petak, 16. ožujka 2018.

Neugoda životnog kutka



U srijedu 17.siječnja Davor Rostuhar uspio je u nesvakidašnjem naumu-doći pješice do samog Južnog pola čime je postao prvi Hrvat ali i tek dvadeset i prva osoba na svijetu kojoj je to uspjelo. Više od tisuću kilometara na izuzetno niskim temperaturama, okružen bjelinom te katkad za lijepa vremena i plavetnilom neba, mladi je avanturist uronio u neizmjernost i snagu prirode. Tih je četrdesetak dana vlastite „snježne i vjetrovite  pustinje“bio točkica, antropološka neznatnost u beskrajnoj bjelini.
No, potreba odlaska u prirodu(i to ne samo u obližnje izletište) nije novina suvremenih nomada ;ona je stoljećima  zaokupljala ljude čiju  čežnju za egzistencijalnim smislom nisu utrnule niti sve skupljene ljudske spoznaje o sebi i o svijetu u kojem se živi. Redovnik na obali  iz 1808.godine ,slika  Caspara D.Friedricha, ogledni je primjerak  osjećanja odcijepljenosti modernog čovjeka, “usamljeno središte kruga u usamljenom krugu.“[1] Kasnije će ta slika uvelike utjecati na mnoge iz slavne generacije  kasnih modernista ; od onih koji su pripadali tzv. „slikarstvu obojenih polja“(Rothko, Newman) pa sve do slikara monokroma (Reinhardt, Klein) kao onih koji  su došli do svoje vlastite nulte točke ,točke napuštenosti. Na prvi pogled osjećanje napuštenosti prozire se i u radu novogradiškog umjetnika Miroslava Pišonića. Ali samo na prvi pogled! On, naime slaže instalaciju koju sačinjavaju, u monotonom horizontalnom ritmu složene  fotografije; snimljene iz privremenog radnog prostora(prostora u kojem je umjetnik boravio prije dovršene obnove zgrade Gradskog muzeja u Novoj Gradiški) te kućne papuče načinjene od maskirne tkanine (kakva se koristi u izradi vojnih uniformi)podstavljene mekim materijalom. Fotografije pokazuju umjetnikovu sklonost ka uravnoteženju dijametralno suprotnog- taktilnog(enformelistički doživljenog zida) i zrakopraznog(neba u višebojnim varijantama)[2]No, u ovoj instalacijskoj konstelaciji fotografije su u koherentnom odnosu prema spomenutim  papučama .Nova semantika traži nova čitanja. Ako su nas ranije Pišonićeve fotografije  i asocirale na pseudo pejzažno odnosno apstraktno slikarstvo(ovisno o iskustvu receptora) one u ovoj instalaciji traže sporiji pogled, zaustavljanje. Obuća [papuče] kojom je umjetnik “proširio“ fotografsku sliku znak je da čovjek u vlastitoj odgovornosti za svoja djela  pripada sebi, da je sebi dovoljan pa je stoga  obuća i simbol trijeznosti .[3]Monotonija postava nevidljivo je djelovanje onog što čovjeka okružuje, veza utilitarnog predmeta i fotografske slike veza je uzroka i posljedice. Je li zid na Pišonićevim fotografijama prepreka niskim strastima koje opsjedaju prostor pojedinca? Ako jest, onda su papuče koje svojim materijalom asociraju na rat, rat umjetnika sa samim sobom. Ponavljanje je slika svakodnevnog, a snimljeni isječak neba beskrajna otvorenost. To osjećanje bezgranične otvorenosti  prostor je  Pišonićeva životnog ritma  kojim on ne teži ka lažnom svijetu ugodnog kutka ali jednako tako ni romantičarskom osjećanju napuštenosti. Umjetnik je u ovom slučaju puno bliži Davoru Rostuharu, postajući  točkom smisla u šutnji životnog monokroma.
Likovni salon Vladimir Becić postav Pišonićeve izložbe Život u oblacima 





[1] Usp. Sedlmayr, Hans. Gubljenje središta. Split: Verbum,2001.Str. 147.
[2] Kozina,Zlatko.50 eura:Kontrapost ljudskosti,2016.URL: http://50eura.blogspot.hr/2016/01/kontrapost-ljudskosti_13.html(2017-03-02)
[3] Usp. Chevalier, J ; Gheerbrant, A .Rječnik simbola.,Zagreb: Jesenski i Turk,2007. Str.477.