petak, 3. travnja 2015.

Plavi orač

Davno se Martin Heidegger pobojao da će nam se jezik odvojiti od materinskog tla, pa je tako rekao sljedeće:“Jezik je zemlja, ,jedno pjesničko djelo raste iz zemlje. Njegovi se korijeni ne mogu uzdići u zrak.“
Hrvoje Duvnjak:Ruža vjetrova 2013.
Taj pjesnik katkad ima pero(ili tipkovnicu!),a katkad kist ,kameru ili štogod drugo.
Pjesnik Hrvoje Duvnjak ima kist, pa iako se u smislu likovnog motiva na njegovim najnovijim slikama neće uočiti nešto tako čvrsto, teško i opipljivo kao što su zemlja  i korijenje (u tematskom smislu),ono je ipak tu. (Vjetrovima unatoč!) Prisutno u načinu slikanja, prisutno u  umjetnikovu uživanju u slikanju, ali i gledanju kako se prije više desetljeća izrazio Benito Oliva  koji je govorio o umjetnosti slikarstva kao procesu podvrgnutom neprestanim mijenama. Umjetnik je ovdje maksimalno reducirao kromu tek na tonove ultramarin plave, od najsvjetlijih do najtamnijih obojivši  isječke morskog valovlja koji zauzimaju čitavu površinu slike. Tromost  tih vodenih masa djeluje prijeteće. Kao da će se svaki čas pod djelovanjem vjetrova podići i postati pogibeljnima. Jesu li to mase nesvjesnog koje vjetrovi svakidašnjice sa sviju strana svijeta podižu do nenadanih nagonskih provala. Borba je to u kojoj se drugi protivnik ne vidi, ali koji sve pokreće, pa i borbu samu. Tu tek dolazimo do spoznaje o neodvojivosti umjetnikovog slikarskog postupka od njegove umjetničke namjere. Naime, poznavatelji klasičnog slikarskog postupka znaju da su stari majstori na samom početku gradnje slike u smislu adaptacije preparacije nanosili srednji ton, to jest gamu. Taj postupak znan kao imprimatura u Duvnjakovom slikarstvu ima drugačiju ulogu. U prvom redu, bogatstvo već spomenutih plavih tonova počinju djelovati na način na koji se to ne bi očekivalo- koloristički ,iako je riječ o monokromiji,no zbog podslikanog sloja crvenom bojom(za razliku od uobičajenih prigušenih kromatskih vrijednosti kakve su se koristile u tradiciji) koja prosijava ispod gusto nanesene paste javlja neke vrste srebrni odsjaj.S druge strane takvo će svijetlo crvenilo Kandinski u svojoj knjizi „O duhovnom u umjetnosti“opisati kao sjajnu, centrifugalnu, dnevnu ,mušku, stimulativnu koja potiče na djelovanje i sve obasjava poput sunca neizmjernom i neodoljivom snagom,da bi odmah potom umjetnik cijelu površinu prekrio najhladnijom od svih boja,već spomenutom- plavom.I opet nas umjetnik iznenađuje načinom nanošenja plave rušeći paradigmatsko shvaćanja plave kao one boje koja oblicima daje lakoću, odmicanje , iščezavanje ili jednostavno ih dematerijalizira.U ovom slučaju plava tek kuca na vrata beskonačnog odmaka koji joj nije omogućen jer crvena se pretvorila u ralje čudovišta koje simbolizira čuvara blaga, teškoće i barijere koje treba svladati kako bi se došlo do blaga. Ralje su i simbol ustiju mraka ,velike stidnice koja uzima i daje,proždire muškost i odbacuje život. Za razliku od naratorski usmjerenog Gericaulta koji nam je u Splavi Meduse pokazao tragičnu priču, ali i horizont nade do kojeg se na koncu ipak dospjelo, Duvnjak iznova gleda očima nekog od mornara sa splava Meduse koji oko sebe ne vidi više ništa osim mora samog ,čime naglašava i aktualnost vlastite bitke potvrđujući tezu američkog video umjetnika Billa Viole da umjetničko djelo staro i petsto godina može biti povezeno s nama jer su to sve tragovi jedne svijesti. Navedeni umjetnik smatra da je ta svijest posebno izražena u umjetničkoj praksi iako ona može emanirati i u drugim djelatnostima. Stoga si postavimo pitanje:“ Je li ono što on kao mornar gleda toliko drugačije od pogleda nekog orača?“ Sudeći po  duvnjakovskoj slikarskoj maniri-nije.

I ne zaboravimo oranje je svagdje sveti čin, čin koji donosi mnogostruke plodove.

 


Nema komentara:

Objavi komentar