srijeda, 29. ožujka 2017.

DA SAM JA KUSTOS



Kroz staklena vrata bijele kocke

Gledam fakturu kako se mijenja:

Uglačani Memlinc i izbrazdani Burri tako su blizu...

Ej, da smijem ući unutra!



Lako je gospon Kustosu

On je sve to već vidio.

A ja da sam Kustos...pustio bih sve one žive pred bijelu kocku i rekao:

Ulazite i omekšajte sve uglove!

A poslije ćemo svi pjevati dok kocka potpuno ne nestane.



Svima bi nam bolje bilo...

Da sam ja Kustos!

petak, 10. ožujka 2017.

„Krenuti na put, znači malo umrijeti“

Još od pradavnih vremena(doista pradavnih jer radi se o vremenu prije  nekoliko desetaka tisuća godina) ljudi su u manjim skupinama koje su znale brojati do najčešće desetak jedinki, prelazili velike udaljenosti. Uostalom to se vrijeme i naziva vremenom nomadsko- lovačko-sakupljačkog načina života. Od tada pa sve na ovamo migracije ljudi su se neprestance događale. U tom je smislu interesantna usporedba putovanja Odiseja i Abrahama o kojoj se pisalo i navodilo bitnu razliku između te dvojice; Odisej se vraćao kući s jasnim ciljem dok je Abraham krenuo na put u nepoznato. Nije teško zaključiti kako je Abrahamu bilo ipak puno teže budući da nije imao jasnu sliku o tome kamo ide, osim povjerenja u Božji poziv koji ga potiče krenuti  pa će tako francuski književnik Edmond Haracourt reći:“krenuti na put, znači malo umrijeti“, što će reći kako napustiti svoje korijenje znači napuštanje vlastite povijesti, ali uz istovremeno otvaranje mogućnosti za „novo rođenje“ (Velčić,2014.)
S druge strane danas smo svjedoci nekih novih migracija, odnosno mješavine migracija; migranti iz bliskoistočnog područja sa svojim životnim pričama prepliću se s onim našim koji također  idu na Zapad. (ponekad samo  do Zagreba)
Umjetnik Matej Knežević koji je također sa svojom obitelji „malo umro“ preselivši se u Zagreb, svojom recentnom izložbom „Ma, moraš ti njega znat'!“ čini dvije stvari istovremeno: odgovara na pitanje-zašto?(svojoj rodbini, znancima i svima drugima) te isto tako problematizira pitanje sjećanja na konkretne osobe. U svojoj instalaciji u kojoj stilizirani skelet (drvene letve omotane sijenom) kuće ocrtava  koncept kuće ,a ne njeno stvarno doživljeno utjelotvoreno iskustvo; dovodi u pitanje filtere kojima se (pogotovo u našem podneblju) omotava dualizam : kuća – dom. Knežević se tako koristi poznatom pričom Tri praščića (uokvireni svinjski repovi kao pojačivač kolektivno usvojene teme)s pripadajućom klišeiziranom poukom (kako se lijenost ne isplati) stvaraju bez-identitetsko mjesto (jednoobrazni ukrasni fragmenti upućuju na potrošačka mjesta ,trgovačke centre mjesta bez značenja) koje to prije nije bilo dok jastuci u kutijama dodatno naglašavaju nepomično vjerovanje u ustaljenost familijarnog trodimenzionalnog prostora.
Matej Knežević, konstrukcija postava izložbe "Ma,moraš ti njega znat!"
Razmišljajući o konkretnim ljudima s pripadajući im imenom i prezimenom ,a  koji su se istrgnuli iz  zavičajnosti da bi negdje drugdje(poput igrača Tetrisa) slagali trenutke vlastite svakodnevice, umjetnik kao da postavlja pitanje: Je li „horror loci“-odvratnost prema mjestu na kojem se netko upravo nalazi, jedini impetus koji nekoga pokreće ili  je (e)migriranje jednostavno stvar organičkog kontinuiteta s neizbježnom entropijskom fazom, u ljudskoj povijesti odvajkada prisutno?

Korišteni izvor:
Velčić, B.(2014.)Abraham-čovjek budućnosti
http://www.svjetlorijeci.ba/clanak/1700/biblija/abraham-covjek-buducnosti
(datum objave:27.8.2014.)