nedjelja, 29. svibnja 2011.

ART DEALER(Format 11x22x1.9cm ,MDF,kombinirana tehnika)

Zlatko Kozina:Juddova pomoć Slavoniji,2011
Zlatko Kozina: Priroda nije dovoljna,2011.
Zlatko Kozina:Eustahije Brzić,2011.
Zlatko Kozina:To be continued ,2011.
Zlatko Kozina:AISPN 5, 2011.
Zlatko Kozina:Likovna umjetnost,2011.
Zlatko Kozina: Maljevičev ujak,2011.
Zlatko Kozina: AISPN 4,2011.
Zlatko Kozina: Što bude,bit će!,2011.
Zlatko Kozina: AISPN 3,2011.
Zlatko Kozina:AISPN 2,2011.
Zlatko Kozina: Provjera znanja,2011
Zlatko Kozina:Apstrakcija imanentne sile puna nade(AISPN),2011
Zlatko Kozina: Nema čega nema!,2011.
Zlatko Kozina:Umjetnost je nedostatna,2011
Zlatko Kozina:Give me five art now!,2011.
Zlatko Kozina:'Alo momak 2,2011.
Zlatko Kozina: Kumica&R.Serra,2011.
Zlatko Kozina:Skulptura D.Judda kao zečji nasip u Slavoniji,2011. 
Zlatko Kozina:Kako je Pollock postao ugljik,2011.
Zlatko Kozina:Prokleta je Amerika i zlato što sja...2011.
Zlatko Kozina:ZEC:Ipak je krokodil bio u pravu!,2011.
Zlatko Kozina:Štefek drži maketu Juddove skulpture,2011.
Zlatko Kozina: A.Giacometti i osjećaj jastuka,2011.
Zlatko Kozina: Pravila za stvaranje umjetničkog djela,2011.

Zlatko Kozina: Uplakani D.Judd,2011.
Zlatko Kozina: Dragi prijatelju!,2011.
Zlatko Kozina:AISPN 6 ,2011.
Zlatko Kozina: Exhibition-breaker,2011.
Zlatko Kozina: 260 prijava,2011.
Zlatko Kozina : Strukturalizam nekad i danas,2011.
Zlatko Kozina:Mnogostrukosti ,2011.
Zlatko Kozina :Kunst roest!,2011.
Zlatko Kozina:Proglas,2011.
Zlatko Kozina:Sreća ,2011.
Zlatko Kozina:AISPN 6 ,2011.
Zlatko Kozina: Nave,nave moe ,2011.
Zlatko Kozina:AISPN 7,2011.
Zlatko Kozina:AISPN 8, 2011.
Zlatko Kozina: Don't worry Žarko Paiću!,2011.
Zlatko Kozina: Art now 3 ,2011.
Zlatko Kozina:Bez naziva,2011.
Zlatko Kozina:Art now 4 ,2011.
Zlatko Kozina:Wallova dijagonala,2011.

Zlatko Kozina:Art now,2011.
Zlatko Kozina: Site.specific upotrebljivo do...,2011.
Zlatko Kozina:'Alo momak 2 ,2011.
Zlatko Kozina:Art now 2,2011.
Netko je jednom rekao:„...kod  Cezannéa  je „jabuka“ odustala od svoje posebnosti(deformacijom ili nedovoljnom formacijom)kako bi zastupala „vječnost“iskonske prirode...“


Parafrazirajući  navedenu paradigmu u radovima(crtežima, slikama) nastojim postići „odustajanje“odabranih umjetničkih strategija(važna imena svijeta umjetnosti te njihove namjere) od vlastitih umjetničkih posebnosti, naravno bez njihova saznanja(neki su odavno pokojni!)deformacijom ili nedovoljnom formacijom- tehnikom modificiranja, križanja pa i poništavanja. To nisu citati u standardnoj postmodernističkoj  maniri jer im je namjera bitno drugačija, tj. ta su odabrana djela pojedinih umjetnika  nešto čim se ja služim kao materijalom u aktivaciji POVRŠINA koje tako postaju (iako ne u formalnom smislu podjele na figurativno i apstraktno!): APSTRAKCIJE IMANENTNE SILE PUNE NADE (AISPN)
Budući da je razina svijesti o nedostatnosti nečeg što se umjetnošću zove dovoljno visoka krećem s piste koju ću nazvati : deleuzeovska nadanja.(iako mi to ništa posebno ne znači)

Tako npr. moje „iskustvo“Josepha Beuysa, Donalada Judda, Igora Grubića ,Jeffa Walla, Richarada Serraa, Jacksona Pollocka, Damiena Hirsta , Alberta Giacomettija etc.   stvara moj osobni semantički kontekst koji je nastao kao mješavina pretpostavljenih „semantičkih konteksta“navedenih autora. Neki je filozof jednom prilikom rekao:“Magarac kojeg jašeš i na čijim leđima putuješ da bi stigao do kuće ,nije sredstvo kojim ćeš ući u kuću. Koncept koristiš da dođeš pred cilj; onda ga ostaviš i prođeš kroz cilj.“
Dakle, sva ta umrežavanja i aktiviranja tek su običan magarac(koncept, struktura)kojima dolazim do kuće stvarnosti ,i jedino na što se mogu osloniti jest-INTUICIJA te uz pomoć iste ostvariti jednu novu UZAJAMNOST s pojedincem kao promatračem(receptorom)  mojih sličurica. Man-specific bi dakle bio naziv te nove strategije. Strategija koja ništa  ne obećava, jer je sva znanja ostavila izvan ili iza AISPN-djela(kuće stvarnosti),ali se doista obraća jednom čovjeku .(za razliku od Site-specific arta koji je  ipak tek jedan oblik  fine strukturalističke kombinatorike .)Da ne bi bilo zabune ,ovdje nije riječ ni o kakvoj historijskoj priči o autonomnosti djela ,niti o prevladavanju strukture. Ovo je samo površina, stvar privatne prirode koja već za dvojicu/dvije/dvoje nema smisla ako govorimo u okvirima strukturalizma ili ima ali kratkoročno,s tim da se na tu privremenu strukturu nitko ne može trajno pozivati. Kako sam mišljenja da je ne-namjera(konačno!) daleko snažnijeg potencijala od bilo kakve namjere vrlo mi je teško ostvariti komunikaciju s adorantima  brojnih  značenjskih sustava koji žele pošto poto sve označiti elementima nekakve strukture. I ja, naravno vjerujem da Struktura postoji ,ali budući da je nespoznatljiva, pokušaj logičkog razumijevanja iste je čisti gubitak vremena. Ostvarene surface-metamorphosis tako postaju nove „nulte točke“za neki novi „dynamis“(dinamičniji osobni osjećaj da sam otkan sasvim neslučajno) .
Hodajući tako, reče u sebi:"Doživljaj vizualnog sloma svima, a ne samo njima!"

P.S. Svi moji artefakti nose naziv AISPN, samo što ponekad neki od njih imaju dva imena

                                                                                                

petak, 27. svibnja 2011.

Alfa , Alfa

Alfa-mužjak jednog vučjeg čopora  mokrenjem označava svoj teritorij,  da bi odmah ubrzo zajedno s ostatkom čopora napustio to mjesto i krenuo dalje. Nije prošlo dugo i  naišli su na skupinu lovaca koja je bez ikakvog upozorenja otvorila na njih vatru te načinila pravi pokolj. Većina ženki s mladuncima je stradala ,a sam alfa-mužjak se nekako uspio izvući, istina s raskomadanim uhom dok ga je krv oblijevala i kapala mu u oči dok je svim silama  grabio prema gustoj šumi u podnožju brijega...



Ovakva priča bi bila moguća prije nekoliko desetljeća, no danas teško da ćemo pročitati tako nešto(pogotovo u dijelu svijeta koji zovu Zapadnim kulturnim krugom)naprosto iz opće poznatih razloga, a to je da je lov na te (u našoj svijesti  mitske) zvijeri najstrože zabranjen. Zabranjen je naravno iz opravdanih razloga; nema ih puno, narušila bi se prirodna ravnoteža u životnoj sredini i na kraju ipak je čovjek taj koji je u toj piramidi najodgovorniji.

Taj čovjek, tko je on?

-Nazovimo ga  Louis!-reče P. B.



Kada je P. B.( Pascal  Bruckner) napisao roman Božansko dijete, gotovo nitko nije tako točno i tako duboko prozreo ulogu i poziciju zapadnjačkih intelektualaca zatvorenih u prozirne plastične balone na vlastiti pogon  poput onih koje danas na našoj obali iznajmljuju svim turistima željnim zabave i uzbuđenja koji hodaju(upadaju) po moru, . Glavni lik romana ,Louis pobunjeni fetus, mizantrop koji odbacuje život pohlepno žvačući intelektualnu hranu, odbijajući suočavanje s egzistencijalnim ,tj. sa sobom u stvarnom svijetu, rekli bismo pravi   prototip  postmodernističkog mislioca.

Koja je razlika između vuka i primjerice, Jacquesa Lacana? Vuk svoj označeni  teritorij čuva jer je isti prijeko potreban za egzistencijalni opstanak njegove skupine, zajednice.I on to čini nesvjesno, nagonski.

Lacan ono ljudsko nesvjesno svrstava u domenu znakova, nesvjesno je štoviše označiteljski sistem koji se približio jeziku.(M.Šuvaković)Jasno je naravno da se od te domene(označenog područja) ne živi. Fascinantna je upravo činjenica da se naš čopor s početka priče međusobno povezuje crpeći iz nečega što izvire duboko iz njihove vučje odnosno životinjske egzistencije te u tom smislu imaju puno pravo na „zajednicu“.No, na zajednicu nemaju pravo oni koji negiraju transverzalnu vrijednost, a negiraju je čvrstim   granicama domena koje neki nazivaju autonomijama ljudskih djelatnosti(T.Matulić).Jedna od paradoksalnijih  metamorfoza u povijesti umjetnosti, spoj nagonskog i lacanovskog (gotovo kao na Berninijevoj skulpturi  „Apolon i Dafne“)se desila kada je Jannis  Kounellis u galeriju l'Attico u Rimu uveo jedanaest konja u kojoj je život(konji), naglasio ne-život(galerija)starih struktura čime čak i takav istrgnut iz konteksta biva jačim od čitave umjetne konstrukcije zvane –svijet umjetnosti. Ta „instalacija međaš“ je bila  poput akrobatskog pilota koji je svoj avion dotjerao do maksimalne visine i „stao“na trenutak u mjestu prije nego što će se početi obrušavati prema dolje.

 Na kraju je tako postignut konsenzus u kojem je domena i dalje domena ,ali je toliko sad velika da je pitanje je li označiteljski sistem i dalje sistem.
Jannis Kounellis u Rimu

četvrtak, 26. svibnja 2011.

Lažni pozivi

Što iz školskih udžbenika, što iz filmova o velikom rimskom carstvu nam je poznato da su kroz trijumfalne lukove (slavoluke) prolazile povorke pobjednika koje su se vraćale sa svojih osvajačkih pohoda ,donoseći plijen i time još više pridonosile moći i slavi vlastitog carstva.

Sam slavoluk je skulpturalna arhitektura ili ulaz koji vodi u otvoreni prostor što ga čini samostalnim objektom. Masivni zid probijen je lukom koji već ima i neke elemente svoda(simbola neba).Taj spoj lučne krivulje i ravnih linija simbolički naglašava sjedinjenje neba i zemlje. Dakle, pobjednici na neki način izvršavaju volju bogova, što se prolaskom ispod trijumfalnog  lučnog svoda i potvrđuje naočigled velike mase ljudi koja je došla odati priznanje tim pobjednicima koji su ih tako uveli u novu eru(ili mi bi danas rekli: u novu razinu egzistencije koja je sada svima na neki način izmjenjena)slijedeći ih puni ponosa kroz taj isti slavoluk .

Slavoluk će kao arhitektonski akcent koju stotinu godina kasnije u ranokršćanskim crkvama postati mjesto gdje se uokviruje oltar, a na mjestu nekadašnjih Viktorija ili Nika( glasnica pobjede) u trokutnim poljima iznad luka  pojavit će se s lijeve strane anđeo Gabrijel ,a na suprotnoj, desnoj strani- Marija, (tema: Navještenje)ponavljajući sjedinjenje duhovnog i materijalnog, no sada u okviru kršćanske ikonografije. Za kršćane prvih stoljeća sama tema je početak Puta(Krista)kojim i kojem se treba uputiti, pa je stoga slavoluk kao mjesto za odabranu temu, a  kojeg su već odavno usvojili u svojoj kolektivnoj podsvijesti kao znak, bio sasvim logičan izbor. U stvari, kad se malo bolje prouči duh (kasno)antičkog čovjeka(naravno onog koji je imao vremena i mogućnosti za razmišljanje)  možemo zaključiti: slavoluk je bio svojevrsni arhitektonski kontrapost ,odnosno  njegova uloga ili poruka je bila ista ona kakvu je nose klasične statue u svom kontrapostnom stavu, a to je : ravnoteža.



Početkom lipnja u naš glavni grad stigao je slavni umjetnički dvojac britanskog pop-arta: Gilbert & George te se predstavio ciklusom slika „Jack Freak Pictures“.Neizostavna ikonografija ,Union Jack –britanska zastava kao simbol kojeg umjetnici koriste kao strukturalnu pozadinu ispred koje se nalaze  redizajnirani likovi samih umjetnika u svojim prepoznatljivim muškim odijelima nešto je što je odavno već postalo zaštitnim znakom samih umjetnika. Tako će obojica spremno ustvrditi kako je prenošenje poruka vezanih za društvene teme njihov glavni pokretač. Mladi i nadobudni voditelji radionica u muzejima koji ih ugoste(pa tako i kod nas!) će vrlo rado „objasniti“ kako se  Gilbert & George u stvari bave vrijednostima pojedinačnog i društvenog identiteta. Teme su: smrt, seks, nacija, religija, novac itd. Dakle, univerzalne.

„Ali trebate znati gledati i postavljati pitanja ,primjerice, je li osoba čiju ste žvakaću gumu pronašli na cesti JOŠ ŽIVA ILI JE MRTVA“-reći će njih dvojica zaboravljajući pri tom da su možda samo minutu prije rekli i ovo(tako sam barem ja doživio pročitani interview u jednom našem tjedniku): „...NIKOGA NE UGOŠĆUJEMO I NIKADA NIKOGA NE POSJEĆUJEMO. TAKO SE ŠTITIMO OD MENTALNOG OŠTEĆIVANJA .“ (Kratki spoj. Je li netko primjetio da je za trenutak „nestalo struje“?)



Mora se priznati da čak i u ovoj stiliziranoj zabrinutosti(tako tipične za Art today) receptor može imati osjećaj uravnoteženosti ,no čini se kako je isti ipak na popriličnoj distanci od „pošiljatelja poruke“i kao da mu se ne dopušta „ulaz“ u ono što se nudi. Time postaje sasvim jasno da je poziv „lažan“.Jezikom arhitekture moglo bi se reći da je slavoluk zamijenjen „slijepom arkadom“.To se događa vjerojatno onda kada se ne vjeruje(ili se samo deklarativno prihvati!)u „zajedničku razinu svijesti“(D.Bohm)pa se stoga pristaje i na „plitkost“-do zida i natrag.

Naravno da se tu ne radi o boljim i lošijim vremenima, nego naprosto o različitim, a slavoluk ili slijepa arkada samo su mogućnosti slobodne volje- što su oduvijek i bili.  
Gilbert &George:Seed,1984