četvrtak, 25. veljače 2016.

neo-eon

Nađete li se u Louvreu u dijelu u kojem se nalaze remek djela francuskog romantizma, zasigurno ćete zastati pred slikom Eugenea Delacroixa Sloboda predvodi narod. Alegorijski lik polugole žene-božice predvodi narod. Bolje reći-muškarce. Kad muškarci zapnu u dogovorima žene ih povedu naprijed, rekli bismo.
Pedesetih godina u New Yorku grupa umjetnika poznatija kao njujorška škola iznjedrila je vodeća imena kao što su Jackson Pollock, Willem de Kooning, Franz Kline, Mark Rothko,Archille Gorky, Barnett Newman i Robert Motherwell.Ovaj potonji postao je suprug Helen Frankenthaler, umjetnice koja je postala jedna od prvih predstavnica tzv. post-painterly abstraction .Njene slike u svijet visokoparne ozbiljne(„dramatične“) apstrakcije kakvu su zastupali Rothko i Franz Kline uvele prozračnost i lepršavost. Svojom tehnikom u kojoj je uljane boje razrijeđivala s puno terpentina iste postadoše akvarelističke. Boje su se upijale u površinu platna i postajale njenim dijelom. Ako vrijedi ona teza američkog slikara Leona Goluba..spoj žestine i kontrole obilježja su genijalnosti ,kod H.Frankenthaler se ona sigurno može primijeniti. Istina, nakon prvog vala poslijeratne apstrakcije njene slike su se mogle doimati kao ljupke, umilne s dozom komercijalnog u sebi. Trendovske slike koje svaki bogataški stan negdje na Manhattanu mora posjedovati. No, bijaše to procjena tek na prvi pogled jer čini se da su i ovdje bili muškarci zapeli. Što drugo očekivati nego opet ženu koja će ih izvesti iz njihovog teškog,tvarnog i mračnog samosažaljenja.
Samosažaljenje  u povijesti umjetnosti nije novina. Ponekad ,valjda da ne bude previše negativnih konotacija to nazivahu melankoličnim, ali u principu radi se o istom.
Celestina Vičević: Sunce,2013.
Riječka grafičarka mlađe generacije koja svojim prozračnim velovima boja (koji istina nisu kao kod Frankenthalerice pretežito organičkog obličja, ali svakako s puno dodirnih točaka),čini se nanovo izvodi svoje iz mračnjaštva (sad već i neke žene ,a ne samo muškarce). Umjetnica o kojoj je riječ je Celestina Vičević! Kako ista to čini? Krugom.Dakako, govoriti sad o simbolici kruga bila bi neverending story pogotovo stoga što u svim svjetskim religijama taj znak ima ključno mjesto, a bilo bi to čak i pogrešno u Celestininom slučaju. Preklapanja, koncentričnosti kružnih oblika odraz su vjerovanja u stupnjevitost bitka-postojanja. Štoviše, pridoda li se tu i definicija  koja kaže da se krug može promatrati i kao dobrota koja se širi uz neizbježna značenjska svojstva samih boja očigledno da ispred sebe imamo umjetnicu koja neće stajati kao ukopana i u nevjerici ispred depresivnih bjelosvjetskih tema nego prije da će kao predvodnica na entu iliti postpost woman  zastati ispred rajskog vrta ,obasjana  sjajnim svjetlom (i smiješkom.)
No, pokušajmo u ovom slučaju riskirati te se  odmaknuti od svakog referiranja bilo na povijest umjetnosti bilo na povijest općenito pa će nam postati jasno da ona čak nisu niti bila nužna.

Kako to? Razlog je jednostavan. Njena djela su neo-eonska !Takva su jer u sebi istovremeno sadržavaju elemente i posljednjeg(sada dok ovo čitate!) i prvog(vrijeme prije svijeta!) vremenskog razdoblja(nije li svjetlost koja umjetnicu toliko zaokuplja starija od našeg planeta?) Tako dugo vremensko razdoblje se inače naziva- eon i budući da je ucjelovljeno na sasvim novi način, poput kakve pjesme, gigantskog stiha,a po svojoj ne-linearnosti slika istodobnosti, ono ima i atribute novog te je prema tome i neo. Slučajnošću znanih i neznanih geometrija umjetnica prilikom postavke izložbe itekako vodi računa o osvjetljenju; standardnom galerijskom, prirodnom ali i tzv. crnom svjetlu(black light). Tako će ta svjetla osvijetliti neo-eonska djela podstičući eksponencijalnost umjetničinih namjera i njenog iskustva grafičkog koje se svojom elementarnošću,  fragilnom tjelesnošću te samim postavom pretvaraju u site-specific grafike. Te su grafike poput skulptura u ranim civilizacijskim stupnjevima-prilike za razmišljanje.A mogli bismo parafrazirati Julija Knifera pa(umjesto Celestine) reći: „Vjerojatno sam svoje posljednje krugove već osvijetlila, a prve možda nisam!?“ 

petak, 5. veljače 2016.

PODRŠKA JAPANSKOM KONCEPTUALNOM UMJETNIKU



                                                                    



                                                                      



      GO
       GO ON
       GO ON ON


 
 






                  


                                                                      




                                                                         

ponedjeljak, 1. veljače 2016.

Zadnji dan dostave radova na natječaj T-HT@msu.hr

Slika Antoinea Watteaua Ukrcavanje za Kiteru iz 1717.g. prikazuje veselo društvo u otmjenoj odjeći kako se spušta do obale mora ne bi li se ukrcali na brod koji plovi na željeni otok zabave i ljubavi. Na njemu je Afroditin hram čekao pridošlice kao kakva kamena potpora njihovom shvaćanju uživanja u radostima života. Atmosfera slike nekako odiše elegičnim raspoloženjem budući da se likovi gube u maglovitom zadnjem planu slike što simbolički (prema riječima pok.povjesničara umjetnosti
Antoine Watteau:Ukrcavanje za Kiteru,1717.g
R.Ivančevića) prikazuje neizvjesnu budućnost visokog feudalnog društva koje će u najvećem obilju morati sići s povijesne pozornice što se nakon francuske građanske revolucije 1789.g. i dogodilo.
Dva stoljeća kasnije, točnije 1916.g.svojom slikom Crna zastava Ljubo Babić citira Watteaua jer se i na njegovoj glasovitoj slici mogu uočiti skupine ljudi koje se kreću u nejasnoću i neizvjesnost nakon zalaza jedne epohe tj. propasti Austro-Ugarske.
Stoljeće nakon Babićeve slike Crna zastava, točnije 2015.g. nastaje crtež/kolaž Zadnji dan dostave radova na natječaj T-HT@msu.hr. Na crtežu se vide ljudski likovi u izmaglici koji se kreću prema  meandričnoj zgradi MSU-a u Zagrebu. Arthur C. Danto je tumačeći vrijeme u kojem živi izrekao sljedeću rečenicu:

Ovo je 'period igre',utopija sreće koja ničim ne obvezuje, već nas može dovesti do apsolutne slobode.“ Ova paradigmatska rečenica prilično točno (samo u drugoj formi!)opisuje strategije mnogih današnjih kustosa i njihove sklonosti ka aktualnim temama u svijetu visoke umjetnosti. Citirana babićevska zastava prikaz je kraja svih takvih epistemoloških fiksacija postmodernog čovjeka,a rad Zadnji dan dostave na natječaj T-HT@msu.hr  na neki način postaje „Beskrajni dan“(Groundhog Day) kao u istoimenom filmu.                                 
Zlatko Kozina:Zadnji dan dostave radova na
natječaj  T-HT@msu.hr

2015.g.
Ljubo Babić:Crna zastava,1916.g.