srijeda, 20. srpnja 2011.

Razmjena predmeta

Nekoliko godina nakon što je osvetio smrt svoje supruge, djeteta i partnera koje su ubili pripadnici zloglasne bande pod vodstvom Toecuttera, bivši policajac Max Rockatansky (Mel Gibson) luta cestama post-apokaliptične Australije, tražeći gorivo, hranu i ostalo potrebno za puko preživljavanje.

Max nailazi na skupinu preživjelih koje terorizira banda brutalnih motociklista na čelu koje stoje Humangus (Kjell Nilsson) i njegov najbolji ratnik Wez (Vernon Wells). Zajednica unajmi Maxa da im pomogne prebaciti njihovu zalihu benzina i boriti se za slobodan život bez straha.

Svi se sjećamo filmske trilogije o pobješnjelom Maxu iz osamdesetih u kojoj bi se kao glavni ekstrakt (zajednički nazivnik!),a koji se provlači u sva tri dijela mogao označiti kao-sakupljanje (uz istovremenu borbu na život i smrt)  krhotina. Možda je  najbolja metafora za to upravo divlji dječak(Mad Max 2)kojeg pamtimo kao opasnog i vještog bacača smrtonosnog  bumeranga, ali i kao dijete  oduševljeno sačuvanim mehanizmom neke davno izgubljene igračke dok proizvodi nježne zvuke.

Dva i pol desetljeća kasnije iz post- apokaliptične australske pustinje selimo se u zbroj nekoliko konstrukcija - grad na vodi, isforsiranu romancu, zadnju riječ umjetnosti , Italiju kojoj prijeti grčki sindrom te veseli Silvio .

Ove godine ,na 54.Venecijanskom bijenalu za najbolji rad proglašena je videoinstalacija Sat/The Clock ,remek djelo Christiana Marclaya. Rad je sastavljen od tisuću filmskih isječaka, u trajanju od 24 sata. Dakle, impozantno trajanje(cijeli dan!)rada u kojem autor na interesantan način spaja film kao današnji umjetnički medij  No. 1  i vrijeme kao kategoriju(ne kao stvarnost!), dakle nešto što je imanentno samo čovjeku. Navedeni Sat u svakom trenutku trajanja tog velikog filmskog kolaža  prikazuje točno vrijeme, čime autor aktivno uključuje svakog onoga tko promatra ove videoinstalacije jer je vrijeme u tim isječcima istovremeno i njegovo(promatračevo!) vrijeme .Ovo ,a i druga umjetnička istraživanja arhiva dovode do očekivanog rezultata-fizičkog prostora memorije. Slikovito rečeno –prostora ispunjenog starim stvarima( u navedenom  filmu bila bi to: vozila kojim skupina preživjelih pozitivaca sa svim onim što posjeduju, očajnički bježi od svojih progonitelja, zlih motociklista) .Potencijal arhiva postaje gorivo kojim se budućnost misli voziti!?Hm..

Promjena svijesti, koja je neminovna nezaustavljiva i ireverzibilna i doslovno i metaforički mijenja obličje sačuvanih arhivskih artefakata što znači da je strategija vintage -oblikovanja moguća tek kao jedna nova vrsta happeninga (udaljenog od onog historijskog) To naravno nije u planu današnjih svjetskih oblikovatelja umjetničke scene, a razlog je poprilično jasan-ukinuće metafizike okolni prostor čini neprijateljskim( u filmu bi to bila pustinja),pa jedino što preostaje je stvarnost razmjene  predmeta kao najvišeg dometa tog ekskluzivnog humanizma(Ch.Taylor).

Rekoše nam -Budućnost neće pripasti pokornima, kako su nas stoljećima uzalud uvjeravali. Budućnost će pripasti spremnima na beskompromisnu borbu....,malo zastadosmo  te se upitasmo  : Pa zar za kanister kerozina  i bjelokosnu škrinjicu?-Ne, vi samo za kanister!-rekoše. 
Dio Marclayeve videoinstalacije

utorak, 12. srpnja 2011.

Teoretiziranje teoretiziranja

Biti u sredini, a ne na ekstremnoj poziciji, je zdravije. Biti u kategoriji genija jednako je devijantno i podložno nerazumijevanju kao i biti u kategoriji s drugog kraja te skale, recimo, idiota ili debila. Možda je stoga tako često zbunjujuće pokušati odrediti što je što. Je li, na primjer, neko remek djelo genijalno ili potpuno debilno.
Mi u sredini smo uvijek jasni. Naša je pozicija ona za koju se kaže, kao i za naše radove: »Nije loše, ali daleko od dobrog«. To je samo to, jednostavna sredina, tu nema dileme i zabune. No onda, ako smo tako razumljivi, čisti, jasni, jednostavni, nedvosmisleni, ne cinični, ne ironični, ne samoironični, ne lijepi i ne ružni, zašto nismo više zastupljeni u medijima ili raznim izložbama? Naše mediokritetstvo zaslužuje ravnopravan tretman. Smatramo da je došao trenutak da si pravo na ravnopravnost s onim dobrim i onim lošim umjetnicima možemo izboriti demokratskim putem. Nikako ne nasilnom akcijom, što ionako nije u našoj, već u prirodi nekih – na ovoj postojećoj skali – ekstremnijih grupa.
(Goran  Trbuljak)



Ovom izjavom nakon četrdeset godina, konceptualni umjetnik Goran Trbuljak (rođen 1948. godine u Varaždinu. Diplomirao je na dvije akademije :ALU i Akademiji za kazalište ,film i televiziju.) odlučio se na jednu neobičnu izjavu ili stav u lipnju ove godine u jednoj zagrebačkoj galeriji .



Što bi se dakle moglo iščitati iz ove izjave?

Koliko god umjetnikova izjava bila iskrena, ona je i dalje na razini gledišta i teoretiziranja. Uostalom, slično je i u mome slučaju, pa tako bez hinjene poniznosti mogu zaključiti da će i ovaj tekst biti :teoretiziranje teoretiziranja. Ta  svojevrsna neminovnost, ako ništa drugo daje mi za pravo  ipak reći nešto o sustavu gledanja tj. vrijednosti 

„Istina se nikada ne može izraziti riječima. Istina se može spoznati iznenada, kao rezultat određenog stava "rekao bi A. de Mello.I  upravo ova tvrdnja neumoljivo raskrinkava pukotine u tvrdnjama(čitaj fiksacijama) navedenog umjetnika. Koliko god u svom umjetničkom činu umjetnik nastoji pokazati vlastitu „objektivnost“,ipak dojam je(moj!)da je samog umjetnika zahvatila određena doza napetosti koja inače „drma“ veliko mnoštvo, danas već prezrelih postmodernista. Pod krinkom objektivnosti ,gotovo pomirljivo traži neki svoj kutak(u pluralu naravno, lakše je!)ne misleći to što govori jer upravo akcentuirajući mediokritetstvo, on (pod)svjesno  prelazi na radikalnu stranu. Trbuljak teško izbjegava zamku poistovjećivanja svoga „ja“ s ulogom visoko parnog  konceptualca koji se tako formalno ne razlikuje od znamenitog prikaza Rembrandtovog Krista koji zapovjednom gestom podiže  Lazara iz mrtvih, no sadržajno- itekako. Lazar  kojeg je Rembrandt kistom podigao nije Lazar koji mijenja stvarnost oko sebe nego Lazar  koji dolazi u dodir s vlastitim osjećajima(iskreno i bez pompe).To naravno ne znači da je svaki barokni slikar imao tu snagu kista kakvu je imao veliki majstor što nije toliko niti bitno. Bitna je neponovljivost spoznaje koju umjetnik izriče –u JEDNINI. U svojim umjetničkim nastojanjima Trbuljak nije iznimka nego paradigma duha vremena –kriva interpretacija slobode ili kako ju je M.Šuvaković naivno(slučajno?)označio kao suglasnost pripadnika mreže kulturnjaka, političara i ekonomista.

Samo onaj tko je slobodan, tko nije podložan društvenim kritikama, netko tko ne mari za ono što će ljudi reći o njemu(koliko smo takvi?) može podnijeti i umjetničko djelo kao –ništa.

Goran Trbuljak,2008.

utorak, 5. srpnja 2011.

Zahvaćeno!

Dana 4. lipnja 1994.godine u Zagrebu je bila odigrana prijateljska nogometna utakmica između Hrvatske i Argentine. Dan je bio poprilično kišovit, a za vrijeme same utakmice kiša je lijevala kao iz kabla. No, unatoč lošem vremenu,  većinu je ipak radovala činjenica da će moći uživo vidjeti legendarnog „Malog Zelenog“( Maradonu),jednog od najboljih nogometaša svih vremena. Ne znam zašto, ali puno godina kasnije, meni je najviše u sjećanju ostao odmor nakon prvog poluvremena i to zbog nekakvog nogometaša-žonglera koji je čuda izvodio s  loptom,“pimplajući“je nogama i glavom na sve moguće načine, ne dopuštajući joj pasti na zemlju. Poslije toga, ubrzo su u teren opet ušli hrvatski i argentinski reprezentativci s ciljem da protjeraju loptu unutar vratnica tj. da „zabiju gol“protivničkoj momčadi. Nisu uspjeli ni jedni ni drugi, pa je rezultat  na kraju bio 0:0.



 Deset godina kasnije, točnije 8.listopada 2004.god u Parizu, umro je filozof i teoretičar dekonstrukcije Jacques Derrida. Dekonstrukcija po njemu i to zahvaljujući jeziku kojeg on naziva nezavisnom silom u trajnom je pokretu koja onemogućava stabiliziranje značenja ili definitivnu komunikaciju. Takvo iznutra stvoreno strujanje on naziva différance i time odbacuje bilo kakvu mogućnost neposredovanog postojanja.



Kada je u 17.stoljeću Gianlorenzo Bernini, najveći kipar baroka u kapeli Cornaro u rimskoj crkvi S.Maria della Vittoria u mramoru isklesao kip svete Terezije Avilske u mističnom zanosu ono što je je time postigao je upravo slika Božanskog dodira ili kako je to opisala sama sveta Terezija Avilska :“U nama postoji nešto neusporedivo dragocjenije od onog što vidimo izvana. Nemojte ni pomisliti da ste iznutra prazni!“Tko god da gleda ovo umjetničko djelo , zasigurno da osjeća određeno „titranje“iznutra  ,netko više, netko manje. Zašto je tome tako? Znaju li to promatrači možda za Wӧlfflinovo „otvoreno“pa se stoga osjećaju „uvučeni“ u tu grandioznu skulpturalnu cjelinu?.Malo vjerojatno. Njemački umjetnik J.Beuys je znao reći:“Za dobrog umjetnika potrebno je ne samo znanje nego i dobar instinkt. Tu se rečenicu može parafrazirati i isto reći za svakog promatrača tj. konzumenta te iste umjetnosti.

Bernini svoje skulpture i radi s namjerom da promatraču pomogne ostvariti potpuno poistovjećenje s nadnaravnim događajima. Uvjereni humanist ali i vjernik koristi prikaze snažnih emocija posebno vidljivih na licima likova koje kleše(u ovom slučaju  sv. Terezije ).Uzburkanost, dinamizam svoje vrhunce dostižu na površini(nabori haljine!)ali stvoren je  također dojam da je pokrenuta i sama jezgra što stvara efekt lebdenja. Skulptura se dijagonalama(barokni princip)doista otvara u svim smjerovima.



Za J. Derridu ekstaza pluralnosti- pisac i pisanje je ono što je za mistika on sam i njegov odnos s Božanskim(otprilike tako tvrdi  N. Govedić).Uzimajući oboje u obzir , razlika je u zahvaćanju onog drugog. Možda bolje reći u navođenju onog drugog na konkretan cilj. Postmoderniste  kakav je bio i J. Derrida mogli bi u tom smislu usporediti s  nogometašem-žonglerom s početka. To poigravanje s velikom dozom spretnosti(vrtnjom oko sebe) koje je samo sebi cilj dugoročno gledajući razveseljava samo „žonglera“,ne i one druge(gledatelje).Oni žele vidjeti da je netko stigao do cilja(da je postigao pogodak!)  da bi se mogli proveseliti s njim, ali  i on s njima. Tako „uključeni u zajedničku radost“svaki od njih želi kada dođe kući učiniti isto, Bar na tren.
G.L.Bernini.Mistični zanos sv.Terezije Avilske,17.st