ponedjeljak, 23. ožujka 2015.

Ex katedralne ex Tenzije

U jednom zoološkom vrtu u ( nije bitno kojem) gradu, na svijet je došla mala panda! Za nekoliko mjeseci u nekom drugom zoološkom vrtu u nekom drugom mjestu bit će to vjerojatno slonić, dok ćemo na albino sibirskog tigrića  ipak malo duže pričekati što će se svakako isplatiti jer će ta vijest biti, rekli bismo još visokoparnija.
Potvrda visokoparnosti se dakako, ogleda u zvučnom škljocanju fotoaparata, zujanju kamera, tiskanju pozvanih novinara od strane uprave ZOO-a. Suvišno je i napominjati koliko su svi bili ushićeni novopridošlim članom unutar životinjske zajednice u čemu ih nije spriječilo čak ni debelo staklo koje ih je razdvajalo Krasan prizor! Čovjek i priroda.
Čovjek i umjetnost?
Kad je o ovom riječ možda bi se objašnjenje Jeana Claira, glasovitog pariškog povjesničara umjetnosti  koji kaže :“Ipak, nikada dosad nije se umjetničkim slikama iskazivalo takvo štovanje. Žiriji, akademije, domovi kulture, muzeji, knjige, časopisi, bijenali, retrospektive, veleizložbe, sajmovi i dražbe održavaju sjećanje na njih, pothranjuju čežnju za njima, vesele se skokovima njihove vrijednosti, bilježe i najmanje tragove njihove agonije. […] Malo je razdoblja u kojima je postojao takav nesrazmjer između siromaštva stvaralačke produkcije i inflacije komentara što ih pobuđuje i najbeznačajnije djelo“ u tom smislu moglo nazvati  simptomatičnim?
Krasan prizor? Definitivno nije krasan! Priznajmo si, nije bio krasan ni onaj prvi primjer. Sve to nekako podsjeća na isušeno riječno korito na čijem se dnu mogu tu i tamo pronaći poneki ostatci nekih prohujalih vremena. Među onima koji se dolje vrzmaju po tom  isušenom koritu nećemo na primjer naći umjetnika Domagoja Sušca. Njega ćemo pronaći kako stoji na obali  te rijeke.
Dakle, Domagoj Sušac predstavljajući se izložbom exTenzije, te svojim stavom o umjetnosti i radu sa studentima potvrđuje da je po svom habitusu prije svega umjetnik-učitelj pa tek onda umjetnik- profesor. I premda bi suvremenom umu bilo strano dati učitelju prednost ispred profesora jer tako jednostavno u hijerarhijskoj strukturi stvari ne stoje, zaboravlja se da je u drevnim tradicijama biti učitelj bilo poslanje jer učitelj je onaj koji poučava o neznanju, tj. on je onaj koji budi svijest dok biti profesor više upućuje na zanimanje tj. na onog koji prenosi znanje i obrazuje. Prihvativši činjenicu da je Sušac i jedno i drugo vrlo brzo će nam biti jasno da exTenzije ne možemo promatrati isključivo kao realiziranu materijalizaciju navedenog pojma kroz tematske objekte koje je umjetnik odabrao, nego štoviše morali bismo biti spremni na istezanja koje spaja čvorišta sa čvorištima .(Ta čvorišta je jedan moj prijatelj nazvao infomima-fuzije koncepcija koje su teško uočljive, premda bi termin- integracijski obrasci možda bio praktičniji.) Bilo kako bilo umjetnik Sušac bez problema pristaje na legitimnost pojavljivanja i nečega što historijskim konceptualcima  redovito nije previše milo- umjetničke ne-namjere!
Domagoj Sušac: Monumentless 2014.
Njegov prazni postament koji se može zaljuljati,(a znamo da postamenti redovito to ne mogu jer bi statua ili bista jednostavno pala na tlo) je ništa drugo doli odustajanje od vlastitih fiksacija. Može li se utvrditi umjetnička istina? Ne može, te tako i sam umjetnik postaje  onaj koji se zaljuljao, onaj koji se njiše skupa sa svojom umjetnošću. Poput derviša izvodi on svoj kozmički ples povjerenja u Umjetnost. Nije se vratnica(Crvotočina) maniristički istegnula radi same sebe. Ne, to je nastavak poučavanja: studenata, kolega i svih drugih mentalno sposobnih u prepoznavanju centrifugalnosti umjetnikovog  identiteta. Pa i samog sebe. Njegov svijet prožet je poštovanjem prema regresiji koje se recimo manifestiralo u Petlji kao simbolu jastva. Petlja je montažna konstrukcija imaginarne kuće u kojoj se ističu ljestve kao simbol duhovnog rasta. Njegovi radovi nisu tek radovi načinjeni za izložbu u nekom vremenu i prostoru,nego su oni prije stav umjetnika o nečemu. Nastavak nastavničke borbe. Rad Glory hole potencira važnost onog nedostajajućeg, iščezloga kao nečeg čija se važnost semantički povećala upravo zato jer –nedostaje. Prošupljenja skulptura i izjednačavanje važnosti mase i prostora koje su poodavno uveli Barbara Hepworth i Henry Moore ovdje zadobivaju sasvim nove konotacije. Erektivnost kibernetskih namjera je fragmentarnost iščupana iz korijena no umjetnik preuzima ulogu jedne od pčela koja samo u mnoštvu može stvarati med tj. metafizičku zbilju. Bilo bi pogrešno pomisliti kako umjetnikova koncepcija nije jasna ili čista! Ona to jest, ali kako je rekao i sam umjetnik to otvara mogućnost komunikacijskih kanala koje djelo samo uspostavlja. Samo djelo tada može postati „bolje od autora“(Gerhard Richter)Ono je po tome  definitivno manirističko jer samom preciznošću izvedbe tek vabi receptora da uđe u svijet dvosmislenosti, tekućih strujanja  i lažnih bitnosti. Uhvaćen u klopku receptor biva transcendiran u Neizvjesno u kojem vjerovanje u cjelovitost osobe i cjelovitost stvarnosti Sušca kao umjetnika na pragu trećeg milenija izdvaja iz corpusa mnogih drugih koji su zapeli u okoštalom kavezu vlastitih pseudoreligioznosti, čitaj: pseudoangažiranosti(sam umjetnik to će slikovito nazvati vrtlozima diskursa)

Stojeći na obali rijeke umjetnik zna da će rijeka nanovo ispuniti korito i da je smisao baš u tome što se ne zna što je dolje i donosi li rijeka još štogod.


ponedjeljak, 9. ožujka 2015.

Preobrazba

Isaac Planas Sitja istraživač sa Slobodnog sveučilišta u Bruxellesu proveo je istraživanje nad žoharima na način da ih je stavio u male arene ograđene žicom pod naponom. U slučaju karakterne homogenosti svi bi se žohari trebali slično ponašati. No, nisu jer su neki koji su kasnije bili okarakterizirani kao „sramežljivi ili oprezni“ pokušali se sakriti, a oni drugi prozvani „hrabri ili istraživači“ su istraživali okolinu. Jednostavnije rečeno čak ni žohari nisu samo homogena masa nego svaki pojedinačno ima svoju vlastitu osobnost. Ta vijest vjerojatno ne bi dobro sjela ni jednom epistemologu(epistemolog u ovom kontekstu nema uobičajeno značenje. Štoviše ono se proširuje, te se odnosi na svakog mogućeg ladicoljupca.)jer se tako svaka nepoznanica  eksponencijalno uvećava na entu. Nema tog regala na svijetu koji bi mogao imati toliko ladica u koje bi se sve to stalo.
U tekstu naslovljenom Primitivci budućnosti John Zerzan piše:
U djelu Bezopasni ljudi iz 1959. godine, Marshall spominje kako je jedan Bušman bez prestanka hodao do određenog mjesta u središtu goleme ravnice, na kojem nije bilo nikakvog grma ili drveta koje bi ga označavalo, te je ukazao na vlat trave omotanu jedva primjetnom niti penjačice. Naišao je na nju prije nekoliko mjeseci u kišnom razdoblju, dok je još bila zelena. Sada je, u vrijeme suše, na tome mjestu iskopao sočan korijen i utažio žeđ. Van der Post je, također u pustinji Kalahari, razmatrao sansko-bušmansku sjedinjenost s prirodom, razinu iskustva koju bi se moglo nazvati gotovo mističnom. Čini se, primjerice, da članovi plemena znaju kakav je to osjećaj biti slon, lav, antilopa, bivol, gušter, prugasti miš, bogomoljka, stablo baobaba, žutopjega kobra ili zvjezdooki pasanac, da spomenem tek dio začudnog mnoštva životinja među kojima žive. Čini se gotovo neuglednim dodati da se skupljačima lovcima oduvijek pripisuje sposobnost praćenja tragova koja se gotovo ne može razumski objasniti.
Slijedom toga, vjerujem da ljudi plemena San poznaju i osjećaj kako je to biti žohar, pa možda čak i kako je biti skarabej. Živi, naravno.
Tada sam se čitajući o žoharima sjetio i jednog drugog, još slavnijeg Belgijanca. Jana Fabrea, svestranog umjetnika koji je u svojim djelima govorio ne toliko- o, koliko- s kukcima. Njegov djed Jean H. Fabre bio je glasoviti entomolog s kraja 19.stoljeća zbog čega vjerojatno kasnije ni unuk nije zazirao od tih sitnih bića ,štoviše uključio ih je u svoj umjetnički izraz. Devedesetih je od ljuštura mrtvih kukaca izradio grupu skulptura koje je nazvao „Prolaz“.Prolaz kao prijelaz ili promjena tema je koju provlači i usvojim kasnijim djelima premda ne i eksplicitno naznačeno kao takvo.
Michelangelo Buonarotti:Pieta,1499.
Jedno od takvih djela koje je Fabre 2011.godine izložio na venecijanskom bijenalu u Scuola Grande della Misericordia je i reintrepretacija najpoznatije od četiri Michelangelove Piete. Riječ je dakako o prvoj koju je genijalni kipar isklesao netom prije jubilarne1500.-te godine te se od tada nalazi u bazilici sv.Petra. U Fabreovoj verziji Pieta izgleda podosta drugačije. Prvo, ona je tek dio instalacije koju sačinjava pet velikih i bizarnih mramornih skulptura. Bizarnih jer su isklesani mozgovi u koji su pozabadani razni križevi.(Križevi iz kojih izrasta bršljan ili bonsai drvo na jednoj strani, te križevi sastavljeni od čavala na drugoj strani )Tu su prikazane i kornjače koje je Fabre prema vlastitom iskazu, kao simbole azijskog kulturnog identiteta želi spojiti s kršćansko-katoličkim identitetom. Bogorodičino je lice zamijenjeno lubanjom a u krilu joj se umjesto tijela mrtvog Krista nalazi tijelo bosonogog umjetnika po kojemu gmižu kukci. Kustos zagrebačkog MSU-a Tihomir Milovac će opisujući djelo „Grob neznanu računalu“ reći da Jan Fabre „..svijet kukaca doživljava s velikim poštovanjem.“...te da umjetnik zaključuje kako će.....“kukci i računala živjeti zauvijek jer su otkrili mehanizme neprestane promjene i prilagodbe koji im osiguravaju daljni opstanak.“

Čini se kako je i Jan Fabre neke vrste „sakupljač krhotina “ koji sanja da će ponovo uspjeti sastaviti strukturu u prvobitnom obliku u kakvom je bila? Još jednom jedan postmodernistički umjetnik pada u vlastitu zamku zvanoj: neinformiranost s kojom uglavnom nemam problema .Kad je Angelus Silesius mistički pjesnik sedamnaestog stoljeća napisao kako mora“biti Marijom i roditi Boga,a da je pri tom ...“Bog je ono najsiromašnije što postoji.“(siromaštvo duše sastoji se u tome da ništa ne želi, to jest ,duša budući je lišena svake želje, dospijeva u stanje spokojstva.)napisao je to vođen mističkim zanosom svoje vjere. Zbog čega je Marijino lice u Michelangelovoj izvedbi lice mlade djevojke, idealizirano poput lica grčke božice Afrodite kada u krilu drži sina koji je tada bio u ranim tridesetima? Tako će A. Grün reći:Polazeći od Jungove psihologije Erich Neumann opisao je arhetip žene koja preobražava...slika majčina krila, u kojem dijete raste i prolazi različite stadija razvoja, oduvijek je budila asocijaciju na majku kao posudu, u kojoj se događa preobrazba“..Majka boli, koja ne izmiče boli nego je nosi i preobražava „Zbog toga je u Michelangelovoj umjetničkoj viziji ljepota mladog Bogorodičinog lica(koja bi realno bila starija i na čijem bi se licu vidjeli tragovi boli i patnje)ljepota stvarne preobrazbe. Preobrazbe koja se svojim racionalnim umom ne opire (ne)mogućnostima-da niža stvarnost prelazi u višu, odnosno da se neživo preobražava u živo. Pitanje je, u što umjetnik Fabre vjeruje i što je tražio od publike? Je li tražio da ista povjeruje kako započinju i završavaju u samima sebi?  Ili da budu smrt i rađaju emanacije selfishnessa (P.Sloterdijk)zaljubljene u epruvete pastelnih tonova? Belgijski umjetnik nije svojim radom pokazivao kako je „Jedno u svim stvarima“iako je pošto poto htio povezati naizgled nepovezive kulturne identitete. Je li umjetnik svjestan da bi  preobrazba mogla biti  trajni proces i dinamika utkana u kôd svekolikog kozmičkog događanja?(M.Crvenka) Gotovo me podsjetio na reklamu za Peugeot kad siromašni mladi Indijac od starog izgužvanog karoserijskog metala kopira najnoviji model navedene marke automobila. Čini se kako Fabre samo glumi da zna kakav je to osjećaj biti netko tko nije zapadnjačkog porijekla, i biti nešto što nije čovjek i shvatiti bit toga nečega tako beznačajnog kao što je nakakva buba .Ne može se ipak spočitati težnja i trud umjetnika ne bi li ostvario svojevrsno jedinstvo među ljudima, no ako je mozak jedini organ koji to treba učiniti, stvar je već propala ako ni zbog čeg drugog onda zbog toga što pojma nema kamo ide žohar- Indiana Jones, tj. zbog čega se skriva žohar-ziheraš.
Jan Fabre:Pietas,2011.