nedjelja, 16. travnja 2017.

Produžena materija

Venecijansko se slikarstvo u odnosu na ostale talijanske slikarske škole (od quattrocenta pa sve do rokokoa) oduvijek odlikovalo  „kolorizmom“ i slobodnijim potezom kista. Navedena se karakteristika jasno uočava i na slikama čuvenog Tiziana Veccelija koji je u svom  mladenačkom razdoblju slikao uobičajene renesansne teme, od sakralnih do mitoloških. Govoreći upravo o mitološkim prizorima dok  uspoređuje njegovo slikarstvo toga razdoblja s onim Rafaelovim, H. W. Janson kaže: „ Svijet klasičnih mitova on smatra dijelom prirodnog svijeta koji nije nastanjen oživljenim kipovima nego ljudskim bićima od krvi i mesa.“[1]Očigledno kako samom Tizianu antički panteon nije bio tek skladište simbola koje se na propisnoj udaljenosti  distancira od gledatelja, nego je ono više bilo poziv  na uključivanje u arhetipsku rijeku života. U njegovim kasnim djelima paleta mu postaje sve oskudnija, a faktura pastuoznija. Međutim nije to emanacija bezizglednosti svojstvene enformelističkoj pastuoznosti modernog i postmodernog doba,nego upravo suprotno:  Tizianov impasto djeluje  treperavo i prozračno ,a materijalna čvrstoća isijava ozarenost i vedrinu.[2] I upravo se to vidi na  slikarevom prikazu(1565.g.) Šimuna Cirenca  kako Isusu pomaže nositi križ. Premda slika(kompozicijski) najavljuje nešto što će u umjetnosti uslijediti u kasnijoj  stilskoj epohi (crvenkasto-smeđi tonovi koji prevladavaju na čitavoj površini slike uz svjetlosno akcentuiranje na licima i rukama prikazanih aktera donekle prizivaju  barokna obilježja) ona se od nje ipak razlikuje, jer unatoč slobodnijim potezima kistom  koji su posebno vidljivi na grimiznoj Kristovoj haljini ,relativna čvrstoća obrisnih linija i neobična mirnoća ipak pokazuje kako je još uvijek riječ o renesansnom poimanju oblikovanja (prikazana Kristova tjelesna patnja transformirana je u mirnu smislenost što  bi se  sudeći prema prikazanom moralo činiti potpuno nelogičnim, pa i paradoksalnim). Dakako, fenomenološki gledano pogrešno bi bilo sva obilježja nekog umjetničkog stila  pripisati tek  jednoj epohi ( „upisani tragovi“ prije svih pripadaju pojedincu). Znakovito je kako je Tizian naslikao Krista koji se nakon što je pao pod križem oslanja na kamen. Kamenu se dakako mogu pripisati mnogobrojna simbolička značenja od kojih je možda najznakovitije: „Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni“(Ps 118,22) Kamen zaglavni (Krist) o kojem se govori zapravo je tjemeni kamen, krunište svoda(to je posebice vidljivo u gotičkim katedralama) u kojem se sastaju rebra i u kojem se na neki način dovršava rast građevine. Šimun Cirenac predstavlja su-graditelja, čovječanstvo svih vremena, opravdanje ,trenutačno stanje i procesualnost  noogeneškog palimpsesta s pripadajućim mu pra-slojevima: nastanka, vitalizacije i hominizacije materije .U sljedećem koraku sve veća čovjekova svijest tu će  materiju  humanizirati, a ona sama u nekim sljedećim eonima konvergirati ka dovršenju organičnog Svemira u  točki Omega, odnosno Kristovom drugom dolasku. [3]
Tizian Veccelio: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ ,1565

Za razliku od Tiziana koji je u jednu organičku i nerazmrsivu cjelinu stopio: antičke mitove , kršćansku ikonografiju i svakodnevicu, moderna likovna umjetnost s početka dvadesetog stoljeća s materijom postupa bitno  drugačije i iz drugih ishodišta. Primjerice, dadaist Kurt Schwitters, svoje je umjetničke materijale od kojih je stvarao kolaže i asamblaže , doslovno tražio u smeću[...] „držeći se starog alkemijskog pravila prema kojem se dragocjeni predmet nalazi u prljavštini“[4] Tu će prljavštinu kartezijanskim duhom impregnirana psihoanaliza tumačiti na očekivani način: [većini psihoanalitičara kozmička je cjelovitost kao pojam, uglavnom nepremostivi kamen spoticanja]“Ono što ni umjetnici kao ni alkemičari vjerojatno nisu shvatili ,bila je psihološka činjenica da oni projiciraju dio svoje psihe u materiju ili nežive stvari[...] za razliku od alkemičara, ljudi poput Schwittersa nisu bili zaštićeni kršćanskim poretkom“.Štoviše postojala je bitna razlika jer kršćanstvo“teži za svladavanjem materije(danas se više koristi sintagma- prihvaćanje  materije ) pri čemu je Schwittersov umjetnički čin  apstraktnim komponiranjem materijalnih fragmenata re-kreirao imanentnost biti(esencije) tih istih materijala u samom procesu izrade određenog djela.[5] Time se umjetnikovo upuštanje u preoblikovanje materije vlastitom evoluiranom sviješću naziva vezanjem fiksne ideje uz materiju, a znamo li kako mehanicističko kartezijansko stajalište  psihoanalize kao moderne znanosti isključuje tijelo[materiju] iz mislećeg duha, tim više ne čudi neprepoznavanje vlastitih fiksacija uz pomoć kojih se odriče mogućnost postojanja uma kao entiteta koji nije ograničen fizičkim granicama pojedinačnog tijela. Pozivanje na empatiju(kojom se navodno odlikuje svaki vrsni psihoanalitičar) tako  postaje poprilično neuvjerljivo jer kako uopće lansirati vlastito uživljavanje prema bilo kome s piste vlastite egzistencijalne  krhotine ako se ne vjeruje u kozmički kontinuitet materije bez kojeg potencijalnost bilo kakve zajednice ili kolektiva postaje tek konceptualno i vrlo često moralizatorsko lamentiranje uz pretvaranje psihoanalize u simplificirani i ideologizirani sociološki fenomen. Pojava interdisciplinarnih znanstvenih grana kao što su: kemija osjećaja, biologija mišljenja, fiziologija uma, neurofiziologija pamćenja, neurologija svijesti ,  neurofilozofija i druge deriviraju iz rasplinutog prostora mnogostrukosti koji je na molekularnoj razini ipak nešto cjelovito. Upravo zbog toga Schwittersovi asamblaži (kao paradigmatski primjeri)začudno djeluju jer plohe s pripadajućim im teksturama postaju dijelom prirodnog(kozmičkog) svijeta na isti način na koji su to postali  i naslikani Tizianovi likovi.
Kurt Schwitters: Das Undbild, 1919.
Literatura:
Janson,A.F./H.W.(2003.) Povijest umjetnosti ,Varaždin: Stanek 
Jung, C. G. (1987.)Čovjek i njegovi simboli, Zagreb :Mladost
Šlosar, M. ,(1999.)“Ideja evolucije čovjeka u duhovnoj misli Teilharda de Chardina“, Obnovljeni život :časopis za religioznu kulturu (54)4,577-588







[1].Janson, Anthony F /.Janson, H.WPovijest umjetnosti,Varaždin:Stanek,2003,str.477.
[2] Isto,str. 480.
[3]  Šlosar, Mario  Ideja evolucije čovjeka u duhovnoj misli Teilharda de Chardina, Zagreb// Obnovljeni život 4,(1999)str. 577.
[4]  Jung, Carl Gustav Čovjek i njegovi simboli, Zagreb :Mladost, 1987.str.254.
[5] Isto

srijeda, 29. ožujka 2017.

DA SAM JA KUSTOS



Kroz staklena vrata bijele kocke

Gledam fakturu kako se mijenja:

Uglačani Memlinc i izbrazdani Burri tako su blizu...

Ej, da smijem ući unutra!



Lako je gospon Kustosu

On je sve to već vidio.

A ja da sam Kustos...pustio bih sve one žive pred bijelu kocku i rekao:

Ulazite i omekšajte sve uglove!

A poslije ćemo svi pjevati dok kocka potpuno ne nestane.



Svima bi nam bolje bilo...

Da sam ja Kustos!

petak, 10. ožujka 2017.

„Krenuti na put, znači malo umrijeti“

Još od pradavnih vremena(doista pradavnih jer radi se o vremenu prije  nekoliko desetaka tisuća godina) ljudi su u manjim skupinama koje su znale brojati do najčešće desetak jedinki, prelazili velike udaljenosti. Uostalom to se vrijeme i naziva vremenom nomadsko- lovačko-sakupljačkog načina života. Od tada pa sve na ovamo migracije ljudi su se neprestance događale. U tom je smislu interesantna usporedba putovanja Odiseja i Abrahama o kojoj se pisalo i navodilo bitnu razliku između te dvojice; Odisej se vraćao kući s jasnim ciljem dok je Abraham krenuo na put u nepoznato. Nije teško zaključiti kako je Abrahamu bilo ipak puno teže budući da nije imao jasnu sliku o tome kamo ide, osim povjerenja u Božji poziv koji ga potiče krenuti  pa će tako francuski književnik Edmond Haracourt reći:“krenuti na put, znači malo umrijeti“, što će reći kako napustiti svoje korijenje znači napuštanje vlastite povijesti, ali uz istovremeno otvaranje mogućnosti za „novo rođenje“ (Velčić,2014.)
S druge strane danas smo svjedoci nekih novih migracija, odnosno mješavine migracija; migranti iz bliskoistočnog područja sa svojim životnim pričama prepliću se s onim našim koji također  idu na Zapad. (ponekad samo  do Zagreba)
Umjetnik Matej Knežević koji je također sa svojom obitelji „malo umro“ preselivši se u Zagreb, svojom recentnom izložbom „Ma, moraš ti njega znat'!“ čini dvije stvari istovremeno: odgovara na pitanje-zašto?(svojoj rodbini, znancima i svima drugima) te isto tako problematizira pitanje sjećanja na konkretne osobe. U svojoj instalaciji u kojoj stilizirani skelet (drvene letve omotane sijenom) kuće ocrtava  koncept kuće ,a ne njeno stvarno doživljeno utjelotvoreno iskustvo; dovodi u pitanje filtere kojima se (pogotovo u našem podneblju) omotava dualizam : kuća – dom. Knežević se tako koristi poznatom pričom Tri praščića (uokvireni svinjski repovi kao pojačivač kolektivno usvojene teme)s pripadajućom klišeiziranom poukom (kako se lijenost ne isplati) stvaraju bez-identitetsko mjesto (jednoobrazni ukrasni fragmenti upućuju na potrošačka mjesta ,trgovačke centre mjesta bez značenja) koje to prije nije bilo dok jastuci u kutijama dodatno naglašavaju nepomično vjerovanje u ustaljenost familijarnog trodimenzionalnog prostora.
Matej Knežević, konstrukcija postava izložbe "Ma,moraš ti njega znat!"
Razmišljajući o konkretnim ljudima s pripadajući im imenom i prezimenom ,a  koji su se istrgnuli iz  zavičajnosti da bi negdje drugdje(poput igrača Tetrisa) slagali trenutke vlastite svakodnevice, umjetnik kao da postavlja pitanje: Je li „horror loci“-odvratnost prema mjestu na kojem se netko upravo nalazi, jedini impetus koji nekoga pokreće ili  je (e)migriranje jednostavno stvar organičkog kontinuiteta s neizbježnom entropijskom fazom, u ljudskoj povijesti odvajkada prisutno?

Korišteni izvor:
Velčić, B.(2014.)Abraham-čovjek budućnosti
http://www.svjetlorijeci.ba/clanak/1700/biblija/abraham-covjek-buducnosti
(datum objave:27.8.2014.)




nedjelja, 19. veljače 2017.

Kazamat ,Mojsije i autobusi

„Svaki umjetnik je ljudsko biće“, obrnuo je  jednom prilikom Martin Kippenberger izjavu velikog njemačkog umjetnika Josefa Beuysa („Svaki je čovjek umjetnik“)  čime je jasno dao do znanja(svima onima koji sebe naivno svrstavaju u skupinu onih koji navodno nemaju nikakve veze s umjetnošću)  da kao takvi i umjetnici imaju potrebe kao i svi ostali ljudi, od najelementarnijih fizioloških do onih duhovnih. Dakako, tim „ljudskim bićima“ ništa ljudsko nije bilo strano pa su tako (Pieter Brughel, Michelangelo da Carravaggio, Vermeer van Delft, Vincent Van Gogh, Paul Gauguin, Edgar Degas,Toulouse Lautrec, Otto Dix, Pablo Picasso i mnogi drugi) često jeli i pili u tavernama, gostionicama ili  kavanama u kojima bi njihova druženja  počesto znala metamorfozirati  u boemske zgode raznoraznih vrsta (o čemu je dosta toga  i napisano) .Ti susreti umjetnika s vlastitom svakodnevicom u kulturnim europskim prijestolnicama ni stoljeća kasnije  neće postati  nešto što bi se zataškavalo kao nešto  neprilično ili ne daj Bože-politički nekorektno!  Baš naprotiv, poduzetni će ljudi  te činjenice znati višestruko naplaćivati(čitaj: od vlastite kulture država  itekako ima koristi) precizno  navođenim  turistima ( iz svih krajeva svijeta) dok još nisu valjano ni iskoračili iz nakrcanih autobusa, nahrupljujući u iste one restorane i kavane ne bi li osjetili djelić prohujalog vremena u kojem je nekad Georges  Braque dodirujući kažiprstom obod šešira uljudno pozdravio gospodina Matissea ili  u kojem je Alberto Giacometti  satima sjedio pušeći cigaretu za cigaretom skicirajući u svoj sketchbook sve što je mogao upiti iz bogatog skladišta  (uvijek)sive svakodnevice svojim oštrim pogledom . Od konobara će tražiti da ih fotografiraju dok se šeretski smiju sjedeći na stolici na kojoj je navodno sjedio Marcel Duchamp dok je vodio razgovore s Francisom Picabijom  i druge slične stvari.
 Ono što ne treba smetnuti s uma je činjenica da ništa od svega toga ne bi bilo moguće ,tj.da se za te umjetnike nikad ne bi ni znalo da ti isti nisu imali svoj prostor djelovanja, odnosno stvaranja umjetničkih djela (čitaj: ateliere)U te su prostore puštali svoje prijatelje ,poznanike i ponekog slučajnog trgovca da bi potom sve ili većinu stvorenog kasnije izložili u nekom od javnih salonskih ili galerijskih prostora(u kojima su „naši“ turisti već bili prije nego su došli potražiti okrjepu u nekom od čuvenih restorana) u koje su dolazili svi koji bi htjeli, bez obzira na društveni status.  
 Poznato je kako odgajanje pogleda ili proces kultiviranja u starim europskim demokracijama ima malo dužu povijest u odnosu na našu, hrvatsku. A, govoreći o kultiviranju nacije jedan je slavni psihoanalitičar još davno zaključio kako je istoj  potrebno  četrdesetak godina(lutanja pustinjom nesvjesnog života ) kako bi se neka značajnija promjena na kolektivnoj razini i usvojila. Ipak, da bi taj četrdesetogodišnji proces mogao i započeti teći, prvi je preduvjet da buđenje svijesti  prije svih prihvati elita,( svakako ne na razini deklarativnosti ) da bi zatim to isto mogli i svi ostali članovi zajednice.  Treba svakako znati , da kad se govori o „eliti“ da  taj pojam točno označava najizvrsnije ljude, odnosno vodeće u svojoj struci/djelovanju na nekom geografskom području unutar neke zajednice. Manje-više, svima je poznata starozavjetna priča o Mojsiju kao vođi Izraelaca u izlasku iz egipatskog ropstva pa si u tom smislu , moramo najiskrenije postaviti pitanje: Imamo li mi trenutno svog Mojsija za trku ? Sudeći prema situaciji kakva je- nemamo! A možda i imamo. Možda imamo nekog svog surogat Mojsija koji ne samo da nije protiv lažnih idola i zlatne teladi nego ih štoviše sam  podiže, jer našem Mojsiju treba nešto što njemu samom obećava brzi uspjeh. Vizije su daleka budućnost. Tko to treba!? Štoviše, naš je  Mojsije ne samo zastao, nego i zaglibio, a to potvrđuje primjer Slavonije odnosno  Osijeka kao paradigmatskog primjera onog čemu svjedočimo.
.Iz nekih čudnih pobuda, krajnjeg nerazumijevanja i nesvjesnosti taman oblak prekrio je taj nerealizirani europski  grad kulture  čija se gradska uprava prema kulturi, ili da budemo precizni prema Galeriji „Kazamat“ ponaša kao mladoženja od kojeg je mlada pobjegla s nepoznatim udvaračem u nepoznatom smjeru dok on u svom pijanstvu rasipa svoju baštinu na sve strane ,a sva mu  čeljad za to vrijeme od njega bježi autobusima (koji kod nas čak nisu jedino i samo to što jesu- poduža prijevozna sredstva ,nego i simboli prisilnog odnosa pojedinca i društva).
Hoće li se gosti koji ipak i kod nas u Tvrđu dolaze autobusima (iako  ne u broju kojeg bi priželjkivala gradska blagajna) i dalje vrtjeti uglavnom samo oko centralnog  kužnog pila i dalje ovisi o svim našim  Mojsijama, sadašnjim i budućim kojima je zasad izgleda teže napustiti ropstvo  nego onima koje bi oni kao trebali voditi.   


četvrtak, 9. veljače 2017.

Apoteoza sv.Medijalnosti

Za vrijeme zimskih mjeseci 2004.godine dogodio se nesvakidašnji događaj; u  Dolini smrti(dijelu pustinje Mojave) koja se inače nalazi u istočnoj Kaliforniji  palo je 18 cm kiše po kvadratnom metru  da bi u proljeće 2005.godine  cijela dolina bila potpuno prekrivena cvjetnim tepihom pokazavši kako je sve, samo ne mrtva. Neznatna količina vode zakratko je isječak negostoljubive prirode na trenutak učinila privlačnim da bi ubrzo nakon  toga zastrašujuća pustinja nastavila istovremeno biti ono što svi vide- mjesto slabe prisutnosti različitih oblika života, i ono što samo rijetki znaju- mjesto tišine koje može oživjeti čovjekovu unutrašnjost, odnosno mjesto mističkih  iskustava .O mističkom zanosu ili ekstazi (kao krajnje osobnom činu)puno je toga i izrečeno i napisano, arhivirano na policama  umova mnogih znanih i neznanih pojedinaca . Danas u vremenu tehnosfere kada se pojam „osobno“ već polagano zaogrće plaštom arhaičnosti, a spomenete li mistiku, mističko i mistike  , najvjerojatnije da će vas gledati s velikom dozom rezignacije, dosade, nevjerice pa čak i prijezira. To i nije neobično s obzirom na nesposobnost  tehnosferskog uma( nastalog 'medijskom oplodnjom') pogotovo govorimo li o shvaćanju  značenja sintagme „osobno  iskustvo“;  taj je isti um danas potpuno nesvjestan vlastite konzumacije raznoraznih postmodernističkih juha prepunih institucionalno organiziranih  ljudskih odnosa bez okusa. Razoriti svijest „digitalnog Sizifa“  nije nikakav problem. On uporno gura kamen suglasnosti koji nikad neće uspjeti dogurati  do vremena i prostora obuhvata stvarnosti; on je onaj koji će već sutra braniti ¾ ljudskih prava (sjetimo li se kiborga kao nove potencijalnosti),a uskoro će biti možda čak i rasterećen i te „obveze“.
Christian Marclay : Sat , 2011.

Prije nekih šest godina  na 54.Venecijanskom biennaleu  je rad(The Clock)  Christiana Marclaya ( sazdan od velikog mnoštva filmskih isječaka, u trajanju od dvadeset i četiri  sata ili jednog cijelog dana.)o kojem je brujio čitav umjetnički svijet, dobio prestižnog Zlatnog lava za pojedinačno sudjelovanje na izložbi ILLUMInazioni – ILLUMInations. Taj filmski kolaž  aktivno bi uključio svakog promatrača jer su filmski fragmenti podešeni tako da pokazuju u svakom trenutku realno vrijeme onoga koji bi se zadesio u prostoru dvorane u kojoj se puštala ta cjelodnevna projekcija .To je sjajna „montažna zvijer“ , apoteoza  sv. Medijalnosti  koja se pretvorila u kolektivno tehno-mistično iskustvo koje priznajmo, i dalje „ne štuju“ ni Bušmani, ni Dogoni, ni Aboridžini ,a ni mnogi drugi.( o njihovim pravima na nezainteresiranost teoretičari i kustosi sa  Zapada sigurno neće razmišljati, osim ako  će ista biti tema neke veće smotre). Ima li to iskustvo potrebite atribute pljuska  koji će oploditi pustinju pojedinog promatrača barem za kratko? Teško je u to povjerovati, premda joj se ljepota mora priznati pa  makar ona bila i  dogovorna .S druge strane zajednica jednog Aboridžina koji se kreće australskim pustinjskim krajolikom koji tisućama godina slika iste motive i pjeva iste pjesme zajednica je kontinuiteta odnosno Svevremena koje za njih ima potpuno drugačije značenje u odnosu na svijest o vremenu svih onih koji su nazočili  Marclayevom filmskom kolažu kao svetom mjestu urbanih Zapadnjaka.
Ipak za nadati je se kako„sakupljači punktualnosti „ u svojoj malodušnosti neće napustiti staru Gospođu Evoluciju koja bi u svom očaju zbog toga mogla doživjeti spontani pobačaj.   



petak, 3. veljače 2017.

Živa mrtva priroda

Čitava povijest prožeta je što istinitim što lažnim pričama; o manjim ili većim visostima i uzoritostima  i svim njihovim (kvazi)ulogama. Prije samo nekoliko stoljeća mnogima od njih ljudi su se divili; mnogih  su se bojali ( dosta ih rjeđe poštivali); a danas ih umjesto običnog puka prate papparazzi koji taj isti puk hrane banalnim i nevažnim pojedinostima kroz popularne časopise. I premda vjerojatno kad je riječ o prosječnom konzumentu današnjeg medijskog spektakla čak  i  nečije tjelesne izlučevine postaju predmet interesa (jer na koncu ipak se radi o ljudima plave krvi ) postavlja se pitanje:  A kako je uistinu  nastao taj s(l)oj ljudi?
Povijesni ( i pojednostavljeni)pregled kaže sljedeće:
Nastanak aristokracije: još u neka pradavna vremena  najmoćniji bi pojedinac ( i njegova obitelj ) nakon što bi vještom trgovinom (lihvarenjem),znanjem(kovanjem i obradom metala) došao do dovoljno sredstava; unajmio novu radnu snagu-ratnike uz čiju je pomoć otimao tuđu imovinu ;utvrdio se u citadeli, proglasio božanstvom ili božanskim namjesnikom; vizualnim i inim sredstvima utvrdio svu neophodnu ikonografiju i već nakon samo nekoliko generacija -nitko više nije sumnjao u istinitost njegovog nebeskog porijekla. Sve ostalo je povijest..

Čak i kada danas govorimo o ljudskom tijelu kao i sama pomisao da bi um (na nekakav svoj neobjašnjiv način) mogao biti podjednako nastanjen u svakom atomu entiteta kojeg zovemo ljudskim tijelom, kod ogromne se većine i dalje  to tretira kao  ideologija. No, priznali mi ili ne i danas je oko poput kakvog karolinškog vladara nasuprot kojeg  „sjedi“ mozak poput kakvog biskupa koji zajedničkim naporima  održavaju umni westwerk.*
A kako svaka ideoolgija zaslužuje svoju porciju pitanja neumitno slijedi:

1.Je li ono u što smo (dosad) vjerovali  samo i  tek „očno“iskustvo sa svim njegovim mehanizmima?
2. Postoje li možda i neke druge vrste  relevantnih iskustava, odnosno njihov zbroj ( „ušno“,“jezično-nepčano “,“nosno“  „kožno“) koji bi također mogao  poslužiti  promicanju humanijih društava?  
3.Trebaju li se konačno razlučiti te dvije vrste borbi od kojih je jedna-'borba za ljudska prava  jednaka za sve- skupa sa svojom podužom poviješću', i druga,' ona koja se „bori“ za jednaka prava svih čovjekovih osjetila'(koja je  još uvijek na samom početku što je donekle i logično budući da tu vrstu titraja „aparati društvenosti“, uglavnom još uvijek ne mogu registrirati)?

Budući da je za očekivati kako revolucionarnih prevrata kad je u pitanju ljudska percepcija ipak neće biti, jedina su opcija- novi „evolucijski“prolazi kroz epistemološki gustiš:

↕
Tuđa iskustva umjetnosti( bilo kroz stavove, namjere ili koncepte)doživljavamo kao elemente kolektivnih i privatnih mrtvih priroda  iz kojih su izrasli, a ono što je u njima bilo vječito , ekstrahirano je te stavljeno u pogone ( klasteri psihogeneze )čija je karakteristika da nikad nemaju svoje sjedište samo na jednom mjestu pa ih se stoga najčešće percipira kao nepostojeće.  Umjesto boca, jabuka ,violina i draperija stoje ponuđena živa 'mrtva iskustva'. Ona su istovremeno prisutna u sva tri agregatna stanja realne stvarnosti
 'Klasteri psihogeneze za Galeriju, Galerija za klastere psihogeneze !'

Mogu li galerije koncipirati svoju djelatnost temeljeći sve svoje umne radnje na parafrazama znanstvenih laboratorija, upirući se  doći do istine  koja se nalazi izvan galerijskih prostora ali  koje će poslije izložbe i zainteresirani puk biti svjestan. Ne, to neće ići jer struktura tog 'objekta' toliko je nestabilna da obrisi postaju sve sfumatozniji u nezaustavljivom procesu  koji se odvija sve do trenutka potpunog nestanka granice između galerijskog i vanjskog prostora. Odjednom ćemo se htjeli, ne htjeli naći vani. A vani je situacija najvjerojatnije  sljedećeg ishoda:


 Umjetnik/kustos koji u samoj svakodnevici ne bude mogao prepoznati beskonačno grananje apstrakcije kojoj je organičnost svega imanentno stanje bez iluzije o mogućem blue screen  stanju ,poput pijanog je vozača koji je se izvrtio  na cesti pa sad više ne zna je li okrenut u pravom smjeru. A kad se ipak odluči krenuti dalje, što zbog usamljenosti što iz straha počne pjevušiti pjesmicu: ..“ Umjetnička praksa se izjednačila sa životom la-la-la...“
Zlatko Kozina:Klaster psihogeneze  1 ,2015.(mrtva priroda s K.Althoffom, A.Weiweiom,F.Westom,C.Oldenburgom i S.Dalijem )

* zapadno zdanje sakralne građevine u kojem je boravio karolinški vladar u ranom srednjem vijeku za vrijeme liturgije

nedjelja, 15. siječnja 2017.

Healing room

Georg Baselitz slavno njemačko neo-ekspresionističko ime u svijetu umjetnosti najprepoznatljivije po svojim naopačke naslikanim motivima, sam  slikarski čin ovako opisuje: „The artist works in an entirely irresponsible manner. His relation to society is anti-social, and his only duty is to maintain his composure, in respect of himself and his work.“ (Muthesius,A. 1990:29)  
Dakle, umjetnik ni najmanje raspoložen ulagivati se bilo kome, svoju poziciju dodatno „cementira“ tezom da od samog sebe očekuje puno, a da od drugih ne očekuje ništa:
„I'm not interested in viewers:I never have been.“ (Muthesius,A. ,29)                
                              

Georg Baselitz: Čovjek koji jede naranču I ,1981.
            

Premda uopće ne bi trebale, rečenice su to koje mogu zazvučati resko i pri tom izazvati nakostriješenost mnogih teoretičara i povjesničara umjetnosti, ljudi koji ' s velikom sigurnošću mogu detaljno opisati umjetnikovu namjeru do u najsitnije detalje'.(u tom će im slučaju  taština najčešće biti povrijeđena.) Ali kao što i najbolji ginekolozi(muškarci) moraju priznati nemogućnost utkivanja u emotivna stanja trudnica i nakon svih silnih gledanja u ultrazvučne monitore, na priznanje iste nemoći (kad su u pitanju slikari) prisiljeni će biti i najveći teoretičari vizualne i likovne kulture.  (Kad smo već kod spomenute analogije, žene su rađale dok ginekologije kao struke nije bilo, dok danas vlastitu trudnoću uglavnom prate te rađaju uz tu istu stručnu pomoć, barem u onim dijelovima svijeta gdje je takva medicinska skrb moguća)
Slikarovo inzistiranje na procesu odnosno na činu slikanja koji je iznad konteksta i koncepta ,nije kontinuirano trajanje. To nije samodopadno odbacivanje kako stručnog tako i običnog gledatelja, nego je to ukazivanje na trenutke u kojima njegovo razmazivanje boje postaje osvjetljivanje njegove unutarnje mračnosti koja upravo zahvaljujući slikarskom činu, kadru podloge na kojoj slika i svijesti o vlastitom ograničenju- postaje iscjeljujuća i blagotvorna( ponekad i ekstatička) .U tom smislu, Baselitzovi  naopačke okrenuti motivi jedno su od najvećih opravdanja slikarskog procesa u povijesti umjetnosti. Baselitzovo „divljaštvo“ koje emanira iz različito usmjerenih namaza,  kromatskog intenziteta ploha i banalnih motiva koje odabire (portret, animalizam, mrtva priroda, akt, figura) devina su koža, , divlji med i skakavci* umjetničkom establišmentu čak i danas, premda to nitko neće javno reći. Svjesni kako su  i  Baselitzu(kao uostalom i svakom slikaru) iskrsavala pitanja poput: čemu sve to? i kome to uopće treba?,svjesni smo i činjenice kako se ista  pitanja odnose i na život sam. I ne ustaje li se čovjek svako jutro iz kreveta u susret (najčešće) jednoličnoj svakodnevici? Budući da se u kartezijanskom tumačenju stvarnosti( kojemu je imanentno mišljenje po kojem je avantura umjetnikovih postupaka nešto što se prvenstveno tiče kolektiva) preobrazbu svakodnevice ni ne pomišlja  vidjeti kao mogući organički kondenzat, kojeg su ljudsko( samim time i umjetnikovo pa i slikarovo) djelovanje i mišljenje oblikujući dio, a ne tek komadići nečeg bačenog u isto, paradoksalno je stoga  govor o umjetniku današnjice proklamirati kao nešto što je u „snažnoj vezi“ s realnošću. To isto gotovo redovito opovrgava njegovo kiselo lice(čega on možda i nije svjestan?) odbijajući istovremeno čak i onih nekoliko  fanatika u  aseptičnoj 'bijeloj kocki' , pseudo  pars pro toto predstavnika realnosti svijeta  o kojoj sam umjetnik promišlja. Atmosferu te neveselosti kao i lamentiranje o navodnom strastvenom odnosu umjetnika prema svakodnevnom životu pretvara se u intelektualni ritual. Međutim ponavljamo, prevladavajućem kartezijanskom konceptu u kojem  je  zapadnjački um više od bilo kojeg isposnika umrtvio svoje tijelo , preobrazba svakodnevice je nemoguća. Tako je kao jedina preostala opcija ostalo lažno uključivanje gledatelja kao onog koji bi sam mogao staviti točku na umjetničku namjeru recipiranog djela.

Jednostavno rečeno, on u svojoj spavaćoj sobi ne želi gledatelje u trenutcima vlastitog ljubavnog čina, premda nema ništa protiv da se na nekom neutralnom terenu svojim generalizacijama o tome kasnije očituju svi ti sociolozi, seksolozi, pa i religiozni dušebrižnici. Vrlo vjerojatno da će i sam umjetnik kasnije iz svih  tih očitovanja za sebe pronaći mnoštvo korisnih uputa nakon čega će iznova otići u spavaću sobu, (zaključati se) primjenjujući novostečeno znanje.(svjesno ili nesvjesno).
Za to vrijeme nemirna i nervozna 'struka' ne može više čekati te počinje opisivati sve što je se novoga dogodilo u spavaćoj sobi ili što je izvjesnije, uslijedit će opis izgleda zgrade u kojoj se umjetnikov stan nalazi, njegove ulice pa čak i grada nakon čega proročki preporučuju: Neka se dijete zove:Site-specific!
P.S. Srećom umjetnik ih nije pustio u sobu inače bi patio od post-porođajne depresije poput svih ostalih koji su pristali na to.

Dakako dijagnoza o trenutačnom stanju  u umjetnosti koju se“ percipira kao dio realnosti, a ne kao praksu izdvojenu iz nje“ (Župan, 2009.) je samim umjetnicima , teoretičarima i povjesničarima umjetnosti  apsolutno nekorisna ako isti poput Đure Sedera na zalazu(ili usred) vlastita života ne mogu konstatirati:“Dubinski osjećaj svijeta i života je pozitivan. On je radostan, on je s povjerenjem, s ljubavlju. To je riječ koja se teško izgovara i ne treba ju izgovarati puno. To mijenja horizont, to mijenja život. Bez obzira što moj život ide kraju ,to je radost.“(Suvremenici, Hrvatska radio i televizija)

* radi se o biblijskom opisu Ivana Krstitelja

Popis korištenih izvora:
Habjan,A. (2013.)Suvremenici, dokumentarni film, Hrvatska radiotelevizija
Muthesius,A.Dr.(ur.)(1990)Georg Baselitz ,Köln: Benedikt Taschen
Župan,I.(2009.),“Nedjeljom destrukcija!“u: Tomislav Brlek, Bruno Kragić(ur.)15 dana ,Zagreb: Pučko otvoreno učilište ,str.30-33.