utorak, 12. srpnja 2011.

Teoretiziranje teoretiziranja

Biti u sredini, a ne na ekstremnoj poziciji, je zdravije. Biti u kategoriji genija jednako je devijantno i podložno nerazumijevanju kao i biti u kategoriji s drugog kraja te skale, recimo, idiota ili debila. Možda je stoga tako često zbunjujuće pokušati odrediti što je što. Je li, na primjer, neko remek djelo genijalno ili potpuno debilno.
Mi u sredini smo uvijek jasni. Naša je pozicija ona za koju se kaže, kao i za naše radove: »Nije loše, ali daleko od dobrog«. To je samo to, jednostavna sredina, tu nema dileme i zabune. No onda, ako smo tako razumljivi, čisti, jasni, jednostavni, nedvosmisleni, ne cinični, ne ironični, ne samoironični, ne lijepi i ne ružni, zašto nismo više zastupljeni u medijima ili raznim izložbama? Naše mediokritetstvo zaslužuje ravnopravan tretman. Smatramo da je došao trenutak da si pravo na ravnopravnost s onim dobrim i onim lošim umjetnicima možemo izboriti demokratskim putem. Nikako ne nasilnom akcijom, što ionako nije u našoj, već u prirodi nekih – na ovoj postojećoj skali – ekstremnijih grupa.
(Goran  Trbuljak)



Ovom izjavom nakon četrdeset godina, konceptualni umjetnik Goran Trbuljak (rođen 1948. godine u Varaždinu. Diplomirao je na dvije akademije :ALU i Akademiji za kazalište ,film i televiziju.) odlučio se na jednu neobičnu izjavu ili stav u lipnju ove godine u jednoj zagrebačkoj galeriji .



Što bi se dakle moglo iščitati iz ove izjave?

Koliko god umjetnikova izjava bila iskrena, ona je i dalje na razini gledišta i teoretiziranja. Uostalom, slično je i u mome slučaju, pa tako bez hinjene poniznosti mogu zaključiti da će i ovaj tekst biti :teoretiziranje teoretiziranja. Ta  svojevrsna neminovnost, ako ništa drugo daje mi za pravo  ipak reći nešto o sustavu gledanja tj. vrijednosti 

„Istina se nikada ne može izraziti riječima. Istina se može spoznati iznenada, kao rezultat određenog stava "rekao bi A. de Mello.I  upravo ova tvrdnja neumoljivo raskrinkava pukotine u tvrdnjama(čitaj fiksacijama) navedenog umjetnika. Koliko god u svom umjetničkom činu umjetnik nastoji pokazati vlastitu „objektivnost“,ipak dojam je(moj!)da je samog umjetnika zahvatila određena doza napetosti koja inače „drma“ veliko mnoštvo, danas već prezrelih postmodernista. Pod krinkom objektivnosti ,gotovo pomirljivo traži neki svoj kutak(u pluralu naravno, lakše je!)ne misleći to što govori jer upravo akcentuirajući mediokritetstvo, on (pod)svjesno  prelazi na radikalnu stranu. Trbuljak teško izbjegava zamku poistovjećivanja svoga „ja“ s ulogom visoko parnog  konceptualca koji se tako formalno ne razlikuje od znamenitog prikaza Rembrandtovog Krista koji zapovjednom gestom podiže  Lazara iz mrtvih, no sadržajno- itekako. Lazar  kojeg je Rembrandt kistom podigao nije Lazar koji mijenja stvarnost oko sebe nego Lazar  koji dolazi u dodir s vlastitim osjećajima(iskreno i bez pompe).To naravno ne znači da je svaki barokni slikar imao tu snagu kista kakvu je imao veliki majstor što nije toliko niti bitno. Bitna je neponovljivost spoznaje koju umjetnik izriče –u JEDNINI. U svojim umjetničkim nastojanjima Trbuljak nije iznimka nego paradigma duha vremena –kriva interpretacija slobode ili kako ju je M.Šuvaković naivno(slučajno?)označio kao suglasnost pripadnika mreže kulturnjaka, političara i ekonomista.

Samo onaj tko je slobodan, tko nije podložan društvenim kritikama, netko tko ne mari za ono što će ljudi reći o njemu(koliko smo takvi?) može podnijeti i umjetničko djelo kao –ništa.

Goran Trbuljak,2008.

1 komentar:

  1. "prezrelih postmodernista" mi je osobito sjelo, poput feferonke. :) Čin otriježnjenja. A tko bi doista mogao podnijeti slušati sve te jadikovke iz "množine". Odabrati poziv umjetnika oduvijek je odabrati put u samoću. Poslušaj samo Zarathustru:
    "O PUTU STVARAOCA: Hoćeš li, brate, poći u samoću? Hoćeš li potražiti put k sebi samome? Ah, koliko ima pohlepnih za svemirom? Koliko ima grčevitog usiljavanja sujetnih! Dokaži mi da ti nisi pohlepan, niti sujetan. Da li si ti jedan od onih koji je smio da se izvuče ispod jarma? Ima ih mnogih koji su odbacujući od sebe uslužnost odbacili i svoju zadnju vrijednost. Slobodan, od čega slobodan? Slobodan, za što? Možeš li ti sam sebi dati svoje zlo i svoje dobro i objesit svoju volju iznad sebe kao zakon? Možeš li ti biti sebi sam sudijom i osvetnikom svoga zakona? Strašno je ostati nasamo sa sudijom i sa osvetnikom svoga rođenog zakona! To je kao kad padne zvijezda u prazan prostor, i u ledeni dah usamljenosti. Ali doći će doba da će te samoća zamoriti, a kao avet strašit će te ono što je uzvišeno u tebi. Ima osjećanja koja hoće da zadave usamljenika, ako ne mogu, moraju da umru, ali da li ti možeš da budeš njihov ubica? Da li ti je već poznata riječ "preziranje" i znaš li kolike su muke da budeš pravedan prema onima koji te preziru? Pa čuvaj se i od napadaja svoje ljubavi. Odviše brzo pruža usamljenik ruku da se rukuje s onim koga susretne. Usamljeniče, ti ideš putem k sebi samome, ti ideš putem stvaraoca… i u tom nalaziš svoju propast."

    OdgovoriIzbriši