nedjelja, 23. kolovoza 2015.

Klerikartizam

Svaki govor o ranom srednjem vijeku; i to posebice o arhitekturi ranog srednjeg vijeka; i to posebice o karolinškoj arhitekturi- neizbježno upućuje na jedan pojam označen kao –westwerk. Westwerk je monumentalno zapadno pročelje crkve(smješteno između dva zvonika ili iza zvonika u slučaju da je izgrađen samo jedan) čija je uloga bila poprilično važna, kako na simboličkoj tako i na doslovnoj razini. Karlo Veliki u aachenskoj kapeli je svakako najpoznatiji primjer te koncepcije po kojoj vladar sjedi na tronu smještenom gore u galeriji dok se u donjem dijelu sakralnog zdanja nalazi biskup kod oltara na istočnoj strani. Točno iznad oltara u prizemlju  nalazi se oltar Sv. Spasa koji je u istoj ravnini s kraljevim tronom čime se na vidljiv način izjednačavala važnost vladara kao Kristovog namjesnika na zemlji te ujedno i čvrstoća veze zemaljskog vladara i  zemaljske Crkve. Vjera u dvojnost upravljanja „običnim čovjekom“ održavana je i stoljećima nakon ranog srednjeg vijeka što će fratar konventualac Špiro Marasović (Svjetlo Riječi 336)prepoznati u izjavi pape Pija X čiji se pontifikat poklapao s rođenjem rane  umjetničke avangarde (1903.-1914.) po kojoj se Crkva sastoji od dva staleža,hijerarhije i laikata,pri čemu sva vlast upravljanja pripada hijerarhiji dok bi se ovi potonji imali obvezu podložiti crkvenoj vlasti te „svojim pretpostavljenim iskazivati posluh.“
Na isti način funkcionirao je i političko-društveni ustroj: vlast koja svime upravlja i sve određuje(rat, mir, obrazovanje, gospodarstvo etc.)i s druge strane „oni kojima se upravlja“. Situacija se stubokom promijenila pojavom građanske klase pa Marasović zaključuje kako je prvom tronu(crkvenoj vlasti) dugo trebalo „da se privikne na činjenicu da onog drugog trona više nema, da nema više bilo kakvih izgleda da bi se on mogao ponovo pojaviti“.
Dakle, iz Marasovićevog teksta se da iščitati kako su Godota iščekivali još poneki a ne samo Vladimir i Estragon. Crkva je u tom periodu iščekivanja tronskog partnera katolicima sugerirala da se podalje drže od svih građanskih funkcija i odgovornosti, od svih političkih uloga kao i od sindikata i svih relevantnijih struktura društvenog utjecaja. Posljedice tog lošeg običaja prepuštanja vlastite sudbine u tuđe ruke( stvoreno je plodno tlo u kojem su se razvile ideologije i totalitarizmi dvadesetog stoljeća :fašizam, nacizam i komunizam, umjesto da se poput Krista bude među prvim koji se založiti za najobespravljenije) prisutne su i danas. Kako je jako teško razumjeti neku temu ako si ispustio pola gradiva vidi se ( i na našim prostorima!) i unutar samih crkvenih struktura koje se podosta muče s neopredijeljenošću(koja bi trebala biti u njenoj vlastitoj naravi) u smislu bilo kojih političkih stranaka. Naravno da se stvari ne mogu doslovno uopćavati budući je svaka struktura sastavljena od neponovljivih pojedinaca, no na konceptualnoj razini se može uočiti nastavak institucionalne skrutnutosti ili jednostavnije rečeno,značajki klerikalizma koje bosanski fratar Ivan Bubalo(Svjetlo Riječi 335)navodi kao:

pretjeranu sakralizaciju svećeničke službe koja se očituje u uzdizanju i odvajanju od „običnog“ čovjeka u svijetu s njegovim konkretnim ovozemaljskim brigama i nastojanjima, radostima i razočarenjima;

viši klerički stalež se jednostavno identificira s Crkvom. Klerička forma života smatra se po sebi nečim svetim, nečim što spada u sferu duhovnog i savršenog;

suprotno tome laici su tjelesni, nesavršeni i vrlo blizu grešnosti;

klerički je stalež kao vladajuća struktura uzdignut iznad bilo kakve kritike ili kontrole;

nadzor je u strogo kleričkim rukama;

zatvorenost i odijeljenost od svijeta uz auru uzvišenosti i svetosti;

ističe se pobožnjačka gorljivost, briga za vanjsku formu kleričke duhovnosti;

ignorantski stav prema nekim pojavama u zajednici(ako se time kritiziraju njihovi istomišljenici).


Brothers in Arms

Putnik (ne)namjernik našavši se u nekom iz serije Guggenheimovih muzeja,ili u Tateu, ili pak MOMA-i, odnosno Beaubourgu navjerojatnije će ostati impresioniran izražajnom moći,  kako vanjštine tako i unutrašnjosti spomenutih muzeja ne razmišljajući previše o značenjskom aspektu viđenog. Peter Sloterdijk jedan je od  mislilaca koji o tom aspektu itekako promišlja, te ovo naše doba vidi kao ono u kojem je umjetnost pala! Doslovno pala i to u puku samoreferencijalnost(Europski glasnik,16).On smatra da djela kojima ti navedeni muzeji, bazilike našeg doba obiluju, ne upućuju na svijet. U svom „govoru“ ne dotiču srca „umjetničkih laika“čije divljenje (začudo!?) imaju. Štoviše, ta su djela po Sloterdijku „odrezana od svega što se nalazi izvan njegova vlastita jezika“jer jedinu važnost pridaju vlastitoj izloženosti. Egzibicionizam sakraliziranog selfishnessa dominira u eksponatima, instalacijama,performansima te naravno u monumentalnim muzejskim zdanjima. Nadalje njemački filozof tvrdi kako i ova pseudoreligioznost poput svake takve spekulira s transcendencijom izmišljajući vlastite procesije, sveta mjesta na kojima „vjernici“ jednostavno moraju biti da bi mogli doživjeti prosvjetljenje. Kako je današnja publika u ekstazi pri svakom vizualnom susretu s izrazima moći(u svim manifestnim oblicima)autor logično zaključuje kako svijetla budućnost tog selfishnessa „leži u fuziji sa sustavima velikog imetka.“

U tom bi se smislu dalo zaključiti da koncepcija westwerka itekako postoji i dan danas. Istina, umjesto negdašnjeg kralja tu je negdje investitor, sponzor, donator, direktor muzeja ili galerije. Umjesto biskupa i kardinala,(nabrojat ću samo poneke od njih!) stoje ili su stajali svjetski manje ili više slavni kustosi i teoretičari kao što su pok.Clement Greenberg i Harald Szeemann, Okwui Enwezor, Robert Storr, Miško Šuvaković, etc. U biskupovoj pratnji bilo bi niže svećenstvo(opet ću nabrojat samo poneke umjetnike!)Damien Hirst,Bruce Nauman,Ai Weiwei, Marina Abramović, etc. U tom kunsttrade okviru  značajke klerikartizma su sljedeće:

pretjerana „sakralizacija“ slavnih teoretičara, kustosa i umjetnika se očituje u pseudozainteresiranosti za običnog“ čovjeka u svijetu s njegovim konkretnim ovozemaljskim brigama i nastojanjima, radostima i razočarenjima;

klerikartistički stalež se jednostavno identificira s Artom te kao takav jedini ima licencu za tumačenje duhovnosti u umjetnosti.

budući da laici jednostavno ne razumiju umjetnost, niti će ju ikad razumjeti treba se jasno odijeliti od njih.

visokoparne i visokoumne cerebralne vratolomije unutar teorijskih promišljanja uvelike pomažu prethodnom zahtjevu za odvajanjem od „puka.“

Nadzor unutar cjeline znane kao Svijet umjetnosti u potpunosti je u rukama klerikarta.
Velike manifestacije(venecijanski bijenale, Documenta u Kasselu, etc) na koje dolaze rijeke hodočasnika pomažu u održanju moći prigodom održavanja navedenih svetkovina.

Ignorantski stav prema kritičarima njihovih istomišljenika proizlazi iz njihove doktrine zvane PPE
( program protokolarne empatije)


Kao što vidimo Trun &Brvno idu dalje.
El Greco:Istjerivanje trgovaca iz hrama,1571.

3 komentara:

  1. Uh, ti to prilično oštro, Zlatko, po klerikartizmu, kako kažeš... Ne bum se htel' mešat'...ali nije ni tzv. uspjelim umjetnicima lako... Btw. Robert Perišić u svom romanu 'Područje bez signala' u zadnjem dijelu upravo se dotiče iste teme... I kaže: sve je u priči, iza umjetnosti koja danas uspjeva mora stajati dobra priča ili ništa od nje!

    OdgovoriIzbriši
  2. Neki samozatajni svećenik riskirajući svoj život pomaže Indijancima u nekoj južnoameričkoj prašumi da ih ne istrijebe neki koji će sutra kao nepoznati kupci kupiti neko remek-djelo na aukciji u Sothebyju(naravno ako im uspije to s indijncima)Samozatajni svećenik je član Crkve kao i biskup kojem to možda nije prioritet.Umjetnik je napravio remek djelo koje će dospjeti u ruke čovjeka s kojim možda nema nikakvih dodirnih točaka.

    OdgovoriIzbriši
  3. I ako je netko prema njima bio oštar to je onda Peter Sloterdijk.
    I svakom Aureliju Augustinu danas,sretan imendan!

    OdgovoriIzbriši