Konkvistador meka srca

„Nalazi se na otoku usred slanog jezera čije je dno zlatno. U sredini otoka nalazi se hram posvećen Suncu. Zidovi ,krovovi , fontane , alati...sve je tamo od suhog zlata.“

Opis je to mitskog grada El Dorada kojeg su prenijeli španjolski konkvistadori na temelju onog što su čuli od starosjedilačkog naroda- Inka. Može se samo zamisliti s koliko su pohlepne žestine Španjolci mačetama zasijecali po gustišu prašuma kroz koje su tumarali ne bi li ih na nekom proplanku iznenadile vizure „zlatnog grada“ ili kako je jednom prilikom, opisujući dezorijentiranost svojih suvremenika Mark Twain zapisao:“Kad izgube cilj pred očima, pojačavaju svoj napor.“

Jacques-Louis David: Maratova smrt,1793.

U svijetu današnje umjetnosti mnoštvo je konvistadora koji svoju umjetničku praksu vide kao realizaciju političkog, socijalnog ili etičkog ideala .“Cilj opravdava sredstva“ uzrečica je koja se u njihovom slučaju bez kolebanja može upotrijebiti. Dualizam između njihovog zanemarivanja estetskog elementa na jednoj i inzistiranja na autonomiji umjetnosti na drugoj strani , odavno je već otrcana priča. Obilujući patetičnošću koja ih je (a da i jedni i drugi to nisu primjetili)malo-pomalo trasformirala u groteskne sudionike na turniru bez gledatelja, grlenim glasovima paraju uši oguglale publike. Odmaknuvši se od tog kazališta sjenki slikaru njegova slika postaje jasnijom ,sve manje iskrivljenom, odnosno radost gledanja onog što je iskrsnulo na platnu pod djelovanjem ruke nekako je opravdana i nekako dovoljna. Primjerice, slikar Viktor Daldon  od onih je umjetnika koji gradi sliku višeslojnim nanošenjem viševrsnih boja(sprej,akril,ulje itd)podložan uspoređivanju s nekim od velikana slikarstva (Twombly,Basquiat,Schnabel) no ništa više od bilo kojeg drugog slikara u odnosu na neke druge uzore.Te je stvari nemoguće izbjeći ali upravo zato i dolazi do one ključne pogreške koju kustosi tj. pisci predgovora redovito čine u svojim analizama,a koja se može analogno iščitati iz tvrdnje koju je izrekao glasoviti indijski filozof Jiddu Krishnamurti:“Čim dijete nauči ime ptice ,ono više nikada neće vidjeti samu pticu.“Nije stoga čudno što kritičari posežu za bogatom riznicom likovnih pojmova u epistemološkoj tvorevini koja sve više buja slažući opise u puzzle sliku koja i ne može biti drukčija jer je i viđenje zadano tj. od ranije isprogramirano.Može li se ičiji rad, pa tako i Daldonov, doživjeti intenzivnije  bude li se tek nabrajalo ponešto o kolažu, dekolažu, drippingu, tascheu, mrljama, grudicama boje, patternu, fragmentima urbane kulture itd? Naravno da ne može.Što nam preostaje? Preostaje nam doći ispred slika i možda  poput Richarda Corcka koji je stajao pred Van Goghovim Suncokretima u Nacionalnoj galeriji reći:“Kad god se nađem pred njima, zastanem kao ukopan, kao da ih nikad prije nisam vidio.“ Iz toga jasno proizlazi da  za navedeni pogled treba imati dovoljnu količinu svjesnosti stvarnosti.Daldona se to ne tiče,on slika,bavi se tvarima,bavi se mnogostrukostima koji prethode Oblicima(G.Deleuze) nepredvidivo je to grananje  i događanje na površini. Fragmenti koji se pojavljuju u nekom od slojeva imaju isto ono značenje kakvo može imati pogled iz vlaka. Motiv je kratkotrajan i ubrzo nestaje bez obzira na nedavnu fiksiranu oštrinu. Umjetnik ima začudo običaj slikati i desnom i lijevom rukom. Kao da slijedi onu evanđeosku:“Neka ti ne zna ljevica, što čini desnica“(Mt,6,4) Bambare, narod iz skupine Mandingo naseljen uglavnom u Maliju smatraju da je ruka, a posebno podlaktica s otvorenom šakom produžetak duha. Lakat kao mjera u Bambara je najveća razdaljina na svijetu, razmak koji čovjeka dijeli od njegova Stvoritelja.

S druge strane uvjerljivost naslikane ruke beživotnog Marata koji leži u kadi, a kojeg je naslikao Jacques–Louis David ,po riječima Umberta Eca postalo je sredstvom potvrđivanja vjere u vrijednost razuma. Ipak, umjetnik će tom naslikanom, vjerojatno najpoznatijem mrtvom ljudskom ekstremitetu izvan sakralnog slikarstva oplakati vlastitu nedostatnost i nemoć u srazu s indiferentnim protokom vremena koji neminovno vodi k tvarnom propadanju, u konačnici k smrti.

Ako bi Viktora Daldona usporedili s konkvistadorima s početka teksta uočit ćemo nekoliko razlika:

-umjetnik svojom mačetom zasijeca žbunje krčeći si put, radostan zbog „krčenja“ samog

-zastajkuje kraj svake posječene grančice pomno ju promatrajući

-ponekad će sočno opsovati kad se ubode na kakav trn iskaljujući bijes na okolnoj vegetaciji(to ne traje dugo)

-nastavlja svoj put i dolazi do „Zlatnog grada“.( Lopuda,primjerice)

-pronađeni grad zadržava u pogledu s distance, nemajući potrebu  kročiti pošto poto na njega

-vraća se natrag da bi drugi dan ponovio potragu, no drugim putem i s drugim vremenom trajanja(slikanje-preslikavanje)

Viktor Daldon:Kad se sunce spusti u more,2014.

Viktor Daldon je konkvistador meka srca  koji na svom putu pronalazi interesantne stvari(pisanje/slikanje riječi, ogrebotine, zapljuskivanja, špricanja,sprejanja i još puno toga)i sve to stavlja u svoju prtljagu koju na kraju puta potpuno isprazni do sljedećeg punjenja.O Zlatnom gradu razmišlja onako kako se razmišlja o Suncu. Njegovo postojanje je više nego dovoljno.