nedjelja, 4. rujna 2011.

Haruki i Takashi za svaki dan


Godišnji se odmor završio. Ljeto je već stvar prošlosti ,a o proljeću da i ne govorimo. Poznat nam je taj blagi osjećaj ispraznosti, kada ćemo na sve strane pripovijedati kako smo - napunili baterije; jednu od onih protokolarnih izjava koju naši građani ,nešto prije kraja godišnjeg ,nemilice koriste u mnogim svojim (ne)slučajnim susretima širom(uglavnom  kontinentalne )domovine, u kakvoj ulici ili na trgu rodnih im gradova i sela. Na žalost taj „problem“ nisu imali milijuni Japanaca koje smo mi već odavno potisnuli iza škura naše svijesti. Prisjetimo se! ;  u proljeće(koje smo ,kako rekoh, mi već odavno zaboravili) ove godine Japan je pogodio najjači  potres u zadnjih 1200 godina(tako barem kažu oni koji se bave kronikama), a odmah zatim i tsunami neviđenih razornih moći. Svijet je nemoćno promatrao razorno djelovanje prirode, pun razumijevanja i sažaljenja za staložene građane Fukushime, ali i ostale Japance. Ipak, postavlja se pitanje: što je to toliko fasciniralo ostatak svijeta kod tih vječito tajnovitih stanovnika dalekog Istoka? (budući da je kod Zapadnjaka, čak i u takvoj situaciji bila prisutna ona poznata stereotipna sumnja, tj. osjećaj kako Japanci još nešto znaju, nešto što im daje prednost, ali to i dalje taje od ostatka svijeta. I to bez izražavanja emocija. )Ti su se isti Japanci trudili popraviti nesagledivu štetu, onom već svojom poznatom strpljivošću i ustrajnošću. Opisujući način na koji piše jedan od najvećih pisaca današnjice, Japanac Haruki Murakami, Miljenko Jergović će izreći u stvari jednu opću istinu o Japancima: Dojam je tim mučniji što je Murakami fascinantan pripovjedač, valjda jedan od najboljih koji su u naše doba pripovijedali, koji bez imalo muke, lako i sigurno, može ispričati sve, i može to činiti dugo i bez prestanka, iz romana u roman, u jednome zastrašujućem, neprekinutom nizu…. Živa istina, složit ćemo se ,jer  tko se toliko precizno drži rituala(raznoraznih!) koji kao što znamo podrazumijevaju preciznost ,ustrajnost, pa i staloženost kao što to čine Japanci? Svjetski poznati umjetnik On Kawara  tako desetljećima ustrajno ispisuje datume na svojim oslikanim monokromnim površinama.

Divljenja je vrijedno to dugo činjenje, bez prestanka i u neprekinutom nizu .Vođen sličnim nastojanjima Harukijev prezimenjak i jednako tako slavni (no ovaj put likovni!)umjetnik Takashi Murakami u želji da stvori nešto što je istovremeno i tradicionalno japansko ali i suvremeno , posegnuo je za elementima tzv. japanske niske kulture(anime-crtanim filmovima i manga stripovima) uz neizostavno plošno tretiranje slikarskog, pa i kiparskog polja, a što je  svojstveno upravo dalekoistočnim umjetnicima. Stvorivši sad već prepoznatljive   hibridne slike i skulpture, Takashi Murakami  za razliku od zapadnjačkog pop-arta nije stvorio onu već pomalo očekivanu i isforsiranu atmosferu intelektualnog spuštanja važnog( kao što se događalo  kod Warholovih  lica slavnih osoba) na razinu svakodnevnog, nego bi se prije to moglo nazvati ustrajnim nizanjem dehumaniziranih ljupkih i savršeno izvedenih oblika. Bilo bi pogrešno ovu umjetnost nazvati dekorativnom jer su neka djela kao što je primjerice  My Lonesome Cowboy itekako provokativna i ne mogu se  stoga tek zbog činjenice nevidljive poruke ili zbog odsustva poruke vidljive iz aviona jednostavno zaobići. Pogledamo li tek slikarovu kompoziciju  s prikazom gljiva, prisutnu se slojevitost   može usporediti s najprofinjenijim vinima; okusi se slažu postupno, suptilno  pojačavajući intenzitet doživljenog  kako vrijeme odmiče. Što su te gljive? Planina Fuji ili atomska gljiva  nakon eksplozije? Je li pitanje koje umjetnik postavlja upućeno novoj japanskoj svijesti o užasu s kraja rata koje su proživjeli ,a koje se sad stopilo sa visoko ispoliranim high –tech plohama- prisutnim u gotovo svim segmentima japanskog urbanog života? Od igračaka pa do grandioznih arhitektonskih rješenja.je li to pitanje moguće prenijeti i na druge kontinente? Japanski turisti i romanički portali u Europi? No, nije važno.

U ovom slučaju, visoka izvedba kojom Haruki Murakami i Takashi Murakami raspolažu, nije od one vrste kojom bi se ova dvojica razmetali svojom virtuoznošću ,nego bi se prije moglo reći da (što je na Zapadu uglavnom nepoznato) je ona čisti izraz visokog poštovanja prema svima onima koji tu umjetnost konzumiraju. Nama, dakle.
Takashi Murakami:Gljive

1 komentar:

  1. "Divljenja je vrijedno to dugo činjenje, bez prestanka i u neprekinutom nizu". Hoćemo li i mi tako sa svojim blogovima? :) Ha, spomenuo si On Kawaru, o njemu mislim svakako napisati poseban post na svom blogu. Ne samo da fascinira s datumima koje svakodnevno "crta"; njegovo, po meni, možda najbolje djelo predstavlja "One million years" s onim ubitačnim posvetama tipa "Za posljednjeg čovjeka"... Imam njegovu monografiju pa post o njemu uskoro posložim.
    A o Murakamiju samo što nisam objavio osvrt na Tvrdo kuhanu zemlju čudesa & Kraj svijeta... :)
    "Što su te gljive? Planina Fuji ili atomska gljiva nakon eksplozije?" Lijepo rečeno, a mislim da Japance i danas tišti ta atomska bomba koja je bačena na njih, kako svijet ne shvaća što im se to dogodilo, a Amerikanci se nikad nisu dostojno ispričali zbog onog što su učinili...

    OdgovoriIzbriši