Pobjeda Zemlje

Zadnjih nekoliko tjedana uveliko se govorilo o Kopenhagenu, gradu koji je u postao sinonim za mjesto na kojem se  „spašavala“ majčica Zemlja tj. njena klima. Što je od svega ispalo najbolje bi opisala naša stara izreka:“Tresla se gora ,rodio se miš!“Dakle ništa osobito. Moglo se to i očekivati budući da sve „velike namjere“ najavljivane uz počasne trube obično završe kolapsom.

Na summitu su se čuli uobičajeni katastrofični tonovi o prevelikoj koncentraciji ugljikovog dioksida koje ponajviše ispuštaju upravo oni najrazvijeniji(SAD, Velilka Britanija),a u zadnje vrijeme „rezervoar nadopunjuju“ i nove velike ekonomije(Kina, Indija).

I što je najgrotesknije ponajviše štete od posljedica globalnog zatopljenja(požari, poplave)pogodit će baš one najsiromašnije, one koje ničim nisu pridonijele onečišćenju prirodnog okoliša ili kako ih nazivaju –zemljama u razvoju.( taj razvoj je inače dinamičan poput krokodila u zoološkom vrtu).

Srećom, uočeno je da bi očuvanje šuma,( deforestacija) znatno popravilo sliku o ozonskom omotaču, a time i o samoj  našoj planeti kao mjestu zdravog življenja. Treba svakako napomenuti da bi bilo iluzorno očekivati da sav spas treba „očekivati“od samih šuma jer bi to opet značilo ignoriranje činjenice da smo i sami odgovorni i prema zraku i vodi pa i prema  tlu po kojem hodamo. Što opet prevedeno na jezik običnog promatrača znači: pat-pozicija!

Početkom sedamdesetih u Americi je zaživio jedan pokret poznatiji kao Land art,a u kojem su umjetnici koji su pripadali tom pokretu zahtijevali i tražili sve više prostora za sebe i svoja umjetnička djela ali i načine kako izbjeći uobičajenu „galerijsku“umjetničku scenu .Bili su to umjetnici čija su djela predimenzioniranih formata uključila prirodu želeći ukinuti razliku između kulture(umjetnosti) i same prirode. Jedan od najvažnijih umjetnika toga  pokreta Walter De Maria nagovorio je centar za umjetnost da u središtu New Yorka u ulici Wooster  na broju 141 na drugom katu kupi prostor (cijena je bila tada vrlo povoljna). Umjetnik je taj prostor(danas je to po cijeni vrhunska nekretnina) ispunio sa 125 tona zemlje boje čokolade koja zauvijek prekriva 335 kvadratnih metara. Dubina(visina) sloja zemlje od poda je 56 cm po cijeloj površini te tzv.“The New York Earth Room“.Inače, ova  prostorna instalacija je treća po redu u radu ovog umjetnika. prve dvije su realizirane 1968.g. u Münchenu i 1974.g. u Darmstadtu, također u Njemačkoj. Danas te „sobe“ više ne postoje za razliku od „njujorške“ iz 1977.god. za koju se brine „Dia Art Foundation“.Fascinantno je upravo to što je nešto tako banalno kao što je zemlja(koja doslovno i simbolički zastupa Zemlju)prvostolnici američkog pa i svjetskog kapitalizma „istrglo iz ruku“dragocjeni prostor u kojem su se odavno već mogle useliti potencijalne odvjetničke tvrtke, osiguravajuće kuće ili predstavništva velikih kompanija. No, ništa od svega toga. Kroz povijest( posebice američku!)otimanje zemlje domorodcima bila je uobičajena strategija velikih korporacija ali i tzv. malih ljudi(uglavnom europskih bezemljaša).Profit je bio glavni pokretač u navedenim postupcima i početak sustavnog zanemarivanja prirodnih resursa upravo se tada i zahuktao ,sredinom 19.st.

De Marijino djelo izvojevalo je pobjedu barem u jednoj bitci .Prvi puta zemlja je vratila oteti prostor tako da od 1977.god.pa sve do danas djelo ustrajno odolijeva, onako nepomično, mirno, tiho i dostojansveno.

Što se pak Kopenhagena tiče, na žalost, sretan kraj je izgleda izvjestan jedino u  bajkama Hansa Christiana Andersena.Zasad.   

P.S.Tekst se dotiče  kopenhagenškog summita 2009.godine

Walter De Maria .The New York Earth Room,1977.