utorak, 19. rujna 2017.

Fotosinteza vs Joseph Kosuth



United Nations International Children's Emergency Fund (UNICEF) naglašava važnost prve tri godine života koje u velikoj mjeri utječu na postignuća u odrasloj dobi. Mozak malog djeteta razvija se nevjerojatno brzo, a živčane veze potaknute u tom razdoblju interakcijom s najbližim osobama ostaju zauvijek. Prilike propuštene u ranom djetinjstvu ne mogu se kasnije nadoknaditi pa je važno djeci i njihovim roditeljima osigurati podršku od najranije dobi.[1]
Drvo od kojeg je načinjena stolica Josepha Kosutha naraslo je zahvaljujući fotosintezi, procesu u kojem je sudjelovala sunčeva energija koja se jednostavno „poslužila“ listovima stabla. Dugogodišnji rast “konkretnog“ stabla od kojeg je kasnije izrađena također„konkretna“ stolica na neki bi se  način mogla usporediti s punjenjem baterije budući da je zarobljena energija izvorno došla od Sunca. O tom istom Suncu ljudi su promišljali u svakoj mogućoj spoznajnoj kategoriji što je sasvim opravdano budući da bez istog nema života. Ono je  nastalo toliko davno prije da ljudskoj mentalnoj aktivnosti baviti se vremenskim kategorijama takve domene preostaje jedino kroz brojeve ,odnosno koncepte. Slijedom iste logike, prihvati li se materijalističko vjerovanje po kojem je mentalna aktivnost u ljudskom mozgu povezana sa složenim  elektromagnetskim obrascima kao nečemu relevantnom ,jednako bi se tako morala prihvatiti i složenost elektromagnetskih obrazaca samog Sunca kojim ono obiluje!? [2]Jer ako su kako materijalisti tvrde, elektromagnetske aktivnosti doista spona između svijesti i ljudske aktivnosti, koji bi onda bio razlog odreći tom istom Suncu njegovu vlastitu svijest? Možda nemogućnost iznalaska odgovora na pitanja: što bi u ovom slučaju  bili “osjetilni podražaji“,odnosno “ulazni podaci“; kako teče“obrada podataka“; na kraju, je li “Sunčevo ponašanje“, odnosno jesu li ti “ Sunčevi izlazni podaci“ takvi kakvi jesu zbog funkcije istog?  Nedokazivost postojanja svijesti u nečemu neživom iznjedrit će kasnije mnoštvo tumačenja percepcije kao procesa: poput onog jungovskog o rascjepu psihe između prirode i duha, nesvjesnog i svjesnog; lacanovskog o  lingvističkoj strukturi; a funkcionalizam  će analogijom software-hardware  pokušati dovesti u vezu funkciju i strukturu ,tj. um i tijelo.
Joseph Kosuth:Jedan i tri stolca , 1965.
 No, je li um “kralj koji sjedi“ u nekakvoj poluelipsoidnoj „masi i prostoru“ ( mozgu!?)
Kad bi činjenica sveprožimajuće  “Sunčeve svijesti“ ( što dakako vrijedi i za drvo Koshutove stolice) bila doista prihvaćena ,tada se termin nerazdvojivost cjeline ne bi odnosio tek na sociolingvistički fragment stvarnosti. Upravo insistiranje na navedenom stvaranje je nekakvog “boga nasred puta kojem usput osmišljavamo njegovu  biografiju. “
Dakako, kad se govori o “svijesti“ Sunca pritom se ne misli na doslovnu svijest poput one ljudske; o njoj se govori kao nečemu utkanom u svačiji život , neophodnom katalizatoru svih  procesa kojima je materija podvrgnuta i ideja koje se iz nje (i ljudsko je tijelo materija!?)na neki začudan način rađaju u čitavoj povijesti evolucije svijesti.  Sunčeva svjetlost u drvu Kosuthove stolice, najvjerojatnije nije bila u svijesti navedenog umjetnika dok je slagao svoju slavnu konstrukciju, a najvjerojatnije niti vatra, koja bi  hipotetski rečeno tu istu stolicu mogla zapaliti i pritom osloboditi pohranjenu energiju čime bi se  samo potvrdila stara spoznaja kako energija ne nestaje nego tek mijenja oblik. Uz to sama činjenica da je vatra element koji da bi mogao pokazati vlastitu energiju treba drugu tvar, kroz čitavu ljudsku povijest opravdava postojanje univerzalnih simboličkih obrazaca koji su upravo vezani za spomenuti pojam. Isti  tako ukazuju na iskustvo neodređene domene iskazane zajedničkim neepistemiološkim jezikom koji je puno stariji od Kosuthovog teksta( i bilo kojeg drugog teksta) koji se tako pretvorio “u zrakopraznom prostoru plutajuću jagodu kojoj nedostaje torta.“
Proizlazi li u tom smislu Koshutova tvrdnja kako se ideja može legitimno smatrati umjetnošću: iz platonističkog insistiranja na vječnim idejama kao objektivno postojećim  entitetima koji su već sami po sebi odgovori na sva moguća pitanja; iz uvjerenja kako slika „vanjskog svijeta“ nije njegov odraz ,nego tek naša  konstrukcija; ili možda gledano s treće strane, iz  percepcije svemira i  svijeta u njemu kao kakvog golemog razvojnog procesa koji tijekom milijardi godina kontinuirano sazrijeva do svog ispunjenja krećući se postupno naprijed sve kompliciranijom i produhovljenijom materijom?

Za koji bi se od ova tri ponuđena preduvjeta u kojem bi objekt(stolica) sam po sebi mogao biti dovoljno intrigantan za postati umjetničkim djelom reklo da je za Kosutha ,godine 1965.bio onaj istinski? Najvjerojatnije, spomenuti srednji model po kojem je stvarnost neka vrst projekcije odnosno konstrukcije našeg uma. Kosuthov kartezijanski um ,sasvim logično pristaje na mehanicističku egzistencijalnu kašu, “spoznaju iz sredine“ pri čemu (navodno!) elektrokemijski impulsi reprezentiraju [...] „ono što se dogodilo u susretu između naših 'dijelova tijela'(poput prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva“[ poput stolice] [3](kurziv dodan)
Pitanje koje se iza prethodno navedenog nameće glasi: na kojem su tragu ti potrebiti intelektualni napori shvaćeni kao tragovi drugih riječi tj. znakovi koji upućuju na druge znakove ( procesualnost interpretacije) ? na 'tragu promatrača koji obrađuje informacije' ili na 'tragu promatrača čiji živčani sustav s okolinom međusobno djeluje stalnim mijenjanjem svoje strukture'?[4]
Elektrokemijski impulsi kao 'informacije bez porijekla' mogu preživjeti neko vrijeme, poput brodolomaca na splavi, u nadi da će im netko pružiti ruku spasa, ali kao materijalnom gorivu svijesti 'stanje konglomerata vremena i prostora' im je imanentno pa samim time i “obvezujuće“. Ako je dakle Kosuth stvaranje novog djela vidio u promjeni prostora(zbog čega je i ponavljao svoju instalaciju), na neki je način priznao utjecaj okoline u promjeni strukture svoje instalacije(premda za Kosutha njegova stvarna stolica nije nešto što predstavlja konkretan predmet iz vizualne realnosti, nego –ideja stolice?! )
U tom smislu i sama interpretacija kao konstitutivni element konceptualnog načina promišljanja u umjetnosti  u odnosu na osjetilnu svjesnost gravitacije tj. ljudsku težnju ka stabilnosti, je sekundarnog karaktera ako u sebi ne nosi osjećaj pra- kontinuiteta. Upravo se tu  uočava i temeljni ali tragikomični nesporazum između historijske “konceptuale“ i biti slikarstva. Naime, rodonačelnici konceptualne umjetnosti slikarstvo percipiraju kao ukalupljenu i fiksiranu  formu što je u temelju pogrešno shvaćanje esencije slikarstva koje nije tek puki historijsko- sociološki fenomen (premda danas 99% svih onih kojih se bave slikarstvom nemaju apsolutno nikakve veze sa slikarstvom u smislu  svijesti o vlastitoj tjelesnoj reakciji u odnosu na gravitacijsku uravnoteženost prostora u kojem opstoje) kojeg su posljednjih pedesetak godina raznorazni gramatičari duha imali(a mnogi imaju i dalje) namjeru ukloniti ne razjasnivši gdje i kada uopće započinje “priroda umjetnosti.“Vjerovanje u moć interpretacije kao jedinu pokretalačku snagu osiromašuje potencijalnost iskustvenosti prostora u kojem„ ljudske odluke nikada nisu potpuno racionalne nego su uvijek obojene emocijama“[5]
Zlatko Kozina:Fotosinteza vs J.Kosuth,2017.
Bilo kako bilo Kosuthovo dokumentiranje semiotičkog tropleta(označitelj-označenik-znak) unatoč umnoj razigranosti i visokom apstrahiranju ni na koji način ne govori o organičnosti i međuprostoru kontinuiteta, a još manje o konkretnom i pojedinačnom koje je na koncu ono jedino preostalo sposobno za potencijalnost empatije kao nečeg nužnog u međuljudskim odnosima(nisu li sve te značenjske kombinacije namijenjene upravom onom “drugom“?).  Potreba za ravnotežom koja je slikarstvu imanentna, mogućnost je utkivanja u tuđu stvarnost što je s druge (konceptualne) strane (zbog ustrajavanja na ukalupljenim paradigmama)  nemoguće , a što se pak ogleda u autističnoj pretpostavci prema kojoj bi  sakraliziranje lingvističkih trakavica moglo potaknuti neke nove civilizacijske skokove. No,ogoljela semiotička analiza nečijeg stradanja(na primjeru holokausta  je to posebice vidljivo) gotovo je neupotrebljiva. Svijest o jednakovrijednostima svih ljudi  kodirana je još prije nekoliko milijardi godina ,odnosno moglo bi se parafrazirati UNICEF-ov zaključak:
Važnost prve tri milijarde godina  u velikoj mjeri utječu na postignuća u našem vremenu. Svemir se razvija na način da veze potaknute u tom razdoblju interakcijom sa svim što nas okružuje ,a posebice s najbližim osobama ostaju zauvijek. Svijest o tome ne može se kasnije nadoknaditi pa je važno svim ljudima na svijetu osigurati podršku od najranije dobi.




[1] Unicef .URL: http://www.unicef.hr/rani-razvoj-djece/ (2017-09-12)
[2] Fox,Matthew; Sheldrake, Rupert .Fizika anđela.Čakovec:Dvostruka duga,1999.
[3] Prilog konstruktivističkom načinu mišljenja, 2017.URL:https://pustopoljina.net/2017/08/14/prilog-konstruktivistickom-nacinu-misljenja/(2017-08-16)
[4] Pauše,Željko .Matematika i zdrav razum .Zagreb: Školska knjiga,2007.Citirano prema: Capra,Fritjof..The Web of Life,1996.
[5] Isto