X Y Z

X:„Programi Akademija likovnih umjetnosti kod nas, a i u Europi, smatraju umjetnici, uglavnom su bazirani na modernističkim doktrinama koje su prevladane, pogotovo pojavom kulturalnih studija..“

„Programi na akademijama su u potpunoj suprotnosti s naobrazbom koja bi studente osposobile za suočavanje sa zatečenim kulturno-povijesnim trenutkom, unutar kojega izvodi vlastiti umjetnički identitet.“....“problem je u tome što se studentima nudi znanje koje pripada jednom zastarjelom vremenu, od nas udaljenom barem 150 godina“...

Na vaša pitanja stigli su i odgovori.

Y:Gdje?-Rijeka,Galerija SIZ - program 2010
Što?Tko?-Izložba: Grupa ABS
O čemu?-“ABS-ova praksa zamišljena kao klasna borba u visokoj umjetničkoj obrazovnoj klasi”
Od kada do kada?-od 11. lipnja do 30. rujna 2010.

Z:Definicija dijaloga je –put do zajedništva. Tu činjenicu najčešće zanemaruju svi „vlasnici istine“,a tako rado i dalje govore o dijalogu. Na fakultetima ili akademijama sve vrvi od studenata, to je opće poznata stvar, i pitanje je, koje pitanje netko (tko se nađe među njima)  treba postaviti –sebi ili drugima? Jesu li  akademija ili fakultet svojevrsne mikro- prostorno-vremenske strukture čije sadržaje trebamo osvijestiti kao gibanja iliti dinamizam intelektualnih sila. ?Ili su važniji studenti, svaki ponaosob, neovisno o tome što znaju ili ne znaju, što misle ili ne misle o zatečenom kulturno –povijesnom trenutku?

Y:  Grupu ABS čine: Alan Alebić (1976), Ivica Blažić (1975) i Ivan Skvrce (1980).
Članovi ABS-a diplomirali su 2003. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti - smjer slikarstvo. Trenutno su studenti završne godine magistarskih studija na Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani.
Žive  i rade na relaciji: Zagreb – Rijeka – Krk. Dobitnici su godišnje  nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnosti  za najboljeg mladog umjetnika za 2008. godinu.

X:U Jutarnjem listu, 30. srpnja:

„U ljetno su se predvečerje trojica umjetnika u ranim tridesetim godinama uputila na

zagrebačko groblje Mirogoj pokloniti se nedavno preminulom kolegi i uzoru, velikom Tomislavu Gotovcu. Obavili su sve uobičajene radnje odavanja počasti pokojniku kojemu se dođe na grob: donijeli su cvijeće koje su kupili na obližnjem štandu i uredno ga poslagali na grob, malo su počistili, zapalili su svijeće... jedino što su sve to obavili goli, upravo u skladu s Gotovčevom umjetničkom poetikom: tijelo je bilo njegov osnovni medij izražavanja i služilo mu je kao što je Pablu  Picassu služila plava boja. Na grobu su tako proveli neko vrijeme, neometani, budući da je Gotovčev grob udaljen od glavnog ulaza na Mirogoj.“

Cijeli događaj odlaska na su groblje snimali i videokamerom i fotoaparatom. Video u trajanju od 5 minuta i 50 sekundi izložili su na 50. porečkom annalu, koji se od jučer može pogledati u Istarskoj sabornici i na još nekoliko porečkih lokacija.


Karizmatični Tomislav Gotovac režirao je i svoj sprovod, a cijeli je scenarij zapisao na poleđinu jedne pozivnice: klasični ukop sa živom svirkom. Zagrebački Dixie Band izveo je niz pjesama, među ostalima i željenu “Trav’lin’ All Alone”. Da će se stvari u umjetničkom svijetu oko Gotovca odvijati i nakon smrti karizmatičnog umjetnika moglo se pretpostaviti s popriličnom sigurnošću.

Z:Je li među 32 845 Japanaca(podatci iz Jutarnjeg lista,9.rujna)samoubojica prošle godine, bilo  studenata? Ako ih je bilo, bilo bi interesantno čuti koliki je taj broj? I nije nevažno:“Jesu li bili osposobljeni  za suočavanje sa zatečenim kulturno-povijesnim trenutkom  uključujući najnovija znanja?“Najvjerojatnije da jesu, ali nije na žalost pomoglo . Možda je baš kulturno naslijeđe bilo jedan od razloga percepcije života kao nemogućnosti kod tih nesretnika?

Ponekad je umjetnička namjera ograničena kvadraturom(površinom) na kojoj djeluje. Recimo ovako, ukupna površina Hrvatske je 87.661 km², kopno 56.594 km². I nije to malo za nekog od naših performera s ovih prostora. . Naprosto njihova je jurisdikcija u tom smislu  ograničena. „Tražim prikladan  prostor za autentično djelovanje!“( potencijalni oglas)

- A, ono da se umjetnost se bavi univerzalnim temama!?-Nikad čuo. –Otkada ti tako govoriš?-Pusti sad to....(razgovor sa samim sobom)

X:Performans, režirani ili nerežirani događaj može biti izveden direktno pred publikom ili bez publike koja onda taj događaj promatra TV-video prijenosom. Tijelo kao medij (kretanje )vrlo je čest u radu mnogih umjetnika-performera koji su željeli izvesti sintezu umjetnosti i života.

Z:To, baš i nije moguće na stupnju svijesti i vrsti mentaliteta današnjeg Zapadnjaka zbog nekoliko razloga:

1)Prevladavajuća paradigma koja zastupa tezu da “pod starim razumijevamo još žive povijesne i pretpovijesne sadržaje i vrijednosti iako, jasno, u preobraženim i ne više prvobitnim i originalnim oblicima“(J.Damjanov) je ključan problem jer ne dopušta svijest o svijetu da „sve što se događa, smije se dogoditi“.To sebeprihvaćanje je nužno da bi  se riješilo jedne mitske i  utopijske happy structure ,ali i angažmana bez goriva i autokarte.

2)Performans istina prepoznaje ljude kao žive kipove ,ali ne može ih povezati u zajednicu  jer im naprosto ne pogađa zajednički nazivnik.

3)Navezanost na druge osobe i njihova djela(u ovom slučaju nekadašnja Gotovčeva na B. Holiday ili npr. ova sadašnja grupe ABS na T. Gotovca)bez obzira na namjere i pohvale je(koje pokojni Tomislav Gotovac uglavnom zaslužuje, a vjerojatno ponekad i ABS!) kolažiranje  životnih sekvenci bez svijesti o kadru.

Nekako se čini da  paradoksalna priroda performansa leži upravo u činjenici po kojoj isti  propagira „sintezu“ života i umjetnosti paralelno se klanjajući bogu determinizma drhtureći u  „smrtnom“ strahu od života(tj. onog Drugog kome je performans i namijenjen).

Dakako, performans kao neposredno osobno prisustvo (primjerice J.Beuysa)koje ostvaruje kritički dijalog s nekim drugim  je ona svijetla strana Mjeseca ili socijalna plastika(dovođenje društvenih odnosa u uravnoteženi  oblik).Ipak prava sublimacija performansa bila bi  dovođenje onog vlastitog unutarnjeg u uravnoteženi oblik, sukladno unutarnjem onog Drugoga ili tamnoj strani Mjeseca. Onaj tko to uspije doći će do stupnja „kada umjetnost neće biti potrebna“(P. Mondrian). No, budući da je modernistička praksa nadiđena –kuda onda  idu ...

XY(zajedno):Prestani Z..