspjelo. Više od tisuću kilometara na izuzetno niskim temperaturama, okružen bjelinom te katkad za lijepa vremena i plavetnilom neba, mladi je avanturist uronio u neizmjernost i snagu prirode. Tih je četrdesetak dana vlastite „snježne i vjetrovite  pustinje“bio točkica, antropološka neznatnost u beskrajnoj bjelini.

No, potreba odlaska u prirodu(i to ne samo u obližnje izletište) nije novina suvremenih nomada ;ona je stoljećima  zaokupljala ljude čiju  čežnju za egzistencijalnim smislom nisu utrnule niti sve skupljene ljudske spoznaje o sebi i o svijetu u kojem se živi. Redovnik na obali  iz 1808.godine ,slika  Caspara D.Friedricha, ogledni je primjerak  osjećanja odcijepljenosti modernog čovjeka, “usamljeno središte kruga u usamljenom krugu.“[1] Kasnije će ta slika uvelike utjecati na mnoge iz slavne generacije  kasnih modernista ; od onih koji su pripadali tzv. „slikarstvu obojenih polja“(Rothko, Newman) pa sve do slikara monokroma (Reinhardt, Klein) kao onih koji  su došli do svoje vlastite nulte točke ,točke napuštenosti. Na prvi pogled osjećanje napuštenosti prozire se i u radu novogradiškog umjetnika Miroslava Pišonića. Ali samo na prvi pogled! On, naime slaže instalaciju koju sačinjavaju, u monotonom horizontalnom ritmu složene  fotografije; snimljene iz privremenog radnog prostora(prostora u kojem je umjetnik boravio prije dovršene obnove zgrade Gradskog muzeja u Novoj Gradiški) te kućne papuče načinjene od maskirne tkanine (kakva se koristi u izradi vojnih uniformi)podstavljene mekim materijalom. Fotografije pokazuju umjetnikovu sklonost ka uravnoteženju dijametralno suprotnog- taktilnog(enformelistički doživljenog zida) i zrakopraznog(neba u višebojnim varijantama)[2]No, u ovoj instalacijskoj konstelaciji fotografije su u koherentnom odnosu prema spomenutim  papučama .Nova semantika traži nova čitanja. Ako su nas ranije Pišonićeve fotografije  i asocirale na pseudo pejzažno odnosno apstraktno slikarstvo(ovisno o iskustvu receptora) one u ovoj instalaciji traže sporiji pogled, zaustavljanje. Obuća [papuče] kojom je umjetnik “proširio“ fotografsku sliku znak je da čovjek u vlastitoj odgovornosti za svoja djela  pripada sebi, da je sebi dovoljan pa je stoga  obuća i simbol trijeznosti .[3]Monotonija postava nevidljivo je djelovanje onog što čovjeka okružuje, veza utilitarnog predmeta i fotografske slike veza je uzroka i posljedice. Je li zid na Pišonićevim fotografijama prepreka niskim strastima koje opsjedaju prostor pojedinca? Ako jest, onda su papuče koje svojim materijalom asociraju na rat, rat umjetnika sa samim sobom. Ponavljanje je slika svakodnevnog, a snimljeni isječak neba beskrajna otvorenost. To osjećanje bezgranične otvorenosti  prostor je  Pišonićeva životnog ritma  kojim on ne teži ka lažnom svijetu ugodnog kutka ali jednako tako ni romantičarskom osjećanju napuštenosti. Umjetnik je u ovom slučaju puno bliži Davoru Rostuharu, postajući  točkom smisla u šutnji životnog monokroma.

Likovni salon Vladimir Becić postav Pišonićeve izložbe Život u oblacima 

---

[1] Usp. Sedlmayr, Hans. Gubljenje središta. Split: Verbum,2001.Str. 147.

[2] Kozina,Zlatko.50 eura:Kontrapost ljudskosti,2016.URL: http://50eura.blogspot.hr/2016/01/kontrapost-ljudskosti_13.html(2017-03-02)

[3] Usp. Chevalier, J ; Gheerbrant, A .Rječnik simbola.,Zagreb: Jesenski i Turk,2007. Str.477.

Odbojni komadić (pra)povijesnog svijeta

U svojoj knjizi “Preživjeti sliku“ Krešimir Purgar gotovo čitavo jedno poglavlje posvećuje ljudskom izmetu, odnosno-govnu! O ljudskoj izlučevini koja je tako blizu svakom čovjeku (doslovno!)Peter Sloterdijk će govoriti kao o nečemu od čega se naša (posebice zapadnjačka) svijest odcijepila. Odcjepljenje on vidi tek kao oblik dresure poretka rezultat čega je naučeno gnušanje prema jednoj fiziološkoj nužnosti i pratećem joj “produktu“.Moderna ekološka svijest nagnala nas je da o tom ljudskom otpatku ponovo promišljamo. [1]

Ipak, vratimo li se u neke druge povijesne i pretpovijesne epohe uočavamo sasvim drugačiji pristup: „Izmetine se smatraju spremnikom snage ,pa simboliziraju svetu biološku moć koja postoji u  čovjeku i koja će se, bude li izbačena, nekako vratiti.“ [2]To bi otprilike bio nekakav zajednički nazivnik u vjerovanjima mnogih plemenskih, ali i razvijenijih drevnih kultura. Zanimljivo je kako mnoge predaje značenje zlata povezuju s izmetom pa će tako Dogoni tvrditi:“ Jede se sunčeva svjetlost; izmetine su noć“, što na neki način uključuje i jedno od mnogobrojnih alkemijskih značenja zlata, a neki radiestezisti čak smatraju da su titraji energija zlata i izmeta jednaki[3]

Osamdesetih se godina dvadesetog stoljeća na američkoj umjetničkoj sceni  pojavila  uzrečica Anything goes ( Sve prolazi ),a Ecova zamisao o otvorenom djelu iz kasnih pedesetih, tih je godina u New Yorku od strane receptora umjetnosti(od ozbiljnih tumača do običnih promatrača) pokrenula raznorazne epidemije dovršavanja, tj. interpretiranja umjetničkih djela kao nikad do tad. Sami umjetnici svojim su djelima dodatno podgrijavali atmosferu otvorenosti te  jasno dali do znanja kako žive u vremenu u kojem  doista sve može biti umjetničko djelo ako je se dakako sposobno staviti  u položaj stvaranja istog.[4] Ta je postmodernistička situacija izravnavanja vrijednosti,  odnosno raskola (nema pobjednika, nama rješenja, nema progresa),[5] poput svake druge povijesne situacije istodobno iznjedrila i sjajne ali i bofl umjetnike; nešto poput noža kojim se može rezati kruh ali i istovremeno ubiti čovjeka jer sjetimo li se Josepha Beuysa, umjetnika koji je od suvremenih umjetnika zagovarao moralnu i intelektualnu odgovornost za cjelinu povijesnog svijeta,[6] jasno je kako su njegova nastojanja ostala neshvaćena te sad kad je mrtav, arhiviran i potpuno bezopasan postao je sjajan materijal za izgradnju monumentalne priče oko njegovog lika i djela .A bilo je i onih koji su ga proglašavali stvarnom bolešću[izmetom?, Z.K.] suvremenog društva  preporučujući Frankfurtsku školu kao lijek dijelu zabludjelog intelektualističkog miljea koje je zbog Beuysove političke oholosti skrenulo s puta  pozitivističkog poimanja znanosti.[7]

 Za to su vrijeme njegovi “nasljedovatelji“  završili  u nekoj vrsti disjunktivnog dekonstruktivističkog labirinta bez Minotaura dok je on sam postao  prorokom čije su zamisli nakon njegove smrti završile svoj put tek kao “poruka u boci“ na koju možda netko slučajno nabasa. Arhetipsko pitanje Tezeja i njegovog  pokušaja rješavanja problema s vlastitim Minotaurom kao da više nije važno; pojava društvenih  hibrida( neka vrst aseptičnog Techno- Tezeja s pomno izgrađenim P.R-om),te nametnute teme (čak i na recentnim  velikim umjetničkim priredbama) na neki su način postali glavnom pokretačkom snagom. U Hrvatskoj se nepredvidljivost i razmišljanje o svijesti pomoću koje je jedino moguće osvojiti polje slobode kao i svijest jedinstva s cijelim prirodom ponajviše očitovala u osobi Ivana Kožarića .On, je dakako u svojim nastojanjima ostvarivanja vlastite slobode sam išao svojim putem, a ako se u njegovom radu i može naslutiti poneki beuysovski trag to svakako nije bio odraz svjesne umjetnikove namjere nego prije svojevrsni sinkronicitet dvije snažne individue(igrom slučaja i Beuys i Kožarić su rođeni 1921.godine). I kao što se u afričkoj plemenskoj tradiciji smeće okružuje posebnim obredima, jer se smatra da je prepuno snage prenesene s ljudi, moglo bi se jednako tako reći kako su  i Kožarićeve hrpe  ili pak čitav njegov atelje (danas u MSU) “osmoza između običnog i svetog, kaotičnog i uređenog životnog i umjetničkog,“[8]

     Retrospektivna izložba I.Kožarića u Umjetničkom paviljonu 2006

 U tom su kontekstu bitno drugačije svijesti umjetnika Piera Manzonija i Maurizija Cattelana. jer čini se kako je i kod jednog i kod drugog došlo do “zapriječivanja povratka svete biološke moći“, konzerviranjem(Merda d'artista,1961.), odnosno   fuzioniranjem drevnih tvari kakve su zlato i govno s kunsthistoričarski opravdanim objektom(America,2016.).No, bitne razlike postoje i između ove dvojice jer dok je oslobođenje od kanona umjetnosti kojem je težio Manzoni bilo  svedeno tek  na  intelektualističko razrješenje ropstva, u Cattelanovom djelu značenje je ambivalentno tj. istovremeno: vremensko i bezvremensko; lokalno i univerzalno.

Premda paradoksalno, no čini se kako je Beuysova(u Hrvatskoj Kožarićeva) pojava izazivala ,a izaziva i dalje neko dubinsko, nesvjesno gađenje dok taj osjećaj u slučaju  Manzonija i Cattelana  ne postoji. A ne postoji stoga što djela, i Manzonija i Cattelana svojom semiotičkom opravdanošću potvrđuju odcijepljenost od vlastitih autora postajući “ novim specifičnim objektima“ vrlo nalik na one povijesne minimalističke, držeći se tako slavne Wittgensteinove preporuke o “šutnji“.[9]No, njihova šutnja nije zlato.

Maurizio Cattelan. America, 2016.

---

[1]Usp. Purgar, Krešimir. Preživjeti sliku. Zagreb: Meandarmedia ,2010. Citirano prema:Sloterdijk,Peter.Kritika ciničnog uma .Zagreb: Globus,1992 Str.145-159.

[2] Chevalier, J ; Gheerbrant, A .Rječnik simbola.,Zagreb: Jesenski i Turk,2007. Str.228-229. 

[3] Isto

[4] Bačić,Marcel.Prostor interpretacije.Zagreb:Matica hrvatska,2016.Str.16.

[5] Usp.Šuvaković Miško.Pojmovnik suvremene umjetnosti.Zagreb;Ghent:Horetzky;Vlees&Beton ,2005.Str.479.

[6] Usp.Labus,Mladen.Filozofija moderne umjetnosti.Zagreb:Znanost i društvo,2006.Str.111

[7] Walters ,Victoria.Joseph Beuys  and the Celtic Wor(l)d:A language of healing. Münster: Lit Verlag ,2012.Str.187.

[8] Ivica Župan:Ivan Kožarić-Avanture okorjela nonkomformista; tekst u katalogu izložbe u Likovnom salonu “Vladimir Becić“,travanj /svibanj  2003.

[9] Usp.Wittgenstein,Ludwig.Tractatus-Philosophicus.Zagreb:Moderna vremena,2003. Str.171.

Ontološki rezervat

Svjetski poznata pripovijest „Kraljević i prosjak“ Marka Twaina o zamjeni identiteta dvojice dječaka i o svim njihovim dogodovštinama omiljeno je štivo djece širom svijeta. Sretan završetak te priče uz sve moguće pouke  svakako je važan, no za odraslu populaciju još je važnija jedna druga činjenica : simultani kontrast para kraljević-prosjak na sjajan način ne pristaje na disjunkciju međuljudskih odnosa ,a jednako tako niti na disjunkciju između osjećaja besmisla i  samorazumljivog osjećaja cjelovitosti koji je imanentan svakom djetetu. Pomalo paradoksalno, no čini se  kako je upravo cjelovitost ta koja je ontologiji moderne umjetnosti nepremostiva  barijera pa ju čini  nevidljivom, i to u najvećoj mjeri-nesvjesno! Jer očito, koeficijent je to koji je u proizvodnji “ontoloških formula“ jednostavno zanemaren. O čemu je zapravo riječ?

Naime općepoznata je bila težnja mnogih avangardnih umjetnika kroz cijelo dvadeseto stoljeće  poistovjetiti se s dječjim likovnim izrazom, zadobiti izravnost i nepatvorenost kakvu samo djeca imaju. (interesantno kako nitko nije primijetio da to dosad nije uspjelo nikome?)

Pozabavimo se na trenutak Picassovom situacijom ( čak je i on sam bio u zabludi ustvrdivši kako je dok je bio mlad slikao kao Rafael i kako mu je  trebao čitav život naučiti crtati poput djeteta).

Dakle ,  kad se govori o umjetnikovom sveukupnom djelu jedan element ostaje stalan-njegova svijest o objektivnom svijetu.[1]Kandinskijeva unutrašnja zbilja ,Mondrianov apsolutni univerzum, Maljevičeva čista osjećajnost  kojima su navedeni umjetnikovi suvremenici  željeli nadići pojavni svijet bila je krajnje suprotna njegovoj zaokupljenosti stvarima. Umjetnik je jednostavno smatrao da nevidljivi svijet ne može biti područje slikarstva. Materijalistički duh kojim je bio opsjednut nije mu dopuštao vidjeti da sama priroda (kojoj se divio i koju je smatrao puno jačom od čovjeka) možda i nije tek nekakva, bez posebnog razloga funkcionirajuća činjenica Čini se kako je Picasso prema prirodi imao sličan odnos kakav su stari Grci imali prema  bogovima s Olimpa- respekt prožet  nadom kako im se putovi  nikad neće  ukrstiti. Picassov “strah od prirode“ najbolje se ogleda u njegovoj izjavi:“Slikanje nije estetska djelatnost; to je oblik magije načinjen kao posrednik između ovog stranog i neprijateljskog svijeta i nas, način stjecanja moći davanjem oblika našim užasima kao i našima željama.“ [2]Zato, čak i kad je svoje blokove i platna punio prikazima autsajdera svih mogućih profila u kojima je njegov humani pristup neupitan, sam umjetnik sobom je uvijek vukao nekakvu melankoličnu prtljagu nepovjerenja (ili povjerenja, ali koje taj netko drugi tek treba zaslužiti) prema svijetu u kojem je živio. No, veliki majstor bio je u zabludi kad je u pitanju dječji crtež jer je isti izraz  povjerenja u smislenost svijeta bez zadrške.

 Tipični takav disjunktivni primjer Picassovo je slavno djelo Guernica; ono je kalcificirani konglomerat svih njegovih iskustava, objektivnost koju se ne propitkuje , super-ikona zapadnjačkog umjetničkog angažmana. I možda je upravo to djelo potvrda njegovog stava o prirodi kao onoj ispred koje se jedino može ići,  onako kako pas trčkara ispred svog gazde –zastajkujući i osvrćući se prema njemu provjerivši svaki put ide li u pravom smjeru. Usklađivanje s prirodom kod tog modernog “primitivca“ se događalo nesvjesno pa bi se moglo  reći kako je slikanje bombardiranja Guernice  za Picassa bio čin očaja ranjene životinje.

Pablo Picasso:Guernica ,1937.

U svemu tome kako je u uvodu i navedeno , neizostavna je uloga filozofije umjetnosti, odnosno njeno instaliranje ontologije moderne umjetnosti  kao povijesnog bitka. Uloga umjetnosti koja će se postaviti za posrednika u fenomenološkom konceptualiziranju jednostavno je postala zatvorenim skupom, ontološkim rezervatom  koji se presijeca s mnoštvom sličnih tvoreći neku vrstu “ontološkog kubizma.“ Ipak, prostor je to čiji je kontinuitet ograničen i koji se ne nad-stavlja na ritam evolucije kao nesagledive akcije nego se referira na evoluciju kao onu čiju je radnu površinu uz svu raspoloživu intelektualnu aparaturu- moguće jedino opisivati. Gramatičari konteksta već više od stoljeća daju smisao u borbi umjetnika protiv neprijateljskog svijeta koji ga okružuje pa će tako prema Labusu moderna umjetnost biti prinuđena spoznavati bitak tako što ga “pravi.“[3] Novonastali bitak tako zadobiva atribute povijesnosti ,spreman napredovati u zvanje „stvaratelja smisla.“ No, to je  stvaranje smisla najčešće puno grča i nepovjerenja, suprotno dječjem pogledu kojega je puno  lakše proglasiti“ posljedicom egocentričke orijentacije na ono što je bitno,“  [4]čime se ta neizbježna činjenica ljudske razvojne faze, konsenzualno i prigodničarski rabi, u “prijateljskoj“ atmosferi onako kako bi se neki lokalni načelnik obratio učenicima za njihov dan škole. A stvar je potpuno suprotna! Naime, kada bi primjerice dijete od četiri ili pet godina  svojim crtežom, hipotetski govoreći, htjelo prikazati lulu ono bi za razliku od Magrittea, gledajući u vlastiti crtež  moglo s punim pravom konstatirati: „Ovo je  lula.“I to bi zaista bila lula. Stvarnija od stvarne lule kao što je prije nekoliko desetaka tisuća godina naslikani bizon u nekoj prapovijesnoj špilji bio stvarniji od stvarnog bizona jer je bio haptički učvršćena ekstatička vizija doživljenog susreta. Ekstazu svakodnevnog života koju djeca s lakoćom podnose, odrasli su skloni konceptualizirati pa je tako svojevremeno učinio i slavni španjolski slikar .

crtež djeteta(5 god.)

 Metaforički rečeno: u  slučaju Pabla Picassa (i svih njegovih ontoloških sljedbenika) -kraljević jednostavno zapinje u siromaštvu dok kao prosjak pun bijesa(ali i straha) neuvjerljivo objašnjava  vlastitu situaciju silnom mnoštvu beskućnika koji ga okružuju.  

---

[1] De Micheli, Mario. Umjetničke avangarde XX. st. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske,1990.Str.146.

[2] Umjetnost i znanost Leonarda da Vincija ,2016.URL:https://www.youtube.com/watch?v=gSujCePbTFs&
t=429s(2017-12-12)

[3] Labus ,Mladen .Filozofija moderne umjetnosti :onto-antropologijski i socio-kulturni pristupi. Zagreb:Biblioteka znanost i društvo,2006.Str.21     
                                                                                                

[4] Grgurić, Nada; Jakubin, Marijan. Vizualno-likovni odgoj i obrazovanje.Zagreb:Educa,1996.Str.28.

To exit or not to exit ?

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade
u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Iv 1, 1-5

Brooks Hatlen bio je zatvorenik komu je dugogodišnja kazna i iskustvo provedeno u zatvoru  omogućilo relativno “ugodan“ život zatvorskog knjižničara. Nakon odsluženih četrdeset i dvije godine  Brooks kroz otvor rešetaka pušta gavrana ( pticu s kojom se sprijateljio ), izlazi iz zatvora zatekavši izmijenjeni svijet u odnosu na prijašnji  kad je kao mladić bio  lišen slobode .Pokušava se integrirati pa radi u lokalnoj trgovini. Osjećanje istrgnutosti iz jednog vremena i posađenosti u drugo, kod njega je stvorila  osjećaj ispraznosti te ubrzo u iznajmljenoj sobici izvršava samoubojstvo vješanjem izrezbarivši prije toga na drvenoj gredi tekst: „Brooks was here.“ Brooks Hatlen, u stvari je sporedni lik iz filma“ Iskupljenje u Shawshanku “snimljenog  1994.godine (eng. The Shawshank  Redemption) kojeg  tumači glumac James Whitmore. Pa ipak u toj nam je priči unutar veće priče ponuđeno moguće rješenje  koje se može opisati kroz dva uvjeta egzistiranja : prvi,   dobrovoljni  ne - izlaz u svijet(uređenje vlastitog zatvora s pomno odabranom osobnom knjižnicom kao jedinom mogućom razumskom opcijom) ; drugi, razumijevanje ljubavi kao sluzave, nekoliko trenutaka baconovski zgrčene bio-kemijske tvari na laboratorijskoj  plastici, u knjigama opisane svakodnevice. U svijetu spektakla i sirove komercijalizacije u kojem su sajmovi knjiga postali „slamkama spasa“  suvremenog(poststrukturalističkog) čovjeka, “reklame- božanstva“  raspršuju istog pretvarajući ga u „sablast mijene“, u površno epidermalno sudjelovanje u životu, u  subjekta koji nigdje nije kod kuće. Ljude se potiče da moraju željeti i moraju biti poželjni, inače propadaju [1]No, upravo suprotno tome pisao je mistični pjesnik sedamnaestog stoljeća Angelus Silesius koji je kazivao da je “Bog ono najsiromašnije što postoji“ i kako je potrebno da bi se Bog razotkrio duši da ta ista duša postane siromašnom tj. da se ništa ne želi.   Lišena svake želje duša dospijeva u stanje spokojstva te se poput malenog djeteta zadovoljava primanjem bez grčevitog traženja vlastite opravdanosti postojanja.[2]Za čovjeka našeg vremena, čovjeka tjeskobe, to su riječi s kojima se on bori , s kojima ne želi imati ništa. Riječi na koje sam-svoj- knjižničar  “reži“.Ivan Šeremet, umjetnik za kojeg Miško Šuvaković kaže kako svojim “privatnim, javnim i umjetničkim životom u graničnom je  prostoru Istoka i Zapada“ ,[3]  ne odbacujući ništa apriori. Svoju će recentnu izložbu nasloviti “U početku bijaše Riječ“ pa će tako tautološki (na brusnom papiru) rečeno, umjetnik kredom  ispisati tekst „Djetešce se rodi“ potvrđujući kako se i on bori (s navodno nadiđenim, zastarjelim i anakronim?) s  apstraktnim značenjem tih riječi ;  kako mu je  činjenica da se Krist nije rodio u satenu i svili nego na oštroj i gruboj slamici u prljavštini štale(za razliku od zapadnjačkog prikazivanja spomenute teme, u bizantskoj tradiciji umjesto štale slikari još od VI. st. koriste prikaz špilje čija su neka simbolička  značenja: prijelaz s neba na zemlju; iz špilje sja svjetlost Riječi)sve jasnija i jasnija jer što je “prljava štala “ako ne svaki onaj /ona s dna egzistencijalne  kaljuže, socijalno marginaliziran/a ,obespravljen/a i odbačen/a, heideggerovski rečeno komu/kojoj se jedino ne može oduzeti to da - JEST. U  drugom će radu apostrofirati odabrana slova iz riječi pjesme “Intermezzo“ Janka Poliča Kamova(spojivši nespojivo) koje tvore rečenicu „Ovdje je sve isto al' neću s Tvoga puta  do groba sunčana“ te intuitivno spoznati Silesiusove riječi da „nije značajno to što se Bog jednom rodio u Betlehemu, već to što se u svakom trenutku rađa u ljudima. Bi li u tom smislu ispisano “JA“ na golom torzu umjetnika bio izlazak iz samog sebe da bi se stvorilo mjesta za Boga, odnosno onog drugog i drugačijeg(što je isto) ?Za sve drevne religije tako stvorena praznina,(svijest o vlastitom egu) izvor je voda, neiscrpna blagotvorna kiša   koja sve napaja  sviješću o darovanom milosrđu (na papiru ćirlicom ispisuje riječi : БОГ, ЉУБАВ, НЕБО,  КИША) .

Ivan Šeremet; Djetešce se rodilo ,2017.

Zato će umjetnik  za sebe reći kako želi biti dar. Najneposredniji mogući. I možda su upravo stoga početni redci Ivanovog Evanđelja koje je odabrao za naslov svoje izložbe, potvrda  umjetnikove vjere u darovani smisao vlastite postavljenosti(a ne bačenosti) u Sve-Oblikovanje kojeg je dio i njegov um, njegovo biće, odgovarajući Albertu Einsteinu na davno postavljeno pitanje: Je li svemir prijateljsko ili neprijateljsko mjesto? Očigledno za Šeremeta nije neprijateljsko bez obzira na sve poteškoće u njegovom životu.   Božić je svetkovina koja nam svjedoči da ljubav ima svoj temelj u smislu(Riječ = Logos) inače se pretvara u vlastito negiranje i odbacivanje.

 I ono što je Jean Paul Sartre jednom je napisao: „Riječ je predanost, poduhvat čijim značenjem autor grli svoje vrijeme“, [4]umjetnik Ivan Šeremet  je svojim osobnim i umjetničkim životom usvojio  nudeći zagrljaj vlastitom vremenu – prostoru premda se s druge strane poput de Chiriccovog manichina , lutka bez svijesti (prisjetimo se slike Povratak izgubljenog sina ) na tu  ponudu počesto  ostajalo potpuno hladnim i indiferentnim. Srećom, umjetnik Ivan Šeremet svojim je dosadašnjim radom potvrdio (čak i kad mu se šuti, što je na papiru i napisao )kako nipošto ne pristaje na minimum postojanja  izlazeći hrabro iz vlastite osame u svijet.

---

[1] Houellebecq,Michel.Lanzarote i drugi tekstovi.Zagreb:Litteris,2007.str.147.

[2] Davy,Marie-Madeleine.Mistički pjesnici.//Enciklopedija mistika.Zagreb:Naprijed,1990.Sv.1.str.429 

[3] Šuvaković,Miško. Ivan Šeremet. monografija Slavonski Brod:2013.str.4.

[4] Tanjić, Željko. Riječ ljubavi URL:http://www.unicath.hr/rijec-ljubavi (2017-12-17)

Memento mori konstrukcija

Portret je vrsta likovnog motiva. Prema pristupu modelu razlikuju se tri vrste portreta: idealni, naturalistički i realni, a s obzirom na odnos umjetnika i modela, portret može biti intiman i reprezentativan.[1] Budući da svaki portretist kroz odabrani model projicira vlastita unutarnja stanja i vjerovanja, u tom je smislu uputno govoriti i o autoportretu kao prikazu  osobnog ali i  kolektivnog vizualnog psihograma. Komplementarnost portreta i autoportreta kao rijetko je  što, kroz čitavu povijest ukazivala na upućenost pojedinca ka onom drugom .Ali, postavlja se pitanje kako se  uopće baviti portretom kao motivom u današnjem slikama lica preplavljenom dobu ? Nastaviti s klišeiziranim pitanjem o mimesisu? Uostalom, koliko je danas uopće smisleno  referirati se  na platonističke vječne ideje kao objektivno postojeće  entitete, a koji se nude kao odgovori na sva moguća pitanja? Francuski pisac Michel Houellebecq u tom smislu tvrdi kako se,“naši suvremenici ne okreću  više filozofima ili misliocima proizašlim iz 'humanističkih znanosti 'smatrajući ih bezazlenim lutkama.“[2] Štoviše, Houellebecq naglašava kako je nekadašnja privilegija piščevog istraživanja psihologije lika u romanu dovedena u  pitanje (postala je gotovo bezrazložnom!?) s obzirom na medijsku agresivnost redukcionističkih znanstvenih objava o čovjeku i njegovom ponašanju  kroz numeriranje koncentracije hormona i neuroprijenosnika .[3] Oplakivanje nestalog  “duhovnog modela“  sve je više vidljivo i u likovnim umjetnostima pa je tako osječki  kipar Tihomir Matijević u svom radu znakovitog naziva “Platon gleda  Simpsone,“ posegnuo za globalnim modelom cartoon-biheviorizma u kojem sjećanje na dane pripadanja nekomu i nečemu, kao da je još uvijek živo. Riječ je naime o  instalaciji koju sačinjavaju: bijela poliesterska skulptura(grupni portret obitelj  Simpson), drvena konstrukcija kao simulacija obiteljskog doma te razasute (jestive) kokice po podu naznačenog prostora (same kokice mogle bi biti sjajna slika halapljivog gutanja kognitivnih grickalica koje ne ispunjavaju ljudsku prazninu ili wittgensteinovski rečeno- slika su nemogućnosti tehničkog rješavanja temeljnih životnih problema).  Istiskivanje prostora međusobno  priljubljenih realistično modeliranih tjelesa na kauču, ponavlja se kroz horror vacui na reljefnoj površini. Isprepletena čudovišna bića veza su s mračnom stranom prirode, začudno usklađena s nepomičnom dostojanstvenošću figura koje  upućuju pogled ka nevidljivom“izvoru svjetla“, vlastitom “Roditelju“ , “TV-Ocu.“ Sličnost s baroknom scenografijom i nadrealističkom atmosferom je djelomična , jer kod Matijevićevih modeliranih  likova mistični zanos ustupa mjesto nepovjerenju ,a  automatizam promišljenoj koncepciji. Portretirajući animirane likove koji kao živi realiteti nisu postojali(ali koji su u toj svojoj razigranoj i veseloj „žutoj plošnosti“ u kolektivnoj svijesti zapadnjačke civilizacije itekako utvrđeni i sigurni),i konstruirajući shematski  prostor stana ,umjetnik je pristao na rizik ograničene  plauzibilnosti trodimenzionalne forme dok ista titra između samodostatnosti i vlastite  egzistencijalne neopravdanosti. Tako se unutar organske društvene dinamike zakamuflirano propitkivanje “nepojmljivosti smrti“ opredmetilo u umjetnikovoj elegičnoj  instalaciji ,na samom rubu ponora poopćenog iskustva. [4]Ispod maske pseudo portretiranja snažno očitanje Memento mori konstrukcije nije moglo ostati skriveno. Budući da animacije kao modeli jednostavno nemaju svoje unutarnjosti niti osobne tajne iz njih nisu mogli proizaći portreti.(istinski portreti zahtijevaju uzajaman “transfer nutrina“između osoba otvorenih u svojoj slobodi )[5]

No, zato se (ne)gospodarenjem nad podsvjesnim ili nesvjesnim projekcijama vlastite nutrine u nežive stvari( animirane Simpsone) itekako moglo ostvariti ono što nazivamo umjetnikovim autoportretom pa ako Platon u opisanoj instalaciji  nekoga i “gleda“,onda je to umjetnik Tihomir Matijević.

---

[1] Peić, Matko. Pristup likovnom djelu. Zagreb: Školska knjiga ,1991.str.186.

[2] Houellebecq,Michel.Lanzarote i drugi tekstovi.Zagreb:Litteris,2007.str.224-225.

[3] Isto.

[4] Usp. Majcen Linn,Olga.Smrt u hrvatskom performansu-nekoliko primjera.//Ž ivot umjetnosti : časopis za suvremena likovna zbivanja, 91,2 ( 2012)str.81.

[5] Schillebeeckx, Edward. H. Krist, sakremenat susreta s Bogom..Zagreb. Kršćanska sadašnjost,1992.str.5.

Bilo nas je sedam vu MoMA-i

Za Krstu Hegedušića, slobodno se može reći kako je bio angažirani  umjetnik. Zemljaš  koji je sintagmu genius loci učinio živom na najneočekivanijem prostoru između dva Rata (idejni je začetnik hlebinske slikarske škole poput forenzičara kopao po pučkom  izrazu svjedočeći tupoj suzdržanosti i priprostom odavanju nagonima, nemoći  i grubosti kao kakvim alegorijskim suprotnostima zarobljenim u neumitnosti i nepromjenjivosti ruralnog trajektorija). Svojom je melankoličnom mješavinom evocirao sjevernjačko slikarstvo šesnaestog stoljeća i Neue Sachlichkeit  potvrđujući definiciju ideje, Fritjofa Capre kao integracijskog obrasca koji proizlazi iz iskustva.[1]Seoski život kojim se Hegedušić bavio ni izbliza nije bio izgubljeni raj za kojim je nekoliko desetljeća ranije čeznutljivo bio tragao Paul Gauguin , nego prije nekakav oblik socijalno usmjerene umjetnosti koju su kasnije na specifičan način usvojili  hlebinski slikari seljaci u čija je “blatna zapuštena dvorišta“ umjetnik zakoračio.[2]  U svom djelu “Bilo nas je pet vu kleti“ iz 1927. godine, umjetnik će  koloritom, tipologijom i tehnikom ucrtati trasu kretanja onog što će kasnije biti prepoznato kao naivni umjetnički izričaj premda su se nasljedovatelji tog pristupa malo po malo odvojili od pučke umjetnosti(kao kolektivnog ustrajavanja na tradicijskim obrascima) u smislu oslikavanja društvenih odnosa i svakodnevice pa su se u njihovim slikama sve više javljali elementi lirskog idealizma i fantastike.[3]  

Krsto Hegedušić:Bilo nas je pet vu kleti, 1927.

Godine1972. Marina Abramović(danas svjetski priznata performerica) pohađala je majstorsku radionicu tog istog Krste Hegedušića opisujući provedeno vrijeme u društvu starog majstora kao jedno od najljepših u životu. Ono što će kasnije postati umjetničini prioriteti naoko bi se teško dalo povezati s iskustvom kojeg je tamo stekla premda bi se analizirajući radove oboga, moglo pronaći zajedničku nit, a to je grotesknost. Umjetnica istraživanjem vlastitog tijela kao onog koje je izloženo fizičkim i psihičkim naporima, bolima pa čak i smrtnim opasnostima  pokušava nadići vlastitu stvarnost odustajući od vlastite mjere. Nakon sad već antologijskog  performansa  “Artist is present“ iz 2010. u kojem su posjetitelji u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti puna tri mjeseca imali priliku sjesti nasuprot umjetnici, bilo bi zanimljivo danas nakon sedam godina čuti svjedočenje barem jednog od svjedoka ili svjedokinja koji su tada bili s one druge strane stola, a koje bi opravdalo umjetničin, nesumnjivo ogroman psiho-fizički napor. Tvrdnje umjetnice kako je  pokušavala svakom ponaosob prenijeti energiju putem pogleda mogu se prihvatiti jedino pod uvjetom ako je umjetnica svoju unutarnju snagu  tražila u predanju , a ne u egu . Predanje u smislu apsolutnog povjerenja u neiscrpan Izvor ( sama umjetnost to nije, niti to može biti)iz kog proizlazi te svijest da ono što nazivamo sebstvom nije tek stvar proučavanja, tehnika i vlastitog napora, odnosno ustrajnosti, a još manje koncept koji se može preuzeti. Sklonost suvremenog zapadnjaka ka downloadingu  foldera duhovnosti  kojih se početak ne razumije u konačnici ipak proizvodi strah od sebedarja zbog ograničenog resursa kojim svaki  ego raspolaže. Nerazlikovanje osjećaja apsolutne praznine (depresije) i praznina drevnih duhovnosti dovodi do kontradiktornosti u ponašanju te protokola kao jedine mogućnosti.

Po riječima Miroslava Krleže Hegedušićeva politički angažirana mržnja kao i ona elementarna jedini je način da se izazove groza i prevlada ukleta stvarnost,[4] a čini se da je ta mržnja kojom se nešto prevladava imanentna i samoj Marini Abramović. U toj mržnji prema vlastitom tijelu, gotovo kao da ima nečeg histeričnog, nečeg što bi ubrzavalo stvarnost pod svaku cijenu, kako u pijanoj seljačkoj petorki u kleti tako i u uljuđenoj i građanskoj   MoMA-i .

Bilo kako bilo umjetnost odraslih, bila ona naivna ili ju ista tek fingirala   uvelike se razlikuje od dječje iz jednostavnog razloga; svakom djetetu u (naj)ranijoj dobi osjećaj pouzdanja u odnosu prema  vlastitim roditeljima , je imanentan. Dijete se ne trudi lamentirati o tome. Ono  jednostavno to zna. Vođen tom idejom ponudio sam vlastitoj kćerki Leoni (9 god.) da precrta likove s  fotografije spominjanog performansa. Dakako, rezultat je bio očekivani crtež devetogodišnjakinje: detalji(lice) ,profil ,pogled s leđa u prikazu ljudskih figura, obrnuta perspektiva u prikazu stola i stolica te dojam dubine koji se dobio kosim linijama. I budući da o samoj temi fotografije ništa nije znala ona se prema njoj odnosila onako kako bi se odnosila prema bilo kojem sličnom  motivu. Naknadno koloriranje crteža učinio sam ja.

Leona i Zlatko Kozina:Bilo nas je sedam vu MoMA-i, 2016.

U svakoj umjetničkoj namjeri na površinu izbijaju  određene doze naivnosti i fantazije stvarnosti koje kako se ego povećava postaju tim veće. Svijest o tome sasvim drugačije iščitava Kristov apel njegovim učenicima  "Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ ( Mt 18,30)koji  upravo i govori kako nije zahtjev- postati naivan kao dijete kojim će se moći manipulirati, nego živjeti bez straha koji koči, s punim pouzdanjem prema egzistencijalnoj smislenosti čija utemeljenost nadilazi granice ljudske spoznaje- apel je svim sadašnjim i budućim umjetnicima. U suprotnom čemu uopće govor o bilo kakvoj duhovnosti?

---

[1]Pauše,Željko .Matematika i zdrav razum .Zagreb: Školska knjiga,2007.Citirano prema: Capra,Fritjof..The Web of Life,1996.

[2] Krleža,Miroslav;Maleković,Vladimir;Schneider,Darko.Krsto Hegedušić.Zagreb:Grafički zavod Hrvatske,1974.,str.6

[3] Usp.Naivna umjetnost(primitivna ili izvorna u.)//Hrvatska likovna enciklopedija.Zagreb:Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Vjesnik d.d.1995-2005.sv.5.2005.str.23-24.

[4] Krleža,Miroslav;Maleković,Vladimir;Schneider,Darko.Op.cit.,str.6