Slučaj "Rupert Sheldrake"

Znanstvenik Rupert Sheldrake koji je studirao prirodne znanosti na Cambridgeu, potom filozofiju i povijest znanosti na Harvardu, a doktorirao na polju biokemije također na Cambridgeu poradi svoje je teorije morfogeneze u očima prevladavajuće materijalističko-redukcionističke znanstvene paradigme postao jednim od najozloglašenijih znanstvenika-heretika. Njegov oponent Richard Dawkins  posljednjih desetljeća  neumorno upire prstom u njega poput Pilata na  Daumierovoj sjajnoj Ecce homo  verziji. Dogme koje se inače pripisuju religijskim strukturama i koje  bi znanostima navodno trebale biti strane, itekako su u svijetu znanosti prisutne.

Honore Daumier :Ecce homo,1849.

U tom   kontekstu crteži i slike Francisca  Goye (kao impetus novim relacijskim poljima) na kojima slavni španjolski umjetnik prikazuje inkvizicijska suđenja „hereticima“(osuđenici na glavama nose kape u obliku dugačkih stožaca) impliciraju jaz između onog što bi se moglo nazvati „na dobrobit čovjeku“ s jedne strane te  ,deformacijâ koje se kumulativno javljaju kroz institucionalne procese kao rezultat, s vremena na vrijeme nespretno izvedenih  organičkih plebiscita unutar određene zajednice -s druge strane. Dodirne točke s Rupertom Sheldrakeom su više nego vidljive. U svemu su se tome nametnule i dvije prostorno-vremenski različite reference,“slike koje se ponavljaju“ : Goyina slika „Pas“ iz 1823.godine kao vizija samoće  i dubokih egzistencijalnih pitanja te dvjestotinjak godina kasnije nastali crteži suvremene američke umjetnice i socijalne aktivistice Andree  Bowers  koja svojim crtežima nedvosmisleno podupire društveno marginalizirane pojedince i skupine  „ presijecajući“ se u mojoj relacijsko-referentnoj crtačkoj viziji (pritom  se služim crtačkim obrascem umjetnice Bowers- olovkama u boji i aseptičnom bijelom pozadinom ali i Goyinim odabirom te načinom komponiranja spomenutog animalističkog motiva)  s istraživanjem morfogenetskih polja kojima se  biolog Rupert Sheldrake bavio. Pa ipak, iako su ljudi danas(možda više no ikad)skloni vršiti podjele na crne i bijele , puno je (sa svim pratećim rizicima) izvjesnija percepcija stvarnosti kao  velikog tonskog bogatstva sivog.

Francisco Goya:Pas, 1823.

Poslužimo li se kunsthistoričarskom analogijom rekli bismo , ta ista stvarnost puno je više jevšovarska , a puno manje kniferovska. A proširimo li tu analogiju još malo ,mogli bismo konstatirati: kao što je historijsku konceptualnu umjetnost zanimalo u prvi plan istaknuti ideju kojom se željelo dovesti u pitanje uobičajene institucionalne sheme proizvodnje / potrošnje umjetnosti, jednako se tako nameće potreba za svojevrsnim oblikom internal affairs 'djelovanja'  u svijetu znanosti koji bi prvenstveno  propitkivao „nepravilnosti“ u znanstvenim institucijama ne bi li se na taj način „iznova steklo izgubljeno povjerenje u, od „svijeta znanosti“  istisnutu znanost.[1]

Zlatko Kozina:Slučaj "Rupert Sheldrake" ,2018.

---

[1] Parafraza tvrdnje Damiena Hirsta:“Umjetnost se prije svega bavi životom, i uvijek se njime bavila, a svijet se umjetnosti bavi novcem, i uvijek se njime bavio“ preuzeta iz :Rogina,Krešimir: Jutarnji ogledi .Zagreb:Meandar,2004.Str.424.bi  mogla zvučati na sljedeći način.“Znanost se direktno ili indirektno prije svega bavi životom, i uvijek se njime bavila, a svijet  se znanosti bavi novcem, i uvijek  se njime bavio.“