utorak, 5. srpnja 2011.

Zahvaćeno!

Dana 4. lipnja 1994.godine u Zagrebu je bila odigrana prijateljska nogometna utakmica između Hrvatske i Argentine. Dan je bio poprilično kišovit, a za vrijeme same utakmice kiša je lijevala kao iz kabla. No, unatoč lošem vremenu,  većinu je ipak radovala činjenica da će moći uživo vidjeti legendarnog „Malog Zelenog“( Maradonu),jednog od najboljih nogometaša svih vremena. Ne znam zašto, ali puno godina kasnije, meni je najviše u sjećanju ostao odmor nakon prvog poluvremena i to zbog nekakvog nogometaša-žonglera koji je čuda izvodio s  loptom,“pimplajući“je nogama i glavom na sve moguće načine, ne dopuštajući joj pasti na zemlju. Poslije toga, ubrzo su u teren opet ušli hrvatski i argentinski reprezentativci s ciljem da protjeraju loptu unutar vratnica tj. da „zabiju gol“protivničkoj momčadi. Nisu uspjeli ni jedni ni drugi, pa je rezultat  na kraju bio 0:0.



 Deset godina kasnije, točnije 8.listopada 2004.god u Parizu, umro je filozof i teoretičar dekonstrukcije Jacques Derrida. Dekonstrukcija po njemu i to zahvaljujući jeziku kojeg on naziva nezavisnom silom u trajnom je pokretu koja onemogućava stabiliziranje značenja ili definitivnu komunikaciju. Takvo iznutra stvoreno strujanje on naziva différance i time odbacuje bilo kakvu mogućnost neposredovanog postojanja.



Kada je u 17.stoljeću Gianlorenzo Bernini, najveći kipar baroka u kapeli Cornaro u rimskoj crkvi S.Maria della Vittoria u mramoru isklesao kip svete Terezije Avilske u mističnom zanosu ono što je je time postigao je upravo slika Božanskog dodira ili kako je to opisala sama sveta Terezija Avilska :“U nama postoji nešto neusporedivo dragocjenije od onog što vidimo izvana. Nemojte ni pomisliti da ste iznutra prazni!“Tko god da gleda ovo umjetničko djelo , zasigurno da osjeća određeno „titranje“iznutra  ,netko više, netko manje. Zašto je tome tako? Znaju li to promatrači možda za Wӧlfflinovo „otvoreno“pa se stoga osjećaju „uvučeni“ u tu grandioznu skulpturalnu cjelinu?.Malo vjerojatno. Njemački umjetnik J.Beuys je znao reći:“Za dobrog umjetnika potrebno je ne samo znanje nego i dobar instinkt. Tu se rečenicu može parafrazirati i isto reći za svakog promatrača tj. konzumenta te iste umjetnosti.

Bernini svoje skulpture i radi s namjerom da promatraču pomogne ostvariti potpuno poistovjećenje s nadnaravnim događajima. Uvjereni humanist ali i vjernik koristi prikaze snažnih emocija posebno vidljivih na licima likova koje kleše(u ovom slučaju  sv. Terezije ).Uzburkanost, dinamizam svoje vrhunce dostižu na površini(nabori haljine!)ali stvoren je  također dojam da je pokrenuta i sama jezgra što stvara efekt lebdenja. Skulptura se dijagonalama(barokni princip)doista otvara u svim smjerovima.



Za J. Derridu ekstaza pluralnosti- pisac i pisanje je ono što je za mistika on sam i njegov odnos s Božanskim(otprilike tako tvrdi  N. Govedić).Uzimajući oboje u obzir , razlika je u zahvaćanju onog drugog. Možda bolje reći u navođenju onog drugog na konkretan cilj. Postmoderniste  kakav je bio i J. Derrida mogli bi u tom smislu usporediti s  nogometašem-žonglerom s početka. To poigravanje s velikom dozom spretnosti(vrtnjom oko sebe) koje je samo sebi cilj dugoročno gledajući razveseljava samo „žonglera“,ne i one druge(gledatelje).Oni žele vidjeti da je netko stigao do cilja(da je postigao pogodak!)  da bi se mogli proveseliti s njim, ali  i on s njima. Tako „uključeni u zajedničku radost“svaki od njih želi kada dođe kući učiniti isto, Bar na tren.
G.L.Bernini.Mistični zanos sv.Terezije Avilske,17.st

1 komentar:

  1. Ali nije da nije, Zlatko, ipak si zapamtio žonglera a ne događanja na samoj utakmici :) Sjajan posttmodernistički mix nogometne svakodnevice, jedne ideje s kraja filozofije i ni svakodnevnog ni izgubljenog mističko-umjetničkog zanosa...

    OdgovoriIzbriši