utorak, 4. kolovoza 2015.

Slomljena stvarnost iliti nemogućnost site-specific situacija

Prije nešto više od dvije godine u Zagreb je pristigla slavna Carravaggiova slika „Večera u Emausu“. Slika je naslikana na samom početku sedamnaestog stoljeća  čiji će utjecaj na  slavne majstore europskog  baroka(Rembrandt, Vermeer)ali i majstore devetnaestog stoljeća(Delacroix, Manet)biti neizbrisiv. Neizbrisiv u smislu teatralne kretnje naturalistički naslikanih  likova, prigušenih tonova, uporabe svjetla unutar dotad neviđene kompozicijske strukture. U takvim prilikama neizbježna je usporedba s drugom(tematski istom!) majstorovom slikom koja je naslikana pet godina ranije ,uz neizbježno naglašavanje realističih akcenata(poderana odjeća pojedinih apostola, prljava stopala ili ruke ,Memento mori kao podsjetnik na prolaznost s naglaskom na određeni trenutak odabrane teme i sl.) Uistinu, hvale vrijedne analitičke intencije pojedinih povjesničara umjetnosti svih su ovih desetljeća doprinosile procesu ekstrahiranja duha vremena(u ovom slučaju-ranog baroka).Vjerojatno se željelo samom čovječanstvu osvijestiti ranije povijesne etape umjetničkog dostignuća i pogleda na svijet te tako ispuniti zadaću-ostavljanja vlastitog profesionalnog traga.
M.Carravaggio:Večera u Emausu,1606.
U isto to vrijeme dok je „Carravaggio“bio gost u našem glavnom gradu, novinarske kamere, radeći svoj uobičajeni posao,redovito su bilježile opori realizam iscrtan na licima iscrpljenih ljudi koji su štrajkali oko zgrade Vlade ili negdje drugdje zbog neimanja elementarnih potrepština u vlastitim životima.(U ovom slučaju navođenje konkretne godine tj. datuma, razloga štrajka, tvrtki u kojima su ti ljudi eventualno radili dok se sve nije raspalo ili  rijetkih bolesti od kojih su bolovali s tim da HZZO nije „pokrivao“ potrebite lijekove- nije neophodno jer je stanje relativno isto već godinama )Dakle, kamere i fotoaparati realizam naših suvremenika neumorno naglašavaju i izoštravaju bilježeći tri stvari: konkretne ljude, trenutke i prostore.
 U tom trojstvu današnjim umjetnicima onaj posljednji često zna biti najpoticajniji pa će se tako govoriti o urbanom prostoru kao prostoru djelovanja, participacije, interakcije i edukacije. No, malo je toga patetičnog kao što su to današnje site-specific situacije koje agitpropovski zagovaraju participaciju zajednice, međugeneracijsko zajedništvo nekom od  akcija. Primjerice, o izložbi Futurobotanika Tonke Maleković(da ne bi bilo zabune, umjetničin rad tek je ogledni primjer trendovskih umjetničkih nastojanja, a ne nekakav izdvojen primjer ) Irena Bekić će reći kako umjetnica želi ukazati na mogućnost  zauzimanja travnate zelene površine u urbanom prostoru koja još nije ničija zbog kojekakvih pravnih i drugih zavrzlama te da to stvara otpor poretku. Time se navodno spoznaje kako je društvena promjena moguća. Nadalje umjetnica samu vegetaciju(s naglaskom na zdrave biljke)tretira kao još jednog bitnog čimbenika u kreiranju javnog prostora.Nada li se umjetnica da će organičnost pobijediti geometriju možda?Bilo kako bilo , dojam podosta kvari hipotetska ali i poprilično izvjesna situacija u kojoj umjetnik/ca dobiva sredstva preko natječaja kojem je glavni sponzor čak neka od banaka ili tvrtki pomoću kojih umjetnik/ca ostvaruje svoju site-specific situaciju/instalaciju u  nekom urbanom prostoru, ne znajući pri tom da ta ista banka ili tvrtka(koja ga/ju financira) preko svojih menadžera, odvjetnika ili savjetnika svim silama nastoji doći do tog „urbanog prostora“ kojeg nadobudni umjetnik/ca žestoko brani.(Dakako, ta se tvrdnja ne odnosi eksplicitno na navedenu izložbu)
G.Braque:Portugalac,1911.
Mjesto rođenja tih umjetničkih namjera, (što će se kasnije kako vidimo izroditi u nešto što bi se moglo označiti diktaturom umjetničke namjere) koliko god to bilo čudno leži između ostalog i u djelima analitičkog kubizma. Kako? Uzmemo li bilo koju sliku tog stila uočit ćemo nestajanje razlike između mase i prostora. Plohe se prožimaju na način potpunog ukidanja jukstapozicioniranja u smislu jasne strukture vizualne realnosti. Sve su perspektive istovremene, a površina se zbog karakterističnih poteza kistom čini kao neka vrst treperavog kontinuiteta.(J.Damjanov).U cijeloj toj se atmosferi ravnih linija i geometrijskih formi kao najizrazitiji kontrast pojavljuju naslikane brojke i slova kao kakvi slobodni radikali za koje ne vrijede zakoni uspostavljenog kontinuiteta. Dakako, kubisti su oslikavajući svoja platna bili svjesni da je zadatak slikara uravnotežiti svu dinamiku vlastite akcije s formatom platna ili papira. Ako ništa drugo ,slikari su tim svojim postupcima postizavali ravnotežu i osjećaj djela kao cjelovitog tijela, barem na nekoj razini. Promatrajući većinu današnjih djela site-specific orijentacije, toga nema te bi se moglo reći sljedeće: u kontinuitetu stvarnosti umjetnici i njihove umjetničke namjere ne bivaju ništa drugo doli ti slobodni radikali, slova i brojke (nesvjesno uglavnom!)koji svojim fragmentima od umjetničkih ideja i namjera najčešće izgledaju kao zakrpe na asfaltu. Samodopadnost i bezrazložna samouvjerenost na temelju poznavanja dva,tri koeficijenta stvarnosti od ukupno „∞“ ne može nuditi nego tek općenita rješenja, kalkulacije i predviđanja. Događa se nešto poput uobičajene prakse u obrazovnom sustavu kada kao nastavnik iz nadređenih viših instanci(propisani program na razini države) dobivate inpute: što,kako i za koga. Isto onako kako život u školskim klupama nikad ne postaje nastavak tehničkih sjednica unutar  pojedinih ministarstava ili agencija tako ni umjetnička promišljanja nikad ne izađu u stvarni svijet iz svojih bijelih kocaka. Taština umjetnika ponukana imperativom  liderstva ne može izroditi ništa bitno za zajednicu dok se ne ispune barem neki od uvjeta: mirotvorstvo nije politička odluka nego otkriće jedinstva svega što nas okružuje; bez unutarnje samoće ne može se razviti zbiljska osobnost; bez unutarnje samoće nema slobode i odgovornosti; samo je samotnik sposoban za zajedništvo.(Thomas Merton)Navedeni američki mistik, koji je pripadao trapističkom redu točno je uočio probleme svojih suvremenika- aktivista koji su u žurbi života rijetko uranjali u vlastito biće s temeljnim pitanjem. A, ja? Tko sam ja?“Nadalje, uočio je unutarnju raskidanost prouzročenu mnoštvom briga uz dodatan pritisak velikog broja projekata. Po njemu takav pristup znači-suradnju s nasiljem, nasiljem nad vlastitim unutarnjim kapacitetom. Uranjanje u zbilju drugoga ne postiže se rekompozicijom mehanicističkog načina razmišljanja pa se doista ne vidi na koji bi način umjetnička akcija bez unutarnje samoće(nisu svi Beuys!) pomaknula ljude drugačije od, recimo fišijade na brodskom keju.
Kada je Carravaggio naslikao (i jednu i drugu!) Večeru u Emausu, osim evidentnog realizma gledateljima je u naslijeđe ostavio još nešto. Nije to bila tek virtuoznost u ovladavanju slikarskim zanatom i realističko prikazivanje jedne sakralne teme. To je prije svega slika pouzdanja. Lomljenjem kruha Krist u Emausu pred učenicima ponavlja lomljenje kruha na Posljednjoj večeri. U lomljenju kruha je bit njihove depresije. U njima je nešto slomljeno razočaranjem i gubitkom. Možda imaju dojam da stoje pred krhotinama vlastitog života, da u svom životu nisu uspjeli....u gozbi sve slomljeno u njima ponovo postaje jedno.(A.Grün )Na taj način Carravaggiov naturalizam nije u oprečnosti prema nadi koju nudi Kontinuitet koji također ne pozna granice materije i prostora, ali koji je za čovjeka svih vremena uvijek prisutna karika koja se ne vidi golim okom. Svakako, teško je poslije svega očekivati da bi ljudi koji su doživjeli lomove u svom životu, te iste lomove prihvatili bez onog drugog koji bi mogao ostati s njima, bez želje za moraliziranjem i bez straha da će ga tjeskoba bližnjeg ugušiti poput otrovnog bršljana. Ta sigurnost proizlazi iz vlastitog osjećaja jedinstva sa svime što se ne bi moglo reći za milijune neurotičnih ljudi širom svijeta koji bi svakom u svemu htjeli pomoći, a da pri tom nisu svjesni vlastitih mračnosti. Spoznanje da obojiti nečiji stan  nije stvarna promjena u životu potrebitog- je dovoljno na prvom satu liječenja od vlastite taštine.

2 komentara:

  1. Ovaj dio o umjetnicima i njihovim akcijama koje financiraju zapravo oni isti koje kritiziraju - stara je tema, ali o kojoj se vrlo rijetko piše... To je taj hipokrizijski elitizam naših umjetnika koji se, po prirodi posla, moraju nalaziti svuda i svojim radom doticati se svega, pa ih eno u Rusiji, Bugarskoj, Americi, Iranu... ali kad nastane pitanje tko će to sve platiti... gledaju bijelo... kao da se to podrazumijeva što je u igru ušla i neka banka... Zato je po meni danas gotovo nemoguće biti nekakvim javnim umjetnikom... Uostalom, mnogi od njih od toga i bježe i stvaraju u samoći...
    Sviđaju mi se i misli Thomasa Mertona... Duh obitava u samoći, sve ostalo je Ego, dakle, samodopadnost, taština i tome slično...
    U svakom slučaju, site-specific umjetnost, Caravaggio, kubizam uz malo kršćanske mistike i opet si stvorio sjajan miks u svojoj neumornoj kontempalcji nad stanjem suvremene umjetnosti danas, Zlatko... :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Borise,jedan si od rijetkih kojemu je jasno da je miks jedina moguća opcija.Richard Feynman američki fizičar i dobitnik Nobelove nagrade za fiziku priča:"Dok sam tog poslijepodneva ručao,neki je klinac u restoranu bacio tanjur u zrak.Na tanjuru je bio otisnut plavi znak Sveučilišta Cornell.Kad je tanjur počeo padati,plavi znak se vrtio i doimalo se da se vrti brže od ljuljanja,a ja sam se pitao u kakvom je odnosu to dvoje.Samo sam se igrao,nisam tome pridavao nikavu važnost,ali sam se igrao s jednadžbama gibanja stvari u rotaciji i ustanovio sam da se,ako je ljuljanje malo,plavi znak znak vrti dvostruko brže nego ljuljanje....ta me igra dovela do sličnog problema rotacije spina elektrona prema Diracovoj jednadžbi,a to me jednostavno odvelo u kvantnu elektrodinamiku,problemu na kojem sam radio.Nastavio sam se igrati opušteno kao i prije i to je sve postalo nalik na izvlačenje čepa iz boce šampanjca-sve se jednostavno izlilo....i na kraju ta je igra dovela do Nobelove nagrade."Uvid u pravu stvarnost vrlo često ide preko banalnih stvari."(de Mello)I zato je kvalitativno vrjednovanje onog što nam se čini kao banalna svakodnevica i nečeg
      uzvišenog, upitno.

      Izbriši