petak, 29. srpnja 2016.

Spomenik Trećoj Cenzuri

Cenzure nisu nikakva novina. Događale su se u svakom vremenu. Prva i najdugotrajnija je ona koja se očitovala, a očituje se i dalje u doslovnom tumačenju religijskih  tekstova. Vrlo je zanimljivo kako se kroz cijelo to vrijeme provlači proporcionalnost u doslovnosti čitanja (jednako su joj skloni i poneki predstavnici religijskih institucija kao i poneki njihovi  antipodi)što se manifestira kao „doslovnost vs doslovnost“. Toj Prvoj svakako pripadaju kasnije ideološke cenzure( naci-fašizam, ,komunizam, etc.) koje su sve informacije propuštale kroz  filter pobožanstvenja svojih sustava. Da se genetsko nasljeđivanje ne odnosi samo na boju  očiju nego  i na vlastite stavove, možemo se uvjeriti na primjeru Druge Cenzure koju se još može nazvati i Net cenzurom. Naime, dostupnost gotovo svih mogućih informacija u virtualnom internetskom prostoru vrsta je cenzure u kojoj razlučivanje dobrog od lošeg nije imanentno ogromnoj većini korisnika tog istog prostora čime istinu opet znaju samo rijetki, kao što je to inače bilo i prije. Slikovito rečeno: informaciju nemaju dva boksača u ringu čiji su roditelji došli iz prostora  Prve Cenzure ( „vjernik“ i „znanstvenik“ koji se sukobljavaju na raznoraznim portalima);informaciju nema niti publika(oni su „navijači“koji su prije svega pasivni promatrači; organizatori meča su oni koji imaju informaciju, premda je ista necjelovita;(„razne asocijacije“, „suci“, „sponzori“„kladioničari“ i sl.) postoje i oni koji također imaju informaciju, s tim da znaju da je informacija koju „organizatori“ imaju nepotpuna(„najbolji novinari istraživači“)te su stoga nepoželjni u „organizatorskim“ krugovima, što je i logično. Treća cenzura, cenzura budućnosti predlaže :Ne čitajte ništa!
Vlado Martek: Čitajte Maljeviča,1981.
No, pojasnit ću o čemu je zapravo riječ! Vratimo li se nekoliko desetljeća unatrag. Točnije u osamdesete, vrijeme žestokog povratka slikarstva(neo-ekspresionizam ,umjetnost grafita i sl.)pronaći ćemo Vladu Marteka koji ispisuje ČITAJTE MALJEVIČA s objašnjenjem kako je to učinio prvenstveno zbog sadržaja kojeg političari namjerno zanemaruju. Kako bismo spoznali pravo stanje stvari neovisno o povijesnom kontekstu Martek priželjkuje avangardistički duh koji je po njemu preduvjet za detektiranje socijalnih deformacija u društvu provođenih od strane sustava kojemu su komformizam i komercijalizacija neka vrsta likovnih atributa po kojima ga prepoznaju. Ali, zamislimo da se to doista i dogodi! Široke mase ljudi, proizašlih  iz svih slojeva društva na svakom uglu ,u tramvaju, parku, na poslu za vrijeme pauze , čitaju Maljeviča? Teško je zamisliti da bi se rečenice poput “Osjećaj trčanja, mirovanja ili sjedenja prije svega su plastični osjećaji... Stol, krevet ili stolac nisu korisni predmeti, već oblici plastičnog osjećaja...Nikad neće biti na odmet još jednom ponoviti da apsolutne i stvarne vrijednosti mogu proizaći samo iz čiste umjetničke kreacije, svjesne ili nesvjesne“ (De Micheli,1990:258) usidrile u (ne)svijesti prosječnog pojedinca do te mjere da čak i voditeljima tvrtki koji organiziraju team buildinge sa svrhom da u zaposlenika razviju ne-predmetni senzibilitet to postane sasvim uobičajena stvar. Tako će oni, pročišćeni suprematisti u nekoj budućnosti možda moći pretočiti neki svoj osjećaj u nešto što će biti korisno čitavoj ljudskoj zajednici. Predsjednik uprave nepoznate tvrtke bit će strpljiv, a  svo svoje pouzdanje, stavit će u ruke tuđih osjećaja, ekstrakta humanog percipiranja. Može li ideja jednog čovjeka, u ovom slučaju Kazimira Maljeviča biti put, istina i život svim ostalim ljudima? Može li čovječanstvo biti Jedno s čovjekom zvanim Kazimir Maljevič? Znamo li da se upravo takva tvrdnja povezuje s Isusom iz Nazareta koji je za sebe rekao da je sin Božji kojeg su starozavjetni proroci stoljećima prije  najavljivali kao Mesiju i čija je smrt na križu kao i govor o Uskrsnuću prožela na ovaj ili onaj način kulturni identitet Zapadne civilizacije, pitamo se koliko može(u vremenu i prostoru) „dobaciti“neki drugi nama dragi lik?
Ali prije vašeg eventualnog odgovora  evo jedne kratke priče koju u cijelosti prenosim:

Kolareva mudrost
Kad je kolar u jednom kutu pogona izrađivao kotač, princ Huan iz Ch'ia u drugom kutu
čitao je knjigu.
Odloživši dlijeto i drveni čekić, kolar priđe k princu i upita ga kakvu knjigu čita.
„Takvu koja čuva riječi mudracâ “,odgovori princ.
„Jesu li ti mudraci  živi?“pitao je kolar.
„Ah, ne,“odvrati princ,“svi su oni umrli.“
„Tada to što čitaš može biti samo smeće i otpaci prijašnjih ljudi“,reče kolar.
„Kako se usuđuješ ,ti kolaru, naći manjak knjizi koju ja čitam? Opravdaj svoju tvrdnju
ili ćeš umrijeti.“
„U redu. Govoreći kao kolar, reče čovjek,“ovako ja gledam na stvar: kad izrađujem
kotač, ako je moj udarac prespor, on reže duboko ali ne pravilno; ako je moj udarac
prebrz, tada je pravilan, ali ne reže duboko. Ispravna brzina, niti prebrzo niti presporo,
neće biti u rukama ako ne dolazi iz srca. To je nešto što se ne može izraziti riječima; u
tome postoji vještina koju ne mogu prenijeti na sina. To je razlog zašto ne mogu dopustiti
da on preuzme moj posao, i zato sam ovdje, u sedamdeset petoj godini, i još izrađujem kotače. Po mojem mišljenju, isto je tako s onima koji su otišli prije nas. Sve što je bilo vrijedno da se preda dalje, umrlo je s njima; preostalo su stavili u knjige. To je razlog zašto sam rekao da čitaš smeće i otpatke prijašnjih ljudi.“(De Mello,2001:56)

Dakle od ranije spomenuti  rad „Ne čitajte ništa“ namjerava postati lingvističkom antropometrijom .Treća Cenzura oblik je iskopčavanja iz sustava, no za razliku od slavnih antropometrija Yvesa Kleina kojima je umjetnik na neki način želio dovršiti slikarski čin; dovršiti nešto što je počelo još u prapovijesti ,lingvistička antropometrija svojom bojom(crvena suprotnost plavoj) te posljednjom rečenicom dovršava čin čitanja započet u vremenima rađanja velikih civilizacija;  čišćenjem od "otpadaka" i "smeća" prijašnjih ljudi koji(što je i logično) nemaju niti snagu ni uvjete biti Stvarnost sama(osim ako primjerice Maljeviča ne namjeravamo proglasiti bogom?)i onda kad ih fizički više ne bude na Zemlji.
Zlatko Kozina:Spomenik Trećoj Cenzuri,2016.
“Ne čitajte ništa“ utopijski je spomenik Trećoj cenzuri čija se realizacija (autor je toga svjestan)nikad neće ostvariti kao što se to nije dogodilo ni s Tatljinovim „Spomenikom Trećoj Internacionali“odnosno  Kleinovim naznačavanjem kraja slikarskog čina.. Uostalom to i nije nešto što bi se moglo nazvati istinskim zahtjevom jer i sam autor itekako puno čita, ali svakako  se pitajmo bi li svijet bio doista nepodnošljiviji kada baš nitko na njemu ne bi tjedan dana čitao kako tekstove s kojima se ne slaže, tako i one s kojima se slaže?


LITERATURA:
De Mello,Anthony(2001)Molitva žabe (II. dio),Zagreb,Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove
De Micheli, Mario(1990.) Umjetničke avangarde XX. stoljeća, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske


2 komentara:

  1. A možda 'Ne čitati nešto kao da je sve?' Ostati stamen na svojem kamenu, ali ne biti 'kamen stamen', petrificiran u promišljanjima, stavovima, izrijeku samoga sebe i svijeta oko sebe, nego otvoren činjenici vlastite malenosti pred nepoznatim i nespoznatim...

    OdgovoriIzbriši
  2. Upravo tako.Cerebralne fiksacije najveće su prepereke ka otvorenosti

    OdgovoriIzbriši