petak, 3. veljače 2012.

Djelotvorna zabluda

U svojim zapisima o umjetnosti  umjetnik Josip Vaništa na jednom mjestu konstatira da slike

Luciena Freuda(inače unuka slavnog Sigmunda!)kao da govore da je čovjek samo tijelo. Umjetnik je to našeg vremena. Lucien Freud trenutno najskuplji živući slikar čiji je akt ekstremno pretile žene „Benefits Supervisor Sleeping“ iz 1995.godine Roman Abramovič kupio na aukciji kod Christie'sa za 34 milijuna dolara sigurno nije mogao ni sanjati da će njegova djela postizati tako vrtoglave novčane iznose. Pogotovo to nije mogao pretpostaviti šezdesetih godina dvadesetog stoljeća u  vremenu za koje je rekao:“Bilo je to vrijeme koje sam jako teško podnio!“Tada kad je svijet umjetnosti bio ushićen pop-artističkim i minimalističkim djelima, Lucien Freud se prodajom  svojih „klasičnih“portreta koji su bili izvan svih umjetničkih trendova, nije mogao ni prehraniti.



Na drugoj strani izloženi smo bombastičnim izjavama tipa „bogati ljudi će evoluirati u posebnu vrstu“.Iznenađujuće, ali futurolog Paul Saffo doista tvrdi da će ljudi u budućnosti moći sami uzgojiti zamjenu za vlastite organe, da će piti posebno dizajnirane lijekove te da će koristiti posebne generičke testove kako bi na vrijeme otkrili kakvu nasljednu osobinu opasnu po zdravlje. Ukratko, umjetni organi će biti bolji od „originala“što će nekima omogućiti gotovo besmrtnost.



Svima je poznato da je Roman Abramovič prvi među ruskim milijarderima, čovjek koji sigurno nema novčanih poteškoća, pa ipak se navedeni moćnik okružio u svom londonskom stanu oslikanim prikazima tijela u rasapu kakva su ona Francisa Bacona ili krhkim i u stanju ranjivosti tako karakterističnim za slikarski stil Luciena Freuda.

Zbog čega bi netko tko ima toliko novaca uopće htio u svom dnevnom boravku gledati ta jadna tijela nastala začudnim potezima kistom koja sugeriraju prolaznost, nestajanje, nebitnost, ali i beznadnost u onoj krajnjoj točki samoće koju rijetki dostižu s „mogućnošću povratka“u realni svijet. Je li moguće da taj bogataš ne vjeruje  u futurističke projekcije u kojima bi on bio među „spašenima,“u kojima bi on mogao financirati „vrt superzdravih organa“i iz kojeg bi mogao brati „proizvode“kao iz kakva staklenika.

Danas je na sceni jedan određeni paradoks u svijetu suvremene umjetnosti. Čini se kako misterij smrti i prolaznosti i dalje intrigira i svijest i podsvijest umjetnika od kojih neki  na tome zarađuju velike svote novca koje im(tu je paradoks)neće ni trebati zbog kratkoće njihovih života odnosno upravo zbog navedene teme koju obrađuju u svojim djelima. Poput kukaca koji se zabijaju u svjetiljku mnogobrojni umjetnici,(ali kao što vidimo i kolekcionari!) čine isto s tom vječitom tajnom nesvjesni njene privlačnosti. Nada da smrt nije apsolutni kraj, unatoč tjelesnoj nesavršenosti, očigledno tinja u svakom čovjeku. Stoga utjehe kakve nude ljudi-kiborzi su neuvjerljive iako na trenutak mogu biti „djelotvorne.“



Vjerujem da bi mnogi Romanu Abramoviču preporučili jednog dobrog „Elswortha Kellyja“ ili „Kennetha Nolanda“uz jedan dobar koktel i lagani SF roman na ležaljci u dvorištu neke od njegovih vila,(tako bi oni!)ali  na pitanje što se uistinu  krije iza tog lica, iza te tipične slavenske fizionomije vjerojatno bi ponajbolje odgovorio slavni  Dostojevski, no kako njega odavno nema, morat ćemo se zadovoljiti i konstatacijama da je to njegovo trošenje milijuna na kupovinu slika obična razmetljivost jednog bogataša. A da mi imamo toliko novca, pa mi bismo nahranili......
Lucien Freud:Benefits Supervisor Sleeping, 1995.

2 komentara:

  1. Kao mladić, bio sam obožavatelj 'Petorice' koje sam od milja u sebi nazivao 'Moćna Gomilica u vizualnom', a onda sam na prvoj godini faksa 'upoznao' jednog od njih, Josipa Vaništu kao profesora na kolegiju crtanja. Mladi i nadobudni, mi studenti smo ga zvali kodnim imenom 'La linea', zbog njegovih 'pravocrtnih kretanja iz točke A u točku B' lišenih bilo kakvog skretanja pogledom na okolinu, a kamoli očnih kontakta s masama oko njega i smijali se njegovoj averziji prema određenim tonovima zelene boje koje je nazivao 'otrovom za štakore'. Za vrijeme održavanja kolegija uglavnom bi šetkao po crtaoni gledajući naše uratke bez komentiranja, tek bi tu i tamo bi nešto priupitao.
    Jednom je zastao iza mene, stajao neko vrijeme i onda rekao - Možda bi trebali nacrtati to što mislite o tome što crtate.
    Ja sam ga pogledao, uhvatio njegov pogled pun samoće, naglašen dubokim podočnjacima i odgovorio - Teško, jer jedino na što ja mislim dok crtam to što crtam, jest što ćete Vi misliti o tome što ja crtam.
    Nikad više nije zastao pokraj mene, niti me pogledao, i ja sam taj čin smatrao 'neprijateljskim i osvetoljubivim'. Trebalo je puno vremena proteći da mi padne na pamet da me je taj 'težak i čudljiv' čovjek, Umjetnik, možda htio lišiti mojih misli o tome što on misli o onome što ja radim.
    Ovo malo intimno prisjećanje ispada kao disgresija, a ne uvod u ono što sam htio komentirati - a to je da ne znam što bih učinio da imam toliki novac, bih li se razmetao kupovinom precijenjenih umjetnina ili hranjenjem gladnih. Opet, ne mogu biti skroz neiskren i reći da sam baš sretan što nisam tako bogat jer onda ne dolazim u iskušenje da kompromitiram svoju 'humanost'.
    No, ta Vaniština konstatacija o slikama Luciena Freuda 'koje kao da govore da je čovjek samo tijelo', podsjetila me na taj pogled pun samoće za koji sam tada mislio da je takav zbog nedavnog gubitka bliskog prijatelja. A onda kasnije u njemu prepoznao ono – 'čovjek se rađa sam, živi sam i umire sam'.
    Na mene Freudeove slike ostavljaju baš taj dojam čovjekove usamljenosti u dubini njegovog bića, baš kao i jedva vidljivi crteži Josipa Vanište, ili one kipteće skulpure još jednog od 'Petorice', Michielija, pa oni Stančićevi Ljubavnici, još spojeni tijelima, a duhovno svaki u svojem svijetu, u onoj bjelini vani, iza prozora.
    Ne poznajem nikoga tko se sjeća svog rođenja pa nemam koga pitati kako se osjećao u tom trenutku (vjerujem da ih postoji tek nekolicina u svemiru, ali do njih ne mogu pa...), a za one koji su se okružili mnogima ili one koji su se okružuju samo probranima mogu svojevoljno misliti da to čine jer se boje one usamljenosti na kraju. Možda i otuda, od tog straha od usamljenosti potječe ta potreba za besmrtnošću tijela. I možda će čovjek uspjeti u tom svom naumu, i postati besmrtan poput onog Novočovjeka u Houellebecqovom romanu, da bi na kraju u svojoj 25 inkarnaciji odlučio otići i prekinuti taj niz ponovnog i ponovnog kloniranja (vjerujem da će Magičar imati nešto više reći o tome :)). Jer život je ipak život tek sa svojim početkom, sredinom i krajem. I sa svojim stanjima individualne samoće. U kojima ja osobno ne nalazim usamljenost, dapače, kao što sam nedavno napisao jednom poznaniku - 'kad sam sam, najmanje sam usamljen'. Što opet ne vrijedi i za neku drugu individuu. Kao što ni ja Freudove slike ne čujem da govore 'kao da je čovjek samo tijelo'.
    Uz ispriku za predugačak komentar, želio bih zahvaliti za ove krasne tekstove koje mogu čitati ovdje i koji me ponekad podsjete da nisam usamljen :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Zahvaljujem na svim riječima potpore i moram i sam reći da i mene "gustoća" tvojih riječi Bornaija podsjećaju da nisam usamljen.
      "kad sam sam, najmanje sam usamljen"
      Te su riječi dokaz 3 stvari:samoća ili osama(njem.Alleinsein)=sve-jedno-biti
      1.biti u potpunosti jedno samim sobom
      2.što se više izlažem vlastitoj samoći,tim sam dublje povezan s ljudima oko sebe
      3.biti jedno sa svime-"Tko poznaje krajnju samoću,poznaje i posljednje stvari."(F.Nietzsche)

      ili "oblik slijedi namjenu" daj nam danas i otpusti nam duge naše...

      Izbriši