Danas je već
uobičajeno očekivati od dviju susjeda, gospođe
Umjetnost i gospođe Znanost, sretnu
li se u prolazu na ulici, barem kakav kurtoazni pozdrav ako ne već nešto više. Ipak iako
uobičajen, taj je susret još uvijek obavijen nekakvom nelagodom. Ne bi bilo
pretjerano tu nelagodu okarakterizirati
i kao pritajeni strah, strah kako bi
znanost mogla biti umjetnosti ono što je Walt Kowalski u filmu Gran Torino bio susjedima, imigrantima
iz Koreje, Thaou i Sue Wang Lor. No, dok ne dođe do potpunog upoznavanja ( toliko dobro da poput
junaka iz navedenog filma jedno drugom i
za drugoga postane spremno i umrijeti )evo nekih detalja zbog čega je to i
dalje mukotrpan proces koji tako sporo teče:
Naime, nekoliko
desetljeća prije u svojoj slavnoj knjizi Art
and Visual Perception Rudolf Arnheim se zapitao:
(...)Why is pictorial balance indispensable? It
must be remembered that visually as well physically, balance is the state of
distribution in which all action has
come to a standstill. Potential energy in the system,says the physicist, has
reached the minimum. In a balanced composition all such factors as shape,
direction, and location are mutually determined in such way that no change
seems possible, and the whole assums the caracter of ''necessity'' in all its parts.An unbalanced
composition looks accidental,
transitory, and therefore invalid(Arnheim
2004:20)
U toj i takvoj
situaciji u kojoj cjelina zadobiva
karakter ''nužnosti'' jer su svi
elementi zauzeli ono svoje točno mjesto u vremenu i prostoru, osjećaj cjelovitosti postaje stvaran ,a svaki onaj koji je
tu situaciju prihvatio i intuitivno, prihvatio je i začudnost novorođenog paradoksa
u kojem se istovremeno miješaju strah i oslobođenje. Naime susret gospođe Umjetnost i gospođe Znanost susret je Perzeja i Gorgone Meduze ili Gorgone Meduze i Perzeja tj. suvremeni simbol
izbora. Ne mora se posebno isticati kako
su prolazili svi oni koji su se u toj mitskoj priči suočili s Meduzom. (pogled
iste bi ih okamenio) Isto tako s druge strane iz te drevne priče također
saznajemo na koji je način Perzej tu istu Meduzu svladao. Psihoanalitičkim
rječnikom protumačeno Meduza je(...) preuveličana
slika krivnje, odsjeći joj glavu
znači trajno prevladati pretjeran, bolesni osjećaj krivnje koji paralizira; to
znači steći sposobnost samopromatranja bez iskrivljavanja koje umanjuje ili
uvećava(Chevalier, J ; Gheerbrant, A. 2007:535)Ovo
dakako ne znači da je gospođa Umjetnost
rezervirala arhetipsku sliku Perzeja samo za sebe. Uloge se itekako mogu
zamijeniti jer slika krivnje s kojom
se suočava Perzej može biti i slika (...) izobličene
zavedene taštine (...)koju gospođa
Znanost odsijeca mačem istinske
slike o sebi. Teška je to borba. Evolucijska. Još uvijek „plin“ i „prašina“
rotiraju oko „protozvijezde“ O
zgušnjavaju u „rotirajući disk“ koji će se na koncu formirati u veće „tijelo“(planet) prerano je govoriti .Zbog čega? Sudeći po „ustoličenom ispravnom ophođenju sa
stvarnošću“ nije nemoguće da u budućnosti čak i sam Rudolf Arnheim bude „kritiziran“
zbog svoje „političke nekorektnosti“ jer se(pazite sad ovo!) usudio govoriti o
neuravnoteženoj kompoziciji kao slučajnoj,
prolaznoj i bezvrijednoj. Osuda bi dakako došla od strane mrzitelja
„stilskih figura“; robova „grafikonȃ“ koji plutaju u besmislenu svemiru
prepunom materijala dostupnog „za seciranje“.Ali sva sreća da ravnoteža u umjetničkim djelima nije
ustoličena manifestom ili proglasom; ona
je u ljudski život ušla neprimjetno, kao imanencija arhetipskom. Znamo li da se
jungovske arhetipove ponekad poistovjećivalo i sa geometrijskim uzorcima jasno
je zbog čega je primjerice krug u ljudskoj povijesti dugo bio simbol krajnje cjelovitosti pa sve do vremena
rascjepa psihe (što će reći do renesanse) .Pa, ipak bez obzira na
nevidljivost arhetipskih uzoraka u umjetnosti(posebice u plošnom mediju kao što
je slikarstvo ) potreba za ravnotežom nikad nije nestala. Svojevremeno je i
sama psihoanaliza pogrešno“ pročitala“ Pollockov all-over painting svodeći ga tek na odustajanje od individualnog
,pristajanje na automatizam,
kolektivizam, utrnuće svijesti u ugljiku kao prima materiji zanemarujući pritom stvarnost ostvarene ravnoteže u
samom procesu drippinga kod navedenog
autora. Kasnije će se pokazati kako to nije bilo ono najgore(kad je riječ o
ravnoteži) jer se već nakon faze visokog modernizma ravnoteži gubi svaki trag.
Naš će se tragač za ravnotežom(izgubljenim
rajom)ispred posmodernističkih cityscapeova
osjećati poput očajnika držeći u ruci izblijedjelu fotografiju nestale drage osobe dok mu ostali budu
govorili kako su „sigurni“ da su nekog takvog negdje čak i vidjeli, ali da
nisu sigurni gdje.( slika španjolskog slikara Perea Llobere“ Sv. Franjo propovijeda strojevima „ iz
2011. primjer je takvog mjesta) Jesmo
li postali očajnicima koji su odustali od
potrage za uravnoteženošću? Uravnoteženošću koja je postala tek jednom od
brojnih opcija? Ili ipak ne? Skloniji sam vjerovati kako u svakom prostoru
bezizglednosti postoje sile nevidljivog skeleta koje ga održavaju na životu. (Je
li pretenciozno u tom smislu kao jednu od sila koje sudjeluju u tkanju tog
skeleta označiti i približavanje STEM-a ka STE(A)M-u, opciji prilično aktualnoj
u naše doba? Barem u nekim dijelovima svijeta?)
 |
| Pere Llobera : Sv. Franjo propovijeda strojevima , 2011. |
Na slici Dva
čovjeka kontempliraju Mjesec Caspara Davida Friedricha , naslikanoj 1820. u
doba rađanja romantičarskih ideja, slikar prikazuje dvije muške figure koje su
očigledno međusobno bliske; naslikani muškarac s lijeve strane svoju je desnu ruku
ležerno prebacio preko lijevog ramena muškarca
s desne strane leđima okrenutih od promatrača. Nalaze se na mjesečinom obasjanom
proplanku dok dubinski razmatraju to sjajno nebesko tijelo. To kontempliranje
Mjeseca kako stoji u naslovu, promatraču
slike dočarava otvorenost duhu prirode(što je jedna od karakteristika
romantizma) odnosno potpuno predanje i zajedništvo s kozmičkim i Uzvišenim.
S nadom da su se
dvije gospođe s početka priče ipak
počele zbližavati poput već ranije spomenuta dva Friedrichova lika sa slike, ipak
ne mogu a ne spomenuti sjajnu de Mellovu metaforu: Kada mudrac pokaže na mjesec, sve što budala vidi je prst.(De Mello 2001:100)
Uvjerenje u neupitnu
ispravnost vlastite slike svijeta, nije ništa drugo doli proučavanje pa čak i sisanje toga prsta. A kad
i to ljudima dosadi zna se dogoditi ( nehotice/hotimice)da tim istim prstom iskopaju oko, bilo samima sebi bilo nekom drugom.
Na kraju jer su
nam leđima okrenuti nikad nećemo saznati sišu li svoje prste Friedrichova dva 'kontemplanta' , ali
kako rekoh, smijemo se nadati kako će naše dvije gospođe ipak sve više i više gledati samo u Mjesec .
 |
| C. D. Friedrih :Dva čovjeka kontempliraju Mjesec, 1820. |
Popis korištenih izvora:
Arnheim.R.,(2004.) Art and Visual Perception:A Psychology
of the Creative Eye, Los Angeles,University of California Press
Chevalier, J ; Gheerbrant, A.(2007.)“Rječnik
simbola“,Zagreb, Jesenski i Turk
De Mello, Anthony(2001.) Buđenje svijesti, Zagreb, Izvori
Nema komentara:
Objavi komentar