nedjelja, 19. veljače 2017.

Kazamat ,Mojsije i autobusi

„Svaki umjetnik je ljudsko biće“, obrnuo je  jednom prilikom Martin Kippenberger izjavu velikog njemačkog umjetnika Josefa Beuysa („Svaki je čovjek umjetnik“)  čime je jasno dao do znanja(svima onima koji sebe naivno svrstavaju u skupinu onih koji navodno nemaju nikakve veze s umjetnošću)  da kao takvi i umjetnici imaju potrebe kao i svi ostali ljudi, od najelementarnijih fizioloških do onih duhovnih. Dakako, tim „ljudskim bićima“ ništa ljudsko nije bilo strano pa su tako (Pieter Brughel, Michelangelo da Carravaggio, Vermeer van Delft, Vincent Van Gogh, Paul Gauguin, Edgar Degas,Toulouse Lautrec, Otto Dix, Pablo Picasso i mnogi drugi) često jeli i pili u tavernama, gostionicama ili  kavanama u kojima bi njihova druženja  počesto znala metamorfozirati  u boemske zgode raznoraznih vrsta (o čemu je dosta toga  i napisano) .Ti susreti umjetnika s vlastitom svakodnevicom u kulturnim europskim prijestolnicama ni stoljeća kasnije  neće postati  nešto što bi se zataškavalo kao nešto  neprilično ili ne daj Bože-politički nekorektno!  Baš naprotiv, poduzetni će ljudi  te činjenice znati višestruko naplaćivati(čitaj: od vlastite kulture država  itekako ima koristi) precizno  navođenim  turistima ( iz svih krajeva svijeta) dok još nisu valjano ni iskoračili iz nakrcanih autobusa, nahrupljujući u iste one restorane i kavane ne bi li osjetili djelić prohujalog vremena u kojem je nekad Georges  Braque dodirujući kažiprstom obod šešira uljudno pozdravio gospodina Matissea ili  u kojem je Alberto Giacometti  satima sjedio pušeći cigaretu za cigaretom skicirajući u svoj sketchbook sve što je mogao upiti iz bogatog skladišta  (uvijek)sive svakodnevice svojim oštrim pogledom . Od konobara će tražiti da ih fotografiraju dok se šeretski smiju sjedeći na stolici na kojoj je navodno sjedio Marcel Duchamp dok je vodio razgovore s Francisom Picabijom  i druge slične stvari.
 Ono što ne treba smetnuti s uma je činjenica da ništa od svega toga ne bi bilo moguće ,tj.da se za te umjetnike nikad ne bi ni znalo da ti isti nisu imali svoj prostor djelovanja, odnosno stvaranja umjetničkih djela (čitaj: ateliere)U te su prostore puštali svoje prijatelje ,poznanike i ponekog slučajnog trgovca da bi potom sve ili većinu stvorenog kasnije izložili u nekom od javnih salonskih ili galerijskih prostora(u kojima su „naši“ turisti već bili prije nego su došli potražiti okrjepu u nekom od čuvenih restorana) u koje su dolazili svi koji bi htjeli, bez obzira na društveni status.  
 Poznato je kako odgajanje pogleda ili proces kultiviranja u starim europskim demokracijama ima malo dužu povijest u odnosu na našu, hrvatsku. A, govoreći o kultiviranju nacije jedan je slavni psihoanalitičar još davno zaključio kako je istoj  potrebno  četrdesetak godina(lutanja pustinjom nesvjesnog života ) kako bi se neka značajnija promjena na kolektivnoj razini i usvojila. Ipak, da bi taj četrdesetogodišnji proces mogao i započeti teći, prvi je preduvjet da buđenje svijesti  prije svih prihvati elita,( svakako ne na razini deklarativnosti ) da bi zatim to isto mogli i svi ostali članovi zajednice.  Treba svakako znati , da kad se govori o „eliti“ da  taj pojam točno označava najizvrsnije ljude, odnosno vodeće u svojoj struci/djelovanju na nekom geografskom području unutar neke zajednice. Manje-više, svima je poznata starozavjetna priča o Mojsiju kao vođi Izraelaca u izlasku iz egipatskog ropstva pa si u tom smislu , moramo najiskrenije postaviti pitanje: Imamo li mi trenutno svog Mojsija za trku ? Sudeći prema situaciji kakva je- nemamo! A možda i imamo. Možda imamo nekog svog surogat Mojsija koji ne samo da nije protiv lažnih idola i zlatne teladi nego ih štoviše sam  podiže, jer našem Mojsiju treba nešto što njemu samom obećava brzi uspjeh. Vizije su daleka budućnost. Tko to treba!? Štoviše, naš je  Mojsije ne samo zastao, nego i zaglibio, a to potvrđuje primjer Slavonije odnosno  Osijeka kao paradigmatskog primjera onog čemu svjedočimo.
.Iz nekih čudnih pobuda, krajnjeg nerazumijevanja i nesvjesnosti taman oblak prekrio je taj nerealizirani europski  grad kulture  čija se gradska uprava prema kulturi, ili da budemo precizni prema Galeriji „Kazamat“ ponaša kao mladoženja od kojeg je mlada pobjegla s nepoznatim udvaračem u nepoznatom smjeru dok on u svom pijanstvu rasipa svoju baštinu na sve strane ,a sva mu  čeljad za to vrijeme od njega bježi autobusima (koji kod nas čak nisu jedino i samo to što jesu- poduža prijevozna sredstva ,nego i simboli prisilnog odnosa pojedinca i društva).
Hoće li se gosti koji ipak i kod nas u Tvrđu dolaze autobusima (iako  ne u broju kojeg bi priželjkivala gradska blagajna) i dalje vrtjeti uglavnom samo oko centralnog  kužnog pila i dalje ovisi o svim našim  Mojsijama, sadašnjim i budućim kojima je zasad izgleda teže napustiti ropstvo  nego onima koje bi oni kao trebali voditi.   


četvrtak, 9. veljače 2017.

Apoteoza sv.Medijalnosti

Za vrijeme zimskih mjeseci 2004.godine dogodio se nesvakidašnji događaj; u  Dolini smrti(dijelu pustinje Mojave) koja se inače nalazi u istočnoj Kaliforniji  palo je 18 cm kiše po kvadratnom metru  da bi u proljeće 2005.godine  cijela dolina bila potpuno prekrivena cvjetnim tepihom pokazavši kako je sve, samo ne mrtva. Neznatna količina vode zakratko je isječak negostoljubive prirode na trenutak učinila privlačnim da bi ubrzo nakon  toga zastrašujuća pustinja nastavila istovremeno biti ono što svi vide- mjesto slabe prisutnosti različitih oblika života, i ono što samo rijetki znaju- mjesto tišine koje može oživjeti čovjekovu unutrašnjost, odnosno mjesto mističkih  iskustava .O mističkom zanosu ili ekstazi (kao krajnje osobnom činu)puno je toga i izrečeno i napisano, arhivirano na policama  umova mnogih znanih i neznanih pojedinaca . Danas u vremenu tehnosfere kada se pojam „osobno“ već polagano zaogrće plaštom arhaičnosti, a spomenete li mistiku, mističko i mistike  , najvjerojatnije da će vas gledati s velikom dozom rezignacije, dosade, nevjerice pa čak i prijezira. To i nije neobično s obzirom na nesposobnost  tehnosferskog uma( nastalog 'medijskom oplodnjom') pogotovo govorimo li o shvaćanju  značenja sintagme „osobno  iskustvo“;  taj je isti um danas potpuno nesvjestan vlastite konzumacije raznoraznih postmodernističkih juha prepunih institucionalno organiziranih  ljudskih odnosa bez okusa. Razoriti svijest „digitalnog Sizifa“  nije nikakav problem. On uporno gura kamen suglasnosti koji nikad neće uspjeti dogurati  do vremena i prostora obuhvata stvarnosti; on je onaj koji će već sutra braniti ¾ ljudskih prava (sjetimo li se kiborga kao nove potencijalnosti),a uskoro će biti možda čak i rasterećen i te „obveze“.
Christian Marclay : Sat , 2011.

Prije nekih šest godina  na 54.Venecijanskom biennaleu  je rad(The Clock)  Christiana Marclaya ( sazdan od velikog mnoštva filmskih isječaka, u trajanju od dvadeset i četiri  sata ili jednog cijelog dana.)o kojem je brujio čitav umjetnički svijet, dobio prestižnog Zlatnog lava za pojedinačno sudjelovanje na izložbi ILLUMInazioni – ILLUMInations. Taj filmski kolaž  aktivno bi uključio svakog promatrača jer su filmski fragmenti podešeni tako da pokazuju u svakom trenutku realno vrijeme onoga koji bi se zadesio u prostoru dvorane u kojoj se puštala ta cjelodnevna projekcija .To je sjajna „montažna zvijer“ , apoteoza  sv. Medijalnosti  koja se pretvorila u kolektivno tehno-mistično iskustvo koje priznajmo, i dalje „ne štuju“ ni Bušmani, ni Dogoni, ni Aboridžini ,a ni mnogi drugi.( o njihovim pravima na nezainteresiranost teoretičari i kustosi sa  Zapada sigurno neće razmišljati, osim ako  će ista biti tema neke veće smotre). Ima li to iskustvo potrebite atribute pljuska  koji će oploditi pustinju pojedinog promatrača barem za kratko? Teško je u to povjerovati, premda joj se ljepota mora priznati pa  makar ona bila i  dogovorna .S druge strane zajednica jednog Aboridžina koji se kreće australskim pustinjskim krajolikom koji tisućama godina slika iste motive i pjeva iste pjesme zajednica je kontinuiteta odnosno Svevremena koje za njih ima potpuno drugačije značenje u odnosu na svijest o vremenu svih onih koji su nazočili  Marclayevom filmskom kolažu kao svetom mjestu urbanih Zapadnjaka.
Ipak za nadati je se kako„sakupljači punktualnosti „ u svojoj malodušnosti neće napustiti staru Gospođu Evoluciju koja bi u svom očaju zbog toga mogla doživjeti spontani pobačaj.   



petak, 3. veljače 2017.

Živa mrtva priroda

Čitava povijest prožeta je što istinitim što lažnim pričama; o manjim ili većim visostima i uzoritostima  i svim njihovim (kvazi)ulogama. Prije samo nekoliko stoljeća mnogima od njih ljudi su se divili; mnogih  su se bojali ( dosta ih rjeđe poštivali); a danas ih umjesto običnog puka prate papparazzi koji taj isti puk hrane banalnim i nevažnim pojedinostima kroz popularne časopise. I premda vjerojatno kad je riječ o prosječnom konzumentu današnjeg medijskog spektakla čak  i  nečije tjelesne izlučevine postaju predmet interesa (jer na koncu ipak se radi o ljudima plave krvi ) postavlja se pitanje:  A kako je uistinu  nastao taj s(l)oj ljudi?
Povijesni ( i pojednostavljeni)pregled kaže sljedeće:
Nastanak aristokracije: još u neka pradavna vremena  najmoćniji bi pojedinac ( i njegova obitelj ) nakon što bi vještom trgovinom (lihvarenjem),znanjem(kovanjem i obradom metala) došao do dovoljno sredstava; unajmio novu radnu snagu-ratnike uz čiju je pomoć otimao tuđu imovinu ;utvrdio se u citadeli, proglasio božanstvom ili božanskim namjesnikom; vizualnim i inim sredstvima utvrdio svu neophodnu ikonografiju i već nakon samo nekoliko generacija -nitko više nije sumnjao u istinitost njegovog nebeskog porijekla. Sve ostalo je povijest..

Čak i kada danas govorimo o ljudskom tijelu kao i sama pomisao da bi um (na nekakav svoj neobjašnjiv način) mogao biti podjednako nastanjen u svakom atomu entiteta kojeg zovemo ljudskim tijelom, kod ogromne se većine i dalje  to tretira kao  ideologija. No, priznali mi ili ne i danas je oko poput kakvog karolinškog vladara nasuprot kojeg  „sjedi“ mozak poput kakvog biskupa koji zajedničkim naporima  održavaju umni westwerk.*
A kako svaka ideoolgija zaslužuje svoju porciju pitanja neumitno slijedi:

1.Je li ono u što smo (dosad) vjerovali  samo i  tek „očno“iskustvo sa svim njegovim mehanizmima?
2. Postoje li možda i neke druge vrste  relevantnih iskustava, odnosno njihov zbroj ( „ušno“,“jezično-nepčano “,“nosno“  „kožno“) koji bi također mogao  poslužiti  promicanju humanijih društava?  
3.Trebaju li se konačno razlučiti te dvije vrste borbi od kojih je jedna-'borba za ljudska prava  jednaka za sve- skupa sa svojom podužom poviješću', i druga,' ona koja se „bori“ za jednaka prava svih čovjekovih osjetila'(koja je  još uvijek na samom početku što je donekle i logično budući da tu vrstu titraja „aparati društvenosti“, uglavnom još uvijek ne mogu registrirati)?

Budući da je za očekivati kako revolucionarnih prevrata kad je u pitanju ljudska percepcija ipak neće biti, jedina su opcija- novi „evolucijski“prolazi kroz epistemološki gustiš:

Tuđa iskustva umjetnosti( bilo kroz stavove, namjere ili koncepte)doživljavamo kao elemente kolektivnih i privatnih mrtvih priroda  iz kojih su izrasli, a ono što je u njima bilo vječito , ekstrahirano je te stavljeno u pogone ( klasteri psihogeneze )čija je karakteristika da nikad nemaju svoje sjedište samo na jednom mjestu pa ih se stoga najčešće percipira kao nepostojeće.  Umjesto boca, jabuka ,violina i draperija stoje ponuđena živa 'mrtva iskustva'. Ona su istovremeno prisutna u sva tri agregatna stanja realne stvarnosti
 'Klasteri psihogeneze za Galeriju, Galerija za klastere psihogeneze !'

Mogu li galerije koncipirati svoju djelatnost temeljeći sve svoje umne radnje na parafrazama znanstvenih laboratorija, upirući se  doći do istine  koja se nalazi izvan galerijskih prostora ali  koje će poslije izložbe i zainteresirani puk biti svjestan. Ne, to neće ići jer struktura tog 'objekta' toliko je nestabilna da obrisi postaju sve sfumatozniji u nezaustavljivom procesu  koji se odvija sve do trenutka potpunog nestanka granice između galerijskog i vanjskog prostora. Odjednom ćemo se htjeli, ne htjeli naći vani. A vani je situacija najvjerojatnije  sljedećeg ishoda:


 Umjetnik/kustos koji u samoj svakodnevici ne bude mogao prepoznati beskonačno grananje apstrakcije kojoj je organičnost svega imanentno stanje bez iluzije o mogućem blue screen  stanju ,poput pijanog je vozača koji je se izvrtio  na cesti pa sad više ne zna je li okrenut u pravom smjeru. A kad se ipak odluči krenuti dalje, što zbog usamljenosti što iz straha počne pjevušiti pjesmicu: ..“ Umjetnička praksa se izjednačila sa životom la-la-la...“
Zlatko Kozina:Klaster psihogeneze  1 ,2015.(mrtva priroda s K.Althoffom, A.Weiweiom,F.Westom,C.Oldenburgom i S.Dalijem )

* zapadno zdanje sakralne građevine u kojem je boravio karolinški vladar u ranom srednjem vijeku za vrijeme liturgije