ponedjeljak, 22. kolovoza 2011.

Povratak izgubljenog sina

Dan je bio siv .

U daljini se nazirala figura koja se polagano približavala. Sve drugo bilo je nepomično osim tog lika. Siguran hod odavao je nekoga kome je taj krajolik bio itekako poznat.

Izgubljeni sin se vraća, nagađah u sebi,  no ovaj put s prtljagom prebačenom preko ramena. Na prvi pogled naočita izgleda, ali kad se bio približio, slika koju je pružao bila je malo drukčija.  Mladić kojeg su čak i njegovi vlastiti roditelji doživljavali kroz inicijale-M. H.-nije mogao imati svijetlu budućnost ,bilo je mišljenje većine njegovih sumještana koje se valjda toliko izlizalo od prenošenja te „istine“, da u njoj više i nije bilo nekakvog posebnog naboja.  Iz blizine izgledao je podosta pohabano -kao da je prerano ostario ,pa  ipak nekako se to njegovo  izbrazdano lice i žuljevite ruke nisu poklapale  s njegovim iskričavim očima iz kojih je bilo vidljivo da ga nešto razdire, pritišće i neumitno lomi.

Ulazna vrata njegove obiteljske  kuće bila su okovana daskama što je  jasno upućivalo da tu odavno više nitko ne živi. Mladić klonulo sjede na prag kuće, odloži jutenu vreću punu zakrpa i zagleda se u daljinu. Odjednom, naglo se trznu i pogleda prema meni nekim gotovo molećivim pogledom dok je nervoznim rukama započeo  prekopavati i tražiti nešto po vreći. Zastade i  pobjedonosno poput djeteta koje se vratilo s dobrom ocjenom iz škole reče:“Imam nešto za tebe, mislim da bi te to moglo zanimati!“...

                                        

U povijesti umjetnosti termin metafizičko slikarstvo(tal. pittura metafisica),  se odnosi na onu vrstu slikarstva uz pomoć kojeg  slikari prikazuju svijet kao bezosjećajan, sazdan od ekstremno strogih i hladnih oblika – svojevrsna "nostalgija beskonačnog", ako i postoje ljudi na njima – oni su lišeni emocija i predstavljaju samo lutke. Svakako najpoznatiji predstavnik tog slikarstva bio je  Giorgio de Chirico, talijanski slikar. Ali čemu se danas uopće prisjećati slikarstva koje je svoj vrhunac doživjelo u prvim desetljećima 20.stoljeća,upitat će netko. Evo čemu: posjećujući nedavno blog svoga prijatelja, naiđoh na sljedeće retke: „Čovjeku ništa ne može pomoći.“ Izreći tu „istinu“ naglas – to je taj posao književnika.“ Konstatirao je to planetarno popularni pisac  Michel Houellebecq kojeg inače moj prijatelj smatra jednim od najvećih živućih velikana pera, da ne kažem tipkovnice.

Opisujući de Chiricove likove C.G.Jung primjećuje da se u njegovim djelima čovjek lišio svoje duše;postao manichino,lutak bez lica(istoga bez svijesti).Svjesno ili nesvjesno de Chirico prikazuje paradoksalnu situaciju u kojoj isti onaj čovjek koji teži da otkrije „istinu“ o metafizici, istodobno je simbol krajnje osamljenosti i besmisla.  Sam de Chirico opijen Nietzscheom i Schopenhauerom tvrdio je :“Užasna praznina koju su otkrili(njih dvojica) upravo je bez-dušna i nepomućena ljepota materije.“Nekoliko desetljeća kasnije jedan američki sociolog će na svom blogu objaviti tekst u kojem de Chiricovu sliku vidi kao arhetipski prikaz situacije u današnjoj Americi u kojoj odmetnuti sinovi prekidaju svaku vezu s kulturnim naslijeđem iz koje su iznikli utekavši u svijet konzumerizma, plastičnih figura- medijski oblikovanih i  lažnih vojnih pobjeda. Izgubili su svaku vezu s domom, pa i kad se vrate, njihovom ocu ne preostaje ništa drugo nego prepoznavati nežive ostatke vlastitog dehumaniziranog sina koji je izgubio svaku vezu s psihološkom cjelinom vođen vanjskim silama (čitaj: ekonomsko-tehničkim božanstvom)Čini se kako od toga nisu imuni niti najuvaženiji umovi koji su odabrali put apsolutne negacije transcedentnog pristajući tako na trajnost konfliktnosti. Stoga mi se čini vrlo slikovitom definicija postmodernista kao osobe koja se odlikuje impozantnom analitičkom, ali istovremeno i oskudnom sintetičkom vrijednosti. Gotovo je bolno uočljivo kako se  postmodernisti olako laćaju Nietzschea ,no on im ne pripada u onolikoj mjeri koliko to oni misle, pa će u tom smislu fra Josip Grbavac u svom predavanju na temu –Odnos teologije i književnosti reći: „Suvremenici, koji rado uzimaju u usta Nietzscheovu izjavu „Bog je mrtav“, obično zaboravljaju, da taj gubitak nikoga više nije zabolio od njega samoga.



U jednom trenutku prekidoh M. H-a dok je iz vreće vadio stvari s tvrdnjom kako mi to neće trebati. On se smete i ali nastavi s objašnjavanjima čemu sve te stvari služe govoreći sniženim tonom razvlačeći riječi, vjerojatno smatrajući da će tako biti uvjerljiviji  sa svojim argumentima  koje je podastirao kao netko tko svoj tekst zna napamet.

Pomalo ljut na situaciju u kojoj sam se našao(što mi je sad krivo) provalih:“Za oca ne pitaš?“

On se ukipi, a sivilo dana sada već postade opipljivo...




Giorgio de Chirico:Povratak izgubljenog sina,1922.














2 komentara:

  1. Eh da, ali M.H.-u u pomoć pristupa jedan još problematičniji tip - O.S. - Oswald Spengler koji, po meni, na najbolji način objašnjava što se to događa sa zapadnom religioznošću. Pričao sam ti o toj knjizi, Propast Zapada, ali mislim da je došlo vrijeme da je pročitaš (kao što je za mene došlo vrijeme da pročitam knjigu Anthony de Mella). Onda ćeš vidjeti odakle crpim svu tu kataklizmu duha. Propast Zapada sam izgleda pročitao u prijelomnoj fazi mog života i ona je definitivno oblikovala moj duhovni nazor na svijet. Od tada sve promatram na način da ima svoje rođenje, djetinjstvo, mladost, zrelo doba, starost i smrt, drugim riječima da je sve prolazno. O.S. tvrdi da je zapadna civilizacija došla svome kraju a što pogotovo obilježava ponovno nevjerovanje u Boga. Ali recimo, u istočnim zemljama, poglavito Rusiji, ali to se može primijeniti i na ove naše zemlje, religioznosti je više nego igdje drugdje jer nova civilizacija tek započinje svoj život... Teško je čitavu ideju izraziti u jednom odlomku. Ali O.S. vrlo lijepo pokazuje da se Zapadna civilizacija porodila negdje oko 1000.-te godine s pojavom romaničkih, a potom i gotičkih katedrala i da se kršćanstvo koje je uslijedilo bitno razlikuje od izvornog kršćanstva.

    Međutim, knjiga nije pusta analitička studija već nevjerojatno zanimljiva interpretacija povijesti svijeta temeljena na metodi analogije - usporedbe civilizacija. po O. S. svaka civilizacija ima svoj smisao, dušu, pogled na svijet i sl. Zapadnoj civilizaciji je to pogled u visinu i širenje u beskraj, grškoj kulturi to je tijelo, kineskoj šetnja vrtom itd. Što se tiče analogije, njezinu snagu O.S. demonstrira uspoređujući Rimsko carstvo koje je uslijedilo nakon grčke civilizacije sa sadašnjim Sjedinjenim Državama koji se na isti način odnose prema "staroj" Europi...
    Eto, nadam se da sam te dovoljno zainteresirao...

    OdgovoriIzbriši
  2. Možda će biti pretenciozno s moje strane,ali i ja već odavno tumačim da se Ameriku može promatrati analogno s nekadašnjim R.imskim carstvom. I to s periodom Kasne antike (4. i 5.st.)kada je došlo do provale barbara(Vandali,Langobardi,Merovinzi,Goti, idr.)ili bolje reći :ponajveći razlog leži u DEMOGRAFSKOJ lošoj slici nekadašnjeg Rimskog imperija u koje su naprosto nadirali mnogobrojni barbari gladni slave i svega onog u čemu su Rimljani obilovali.Današnji "barbari" Kinezi,Indijci(i drugi Azijati),Afrikanci naprosto dolaze i sviđalo se to nama ili ne vrijeme "mnogobrojnih" dolazi.Dakle prilično prozaično-ali ti si bogat ali si jedan,a nas je dvadeset i nemamo ništa.Eh,sad tu dolazimo do još jednog paradoksa:Današnji intelektualci kada govore o nedavnim stradanjima(WW2 i svi sljedeći ratovi)vrlo često znaju reći : To se nikada ne smije zaboraviti da se ne bi ponovilo.
    Na žalost-pogrešno jer naprosto u nekoj budućnosti neće biti više onih koji bi to zapamtili(Hrvata pogotovo ),budući da se teško može očekivati da naseljeni u(pogotovo!) europske prostore -Kinez,Kurd,Somalijac isl.tu povijesnu činjenicu uklope u svoju svijest i savjest.Uostalom zašto i bi!Dakle,padamo na najelementarnijoj biologiji.

    OdgovoriIzbriši