srijeda, 23. studenoga 2011.

Duhoinstalater

Na jednom mjestu Josip Vaništa( sad već klasik hrvatske moderne) kaže:

Slikanje je posve privatna borba u kojoj ne pomažu principi, ni marljivost, ne pomaže ni dosljednost, nema pravila. A djelo(ako se pojavi)samo je (slučaj) poklon. Poklon?

Stari gospodin umjetnik(J. Vaništa) je izrekao ono što (poprilično paradoksalno, zar ne?) ne razumije ,ne prihvaća, ne primjećuje ili u stvari ne želi gotovo niti jedno manje ili više slavno, kasselvenecijansko ili neko drugo likovno-teoretičarsko pero? Međutim, čitajući ovih dana neke od eseja Rudolfa Arnheima ,a koji se dotiču psihologije umjetnosti, uočio sam kako je to pero bilo blisko (iako se to možda i ne bi pomislilo na prvu)po razmišljanju  Josipu Vaništi(unatoč činjenici da je malo vjerojatno da je dotični psiholog/filozof za našeg umjetnika i znao!) što naravno nije, niti mora biti nešto neuobičajeno. Tek potvrda sličnog načina razmišljanja.

Analizirajući  sliku „Poklonstvo Mudraca“  Giovannija di Paola, R.Arnheim vrlo precizno naglašava razliku između tradicionalnih i modernističkih likovnih ostvarenja. Tako će opisujući strukturu navedene slike autor analize zaključiti kako je to djelo malo savršenstvo jer je slikar uspio ostvariti potpunu vezu i uzajamni odnos sadržaja i forme, kao i zbog toga što predstavlja bogatstvo vizualnog svijeta u svjetlu organizirane misli. Posloženi likovi mudraca s pratnjom ,utjelovljuju dolazak, susret, pokornost. Taj apstraktni uzorak vizualiziran intenzivnim bojenim poljima simbolizira tek prednji val(plan!)kretanja navedene strukture(dolazak-susret-pokornost).U drugom simbolističkom lancu(planu!)  koji se kreće od oštrih stijena prema sjajnoj betlehemskoj zvijezdi simbolika je uzdizanja od zemaljskog, mračnog, neoblikovanog do sjajnog, jasnog i nebeskog. Tome svojevrsnom dvostrukom valu simbolizma slikar niti u jednom trenutku nije oduzeo važnost sraza formalnih likovnih elemenata koji uostalom sav taj dinamizam vizualnih sila, bilo formalni ili narativni čvrsto drže na okupu -u ravnoteži.

Josip Vaništa kao pravi modernist u svom slikarstvu nije vodio brigu o simboličkom, jer bi to za njega i za one koji su ga tada ( sredinom 20.st.)okruživali i okružuju i dan danas bilo u najmanju ruku blasfemično. To je razumljivo s obzirom na tadašnje tendencije, kako u svijetu tako i u nas u određenoj mjeri, i zato je tim interesantnije što se u njegovim asketskim slikama može postati svjesnim činjenice da je tišina njegovih slika u stvari bila svojevrsni surogat od modernizma odbačenoj naraciji i simboličkim paradigmama. Da bi to mogao  Vaništi je bila potrebna stanovita slikarska strpljivost, metiersko znanje i odbacivanje bučnosti da bi se tek onda poput jednog od Mudraca usudilo krenuti u susret i pokorno prepoznati trenutak zaustavljanja(u slikanju naravno!)Taj trenutak Vaništa je zvao poklonom što  će pak Karl Rahner na jednom mjestu nazvati-iskustvom u kojem čovjek shvaća da nije samo zaboravljeni pakao svoje vlastite ništavnosti.

 Nasuprot umjetnosti tradicije i rekli bismo klasičnog modernizma stoji današnja umjetnost-umjetnost instalacija koja kao što Yves Michaud navodi –napušta mjesto na zidovima radi osvajanja prostora.Za umjetničku instalaciju supstancijalnost nije bitna,bitna je činjenica da će sam postav izazvati određene reakcije kod gledatelja: zaborav, gađenje, zbunjenost, nesigurnost i možda od svega najinteresantnije-ushićenost. Sve je to  najčešće vrlo kratkotrajno, a sama interkontekstualna relacionalnost i učinak koje iste stvaraju na gledatelja nisu ništa drugo nego tek flash koji brlo brzo nestane. Postoje na sreću (iako rijetki !)primjeri kao što je  mladi njemački umjetnik Kai Althoff sa svojim instalacijama u kojima on nastoji na neki način pojačati snagu sveukupnog djela dajući gotovo svakom predmetu (unutar neke svoje  instalacije)auratičnost koju današnja kritika sumjnam da uopće prepoznaje(on je za njih još samo jedan od..), shvaćajući da sve velike i dugotrajne priče i poruke ne bivaju ostvarene ad hoc, nego trudom, sumnjama, umjetničkim darom i kako god to danas čudno zazvučalo, i moralnošću samog umjetnika. Umjetnik nije nepogrešivo biće, ali nastojanja da to što govori dolazi iz dubine njegova bića opravadava ga na neki način čak i pred neistomišljenicima. Jednostavnije rečeno, umjetnost današnjice bi se mogla izvući i postati nešto samo u slučaju da se dobro prouči i shvati paradigmatičnost svake povijesne epohe(koliko se to može!)da bi se simbolizam tih prohujalih epoha mogao sagledati u svjetlu današnje svijesti i savjesti i ići dalje. Ovako kako se danas koriste postmoderne strategije(instalacije,site-specific akcije, performansi, happeninzi,pa  i  slikarski revival , većina toga izgleda, kao da ste malu djecu pustili u NASA-ine  hangare u Houstonu, očekujući od djece da nastave s radom. Kolažiranje površina!  Srećom nije nemoguće biti duhoinstalaterom(onaj koji je strpljiv pun znanja i  pouzdanja) i tako popraviti izmijenjati sve te  silne cjevurine nametnute nam strukturalističke ružne kućerine.