subota, 27. prosinca 2014.

Majstori samoće

Nepoznata lokvica vode u brazilskoj šumi i njena nepoznata lokacija, slonovska noga iz nekog određenog, ali i dalje nepoznatog dijela Tajlanda, komad ugljena pronađen u nekom nepoznatom rudniku u Rusiji, paukova mreža u nekom od slamova Nairobija, komad novinskog papira na ulici u Rotterdamu u ulici Deensestraat, blizu kućnog broja 24...
Koristi li mi to? Ne znam, ali pretpostavljam da sve to, iako nisam osobno vidio, postoji nekako tako kako je i zamišljeno. Odjednom.
Većina ljudi zaokupljena svojim vlastitim životom ili u goroj verziji zaokupljena samim sobom nije svjesna postojanja. Slijedom toga većina ljudi npr. nije svjesna niti ljudi koji žive u nezamislivoj bijedi. U mjesecu prosincu sa svih strana mediji nas obasiplju dobrotvornim akcijama koje uljepšavaju život onim najnemoćnijim , najnevidljivijim. Logično, prosinački ljudi  ubrzo  postanu svjesniji nazočnosti ljudi koji teško žive, pa opet ..i dalje postoji problem! Zašto? Čini se kako problem leži baš u činjenici da se bez 'brazilske lokvice' i ostalog ne može doživjeti te ljude i njihovu patnju na pravi način. Zna to kasnije(kod nekih!) prerasti čak u neki oblik divljenja prema tim ljudima koji 'ostaju na nogama',težini života unatoč. Američki umjetnik Andres Serrano  fotografirao je beskućnike dodajući im posebnim fotografskim osvjetljenjem auru svetosti.
Andres Serrano:Nomadi(Sir Leonard) 1990.
U neka starija vremena možda su baš konjaničke skulpture bile  pandan podnošenja težine i ostajanja u ravnoteži. Naime, svakom je kiparu poznato koliko muke iziskuje brončani odljev u kojem tanke(brončane!) konjske noge trebaju držati masivno tijelo konja i jahača ,a da pritom sve i dalje ostane u prihvatljivim estetskim kategorijama. Teško je se zato oteti dojmu da ljudi i danas dok promatraju takve skulpture u njima tek vide 'muku izvođača'.Sama tema je tu sekundarna. Težina konkretnih ploča u postojećem svijetu je u našem dobu bilo ono o čemu nam uporno i dalje govori  Richard Serra. U stvari kad malo bolje promislimo sva 'teška djela' od drevnih egipatskih, u stijene uklesanih monumentalnih faraona pa sve do Christa Javacheffa i njegovih zamotanih 'objekata' svjedoče na neki način o ljudskoj nadi. Pravo je pitanje: Kako sačuvati empatiju i nakon 6.siječnja  kod ostalih ljudi?
Mirko Jozić u tekstu pod naslovom Religiozna umjetnost 20. st. - Drama vjere“ navodi primjer umjetnika Josefa Beuysa 'kao onog koji je pitanje o čovjeku postavio kao pitanje o ljudskoj kreativnosti. Jozić u svom tekstu nadalje tvrdi da Beuys polazi od uvjerenja da je Krist realno i aktualno svuda nazočan kao i da od njegove nazočnosti trajno dolaze impulsi Krista koji potiču kreativne snage u čovjeku – svaki je čovjek potencijalni umjetnik. Na putu ka otkrivanju svoga istinskog bitka čovjek mora proći fazu samoće u koju ga je dovela suvremena znanost. U samoći i izdvojenosti koju čovjek treba proći (Pokaži svoje rane) kao što ju je i Krist prošao čovjek postavlja pitanje o svojoj biti i otkriva je kao kreativnost. Ulogu oslobađanja i razvijanja kreativnosti u čovjeka treba  preuzeti umjetnost.'
S druge strane kako otrgnuti ljude od crveno-bijelog kaputa ,bijele brade i neizostavnog Rudolfa (koji na Beuysovu žalost nije Steiner) dobroćudnog soba koji vuče saonice rumenog Djeda Božićnjaka? Upit i ujedno zaključak indijskog isusovca de Mella:“Kada nešto činimo iz ljubavi prema Kristu ,je li i to sebičnost? Da. Što god činimo za nečiju ljubav ,činimo to za vlastitu korist.“bio bi u najmanju ruku u našim zapadnjačkim  umovima blasfemičan. On ide korak dalje pa će reći da je jedna od sebičnosti i ..kada si priuštimo zadovoljstvo ugađanja drugim ljudima ,a da je od svih najgora ona: kada činite dobro samo zato kako se ne biste osjećali loše. To ne radite iz dobrog osjećanja, već upravo zato što se osjećate loše. Mrzite takve situacije. Kada se morate žrtvovati iz ljubavi, prigovarate i patite, ali ipak to činite. Volonteri svih zemalja, ujedinite se!
Kad nadalje govorimo o umjetnosti današnja aktualnost site-specifica kao dosjetke najčešće i jest džinglbelovska. Ne poričući pritom dobre namjere tog izričaja kao zaključak se nameće pitanje a ne odgovor : Koliko duboko ti umjetnici poniru u vlastitu unutrašnjost? Koliko je ta unutrašnjost (ne)sređena vanjskom (čitaj: institucionalnom,epistemološkom)uvjetovanošću?
Giovanni Bellini:Imago Pietatis 1457.

Kao antipod  site-specificu kao dosjetki Luc Besson kroz lik Lucy koju tumači Scarlett Johansson zamišlja stanje u kojem je sve povezano sa svime i u kojem ne postoje želje nego je tek dovoljno biti (a što su grčki mistici prvih stoljeća kršćanstva nazivali apatheia=bestrašće)Sve to dovodi do zaključka da je pitanje Svevremenosti glavno pitanje, i da svaki napor(pa i umjetnički)nema puno smisla bez nade u  tu istu Svevremenost.
Sad je trenutak da raščlanimo muku jednog equestrian majstora ili site-specific jednog Christa čiji uloženi napor suhoparno zvani work in progress govori o onom ljudskom kao malo što, od onog zadanog  kroz raznorazne natječaje koji ne može postati ništa drugo doli dosjetkom.

Budući da se i u našem vremenu djeca rađaju uz porođajne muke kao što je to oduvijek, nema razloga pomisliti kako se vrhunska umjetnost može izvesti tek tako bez prethodnih muka, ako ne rađanja, onda barem rasta koje je prethodilo rađanju. Stoga je potrebno pokazati vlastite umjetničke rane -Imago pietatis of my own- makar one mogu ponekad izgledati tek kao emanacija najobičnije taštine.

2 komentara:

  1. Uvijek se ta sposobnost spuštanja do dna pokaže kao ključ za bilo kakvo duhovno izdignuće, Zlatko, samo što se čini da ju samo rijetki zaprimaju. Nekoliko puta u životu krenuo sam tim putem 'prema dolje' i svaki put bi on rezultirao nekom novom nijansom u mom stvaralaštvu, međutim, definitivno, nikada se u potpunosti nisam odvažio doći do dna... A M. Houellebecq kaže da je upravo to preduvjet kako biste uopće dobro pisali ili bilo što drugo činili u životu... Dakle, potpuno skidanje taštine, ogoljivanje ega, vodi nas ravno u srž stvari, Galeta bi kazao u suštinu, i tamo bi otkrili ono što si i sam napisao da je dovoljno samo biti, a taj trenutak bivanja, ogoljen od nas samih, dopušt nam onda iskusiti i tu Svevremenost...i Svepovezanost...

    OdgovoriIzbriši
  2. Kad govoriš o dnu pada mi na pamet "Marijanska brazda".

    OdgovoriIzbriši