ponedjeljak, 2. travnja 2018.

Kumir iliti umjetnička namjera


Boja je svjetlost. Složenija objašnjenja boju tumače kao osjećaj što ga u oku  stvara raspon elektromagnetskih valova, različitih valnih duljina (ljubičasta boja tako npr. najmanje „dobacuje“,dok crvena najdalje). Fenomen je to koji je oduvijek pripadao svima, ali su ulogu čuvara tog „Svetog Spektra“ vremenom jednostavno preuzeli “likovnjaci“; jer čim se započne  razgovor o likovnosti, najčešća asocijacija koja nam pada na pamet je - boja ili jednostavno nešto obojeno. Ipak, prije ozbiljnijeg ulaska u svijet likovne umjetnosti (osobito slikarstva) ,boju je kao pojam, kao svojevrsni početak osvajanja vizualnog prostora ,itekako  korisno upoznati upravo  kroz uobičajeno “leksikonsko predstavljanje“:

Osjet boje obično ne nastaje samo od zračenja jedne frekvencije (tj. od monokromatične svjetlosti), nego redovito od smjesa zračenja užih ili širih područja spektra. Prirodna bijela svjetlost (Sunčeva) polikromatična je, tj. sastavljena je od kontinuiranog niza boja (zračenja između 380 i 760 nm), koje se (s pomoću prizme) mogu rastaviti na boje komponente (Sunčev spektar).Boja nekog tijela može potjecati od svjetlosti koju ono samo emitira (zbog povišene temperature,   elektronske pobude), ili pak od svjetlosti koju odbija (reflektira) odnosno propušta. U ovome drugom slučaju tijelo uvijek upija (apsorbira) dio primljene svjetlosti, pa boja tijela koje ne zrači vlastitu svjetlost ovisi o apsorpcijskim svojstvima njegove površine. Bijela je ona površina koja u jednakoj mjeri odbija (reflektira) sva valna područja bijele (na primjer Sunčeve) svjetlosti. Crna površina potpuno upija takvu svjetlost, a siva djelomično, ali u jednakoj mjeri odbija sva područja bijele svjetlosti. Bijelo, crno i sivo nisu prave (kromatske) boje, već takozvane akromatske boje, jer nemaju svoje svojstveno valno područje, već ovise o stupnju osvijetljenosti, odnosno sposobnosti površine da jače ili slabije upija sva valna područja bijele svjetlosti. Tijelo će biti obojeno nekom pravom (kromatskom) bojom ako pokazuje selektivnu apsorpciju, to jest ako mu površina apsorbira bijelu svjetlost samo na određenome valnom području; tada će boja koju ta površina ima (to jest reflektira) biti komplementarna apsorbiranoj boji. Tijelo će na primjer imati crvenu boju ako, obasjano bijelim svjetlom, najjače apsorbira modro-zeleni dio spektra, a najjače reflektira zračenje koje odgovara crvenomu dijelu spektra.[1] 
Ostwaldov krug boja



Šarolikost Sunčeva spektra boja na slikama suvremenog njemačkog umjetnika Anselma Kiefera nećemo pronaći. On je još krajem sedamdesetih ali još i više početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća započeo  slikati(ako je to uopće prikladni termin s obzirom kako i što je svojim  primordijalnim “rukopisom“  nanosio na platno : lak ,akril, uljenu  boju, zemlju, pijesak, slamu, iverke drva ,metalne predmete etc.,etc.) slike ogromnih formata, teških  zemljanih boja koje bi se najkraće mogle opisati kao -djela korote. Stoga, prikazi  spaljene zemlje, crnih pejzaža ili interijera nipošto nisu slučajno prikazani na ogromnim  formatima ; štoviše, umjetnik primjenjuje provjerenu strategiju-uvećati nešto što je toliko eksponirano da je postalo gotovo  nevidljivo; i to  do gigantskih razmjera ne bi li  se probudila i pobudila otupjela osjetila suvremenih receptora .Pobuda osjetila dodatno je pojačana kako vizualnošću  skrutnute „memorijske magme“ tako i ( na većini slika) linearnom perspektivom- matematički točnim ali mračnim prostorima, konvergencijom „banalnosti zla.“(H.Arendt) Očekivano, za samog je Kiefera „probavljanje“ vlastite ( i novije njemačke) povijesti bio i ostao mučan proces od kojeg nije odustao do današnjih dana.
Anselm Kiefer: Margerethe , 1981.god.
Anselm Kiefer: Sulamith , 1981.god.

 Jednu od tih slika nazvao je Margarethe ,dok druga nosi naziv Sulamith. Inspiracija Celanovom pjesmom Fuga smrti  je očigledna (ipak Kieferu ta moćna tamna pjesma sama po sebi ne bi bila  dovoljna  bez činjenice njegova vlastita rođenja i odrastanja na  pepelu Trećeg Reicha, odnosno njegovog vlastitog post-ratnog iskustva).Tako površinom slikareve Margarethe dominira žuta slama(aluzija na zlatne uvojke kose „žene – arijevke“) koja pri dnu  slike postaje sivom (aluzija na Sulamith ,alegoriju žene semitskog porijekla; običaj posipanja pepelom po glavi u judeo-kršćanskoj kulturi) Neutralna pepeljasta gusto nanesena uljna pasta sive boje same pozadine na kojoj pluta crnom bojom ispisana riječ Margarethe, slamnate trake s plamenim jezicima na vrhovima istih, gura u prednji plan. Na slici naslovljenoj Sulamith umjetnik se koristi linearnom perspektivom u prikazu zasvođenog prostora mračne kripte u čijem dnu izgara vječni plamen iščašene kolektivne plebiscitarnosti. Dojam spaljenosti, crne boje koja se slijeva preko prikaza geometrijskog prostora kao simbola znanstvene egzaktnosti istu čini neuvjerljivom i nedovoljnom. Ipak, pitanje  o tome što je to što doista emanira iz tog tubitka rođenog 1945.godine ,nije beznačajno. Jer civilizaciji u kojoj „okluzija[unutarnjeg]oka“ nije dobrodošla, lako zaprijete „demoni“ piktorijalizma . Jednostavnije rečeno , uživanje u „površinama“ lako sklizne u svijet izvornih dojmova vlastitih osjetila. Pridodaju li se tome površna čitanja ili nemogućnost dužeg koncentriranja na  popratne narative koji vlastitom gustoćom nište atribute „palimpsestnosti“, malo će tko iz tih(ali i bilo kojih drugih) površina iščitavati temeljnu istinu kako nitko ne može mrziti kod drugoga ono što već nije u njemu samome(koliko je i sam autor toga svjestan?) pa će tako snažne entropijske sile svaki autorski aktivizam, prije ili kasnije  svesti na deklarativni humanizam. No, Anselm Kiefer  prema vlastitim riječima i (umjetničkim) djelima  umjetnost vidi kao vrela nade, vrela ispod pepela koja će donijeti život. Njegovu vjeru u umjetnost donekle naslućujemo i kod suvremenog hrvatskog pjesnika i esejista mlađe generacije, Marka Pogačara koji će  u svom eseju Celanova kosa kao spas označiti otpor koji rađa nadu. Mladi će pjesnik taj, s vanjskim svijetom neusklađeni otpor potražiti u pojedincu, „tubitku“(M.Heidegger), čije „djelovanje“ on naziva istinom fikcije koja se ,da bi u svom otporu bila efikasna- mora usustaviti.[2] To pretpostavljeno mnoštvo istinâ fikcijâ čije usustavljenosti ne mogu biti dijelovima oni tubitci koji su u svojem traumatičnom iskustvu  na neki način okrnjeni  te oni u „tijelu“ slobodne autoreferencijalnosti mogu postojati jedino kao „slobodni radikali“ čiju ulogu ne spoznajemo u potpunosti pa onda niti ne znamo što bismo s njima (?) No, može li otpora bez teleologije  (i to one metafizičke vrste!) uopće biti?
Pretpostavimo sada da su istine fikcijâ poput sunčevog spektra boja; „svjetlost“ koja sadržava sve moguće  istine fikcijâ i koja se: odbija-od ili upija-u različite površine .I nema li tada pravo na bitak jedino ta svjetlost sama, kao jedinstvo iz koje emaniraju sve istine fikcijâ kao i sve njihove usustavljene korelacije? Vodeći se istom analogijom, istina fikcije bit će  u suprotnosti s istinom fikcije koja je na suprotnom obodu „kruga fikcija“, ili sukladna s onom istinom do sebe. Onom bliskom. Ali, opet zanimljivo je kako su na tom krugu međusobno nasuprotne (k tome još i  najudaljenije) fikcije(kao i boje) u stvari komplementarne. Nadopunjavajuće. A prisjetimo li se pak simultanog kontrasta, jasno je kako gledajući jednu boju(istinu fikcije) gledamo i drugu, njen komplementarni par(premda toga nismo svjesni osim u određenim uvjetima).
Mogu li boje pružati „otpor“ tako što će se odvojiti od svjetlosti i zatražiti autonomiju kako bi ostvarivale korelaciju samo s nekim bojama ? Ne mogu. A pod uvjetom da se ispod pepela želi pronaći žar nade, ne može to niti istina fikcije,pogotovo ona  u kojoj umjetnost postaje kumirom iliti umjetničkom namjerom.



[1] Boja, 2018.URL:https://www.hr.wikipedia.org/wiki/Boja(2018-03-30)
[2] Usp. Pogačar , Marko. Atlas glasova : antieseji : V. B. Z. d. o.o.,2011.str.22-27.

Nema komentara:

Objavi komentar