ponedjeljak, 23. ožujka 2015.

Ex katedralne ex Tenzije

U jednom zoološkom vrtu u ( nije bitno kojem) gradu, na svijet je došla mala panda! Za nekoliko mjeseci u nekom drugom zoološkom vrtu u nekom drugom mjestu bit će to vjerojatno slonić, dok ćemo na albino sibirskog tigrića  ipak malo duže pričekati što će se svakako isplatiti jer će ta vijest biti, rekli bismo još visokoparnija.
Potvrda visokoparnosti se dakako, ogleda u zvučnom škljocanju fotoaparata, zujanju kamera, tiskanju pozvanih novinara od strane uprave ZOO-a. Suvišno je i napominjati koliko su svi bili ushićeni novopridošlim članom unutar životinjske zajednice u čemu ih nije spriječilo čak ni debelo staklo koje ih je razdvajalo Krasan prizor! Čovjek i priroda.
Čovjek i umjetnost?
Kad je o ovom riječ možda bi se objašnjenje Jeana Claira, glasovitog pariškog povjesničara umjetnosti  koji kaže :“Ipak, nikada dosad nije se umjetničkim slikama iskazivalo takvo štovanje. Žiriji, akademije, domovi kulture, muzeji, knjige, časopisi, bijenali, retrospektive, veleizložbe, sajmovi i dražbe održavaju sjećanje na njih, pothranjuju čežnju za njima, vesele se skokovima njihove vrijednosti, bilježe i najmanje tragove njihove agonije. […] Malo je razdoblja u kojima je postojao takav nesrazmjer između siromaštva stvaralačke produkcije i inflacije komentara što ih pobuđuje i najbeznačajnije djelo“ u tom smislu moglo nazvati  simptomatičnim?
Krasan prizor? Definitivno nije krasan! Priznajmo si, nije bio krasan ni onaj prvi primjer. Sve to nekako podsjeća na isušeno riječno korito na čijem se dnu mogu tu i tamo pronaći poneki ostatci nekih prohujalih vremena. Među onima koji se dolje vrzmaju po tom  isušenom koritu nećemo na primjer naći umjetnika Domagoja Sušca. Njega ćemo pronaći kako stoji na obali  te rijeke.
Dakle, Domagoj Sušac predstavljajući se izložbom exTenzije, te svojim stavom o umjetnosti i radu sa studentima potvrđuje da je po svom habitusu prije svega umjetnik-učitelj pa tek onda umjetnik- profesor. I premda bi suvremenom umu bilo strano dati učitelju prednost ispred profesora jer tako jednostavno u hijerarhijskoj strukturi stvari ne stoje, zaboravlja se da je u drevnim tradicijama biti učitelj bilo poslanje jer učitelj je onaj koji poučava o neznanju, tj. on je onaj koji budi svijest dok biti profesor više upućuje na zanimanje tj. na onog koji prenosi znanje i obrazuje. Prihvativši činjenicu da je Sušac i jedno i drugo vrlo brzo će nam biti jasno da exTenzije ne možemo promatrati isključivo kao realiziranu materijalizaciju navedenog pojma kroz tematske objekte koje je umjetnik odabrao, nego štoviše morali bismo biti spremni na istezanja koje spaja čvorišta sa čvorištima .(Ta čvorišta je jedan moj prijatelj nazvao infomima-fuzije koncepcija koje su teško uočljive, premda bi termin- integracijski obrasci možda bio praktičniji.) Bilo kako bilo umjetnik Sušac bez problema pristaje na legitimnost pojavljivanja i nečega što historijskim konceptualcima  redovito nije previše milo- umjetničke ne-namjere!
Domagoj Sušac: Monumentless 2014.
Njegov prazni postament koji se može zaljuljati,(a znamo da postamenti redovito to ne mogu jer bi statua ili bista jednostavno pala na tlo) je ništa drugo doli odustajanje od vlastitih fiksacija. Može li se utvrditi umjetnička istina? Ne može, te tako i sam umjetnik postaje  onaj koji se zaljuljao, onaj koji se njiše skupa sa svojom umjetnošću. Poput derviša izvodi on svoj kozmički ples povjerenja u Umjetnost. Nije se vratnica(Crvotočina) maniristički istegnula radi same sebe. Ne, to je nastavak poučavanja: studenata, kolega i svih drugih mentalno sposobnih u prepoznavanju centrifugalnosti umjetnikovog  identiteta. Pa i samog sebe. Njegov svijet prožet je poštovanjem prema regresiji koje se recimo manifestiralo u Petlji kao simbolu jastva. Petlja je montažna konstrukcija imaginarne kuće u kojoj se ističu ljestve kao simbol duhovnog rasta. Njegovi radovi nisu tek radovi načinjeni za izložbu u nekom vremenu i prostoru,nego su oni prije stav umjetnika o nečemu. Nastavak nastavničke borbe. Rad Glory hole potencira važnost onog nedostajajućeg, iščezloga kao nečeg čija se važnost semantički povećala upravo zato jer –nedostaje. Prošupljenja skulptura i izjednačavanje važnosti mase i prostora koje su poodavno uveli Barbara Hepworth i Henry Moore ovdje zadobivaju sasvim nove konotacije. Erektivnost kibernetskih namjera je fragmentarnost iščupana iz korijena no umjetnik preuzima ulogu jedne od pčela koja samo u mnoštvu može stvarati med tj. metafizičku zbilju. Bilo bi pogrešno pomisliti kako umjetnikova koncepcija nije jasna ili čista! Ona to jest, ali kako je rekao i sam umjetnik to otvara mogućnost komunikacijskih kanala koje djelo samo uspostavlja. Samo djelo tada može postati „bolje od autora“(Gerhard Richter)Ono je po tome  definitivno manirističko jer samom preciznošću izvedbe tek vabi receptora da uđe u svijet dvosmislenosti, tekućih strujanja  i lažnih bitnosti. Uhvaćen u klopku receptor biva transcendiran u Neizvjesno u kojem vjerovanje u cjelovitost osobe i cjelovitost stvarnosti Sušca kao umjetnika na pragu trećeg milenija izdvaja iz corpusa mnogih drugih koji su zapeli u okoštalom kavezu vlastitih pseudoreligioznosti, čitaj: pseudoangažiranosti(sam umjetnik to će slikovito nazvati vrtlozima diskursa)

Stojeći na obali rijeke umjetnik zna da će rijeka nanovo ispuniti korito i da je smisao baš u tome što se ne zna što je dolje i donosi li rijeka još štogod.


3 komentara:

  1. Sjajan osvrt, Zlatko! A vidim da se u njemu spominju čak i infomi... :) Ova Suščeva kolijevka-postament je neprikosnoven svjedok duha vremena. Ili kako si to odlično uočio: "...ništa drugo doli odustajanje od vlastitih fiksacija" (vjerujem ipak privremeno, dok se korito rijeke opet ne napuni)... Usporedba učitelja i profesora je također sjajna! Osobno, takva vrsta radova najviše mi leži, ona koja je u svojoj srži i duhovita, pa nam bez problema izmamljuju smiješak na licu... :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Poslat ću ti i fotke drugih njegovih radova.

      Izbriši
    2. I da, infomi su nešto što sam pokupio od tebe! ha-ha

      Izbriši