Alfa-mužjak jednog vučjeg čopora mokrenjem označava svoj teritorij, da bi odmah ubrzo zajedno s ostatkom čopora napustio to mjesto i krenuo dalje. Nije prošlo dugo i naišli su na skupinu lovaca koja je bez ikakvog upozorenja otvorila na njih vatru te načinila pravi pokolj. Većina ženki s mladuncima je stradala ,a sam alfa-mužjak se nekako uspio izvući, istina s raskomadanim uhom dok ga je krv oblijevala i kapala mu u oči dok je svim silama grabio prema gustoj šumi u podnožju brijega...
Ovakva priča bi bila moguća prije nekoliko desetljeća, no danas teško da ćemo pročitati tako nešto(pogotovo u dijelu svijeta koji zovu Zapadnim kulturnim krugom)naprosto iz opće poznatih razloga, a to je da je lov na te (u našoj svijesti mitske) zvijeri najstrože zabranjen. Zabranjen je naravno iz opravdanih razloga; nema ih puno, narušila bi se prirodna ravnoteža u životnoj sredini i na kraju ipak je čovjek taj koji je u toj piramidi najodgovorniji.
Taj čovjek, tko je on?
-Nazovimo ga Louis!-reče P. B.
Kada je P. B.( Pascal Bruckner) napisao roman Božansko dijete, gotovo nitko nije tako točno i tako duboko prozreo ulogu i poziciju zapadnjačkih intelektualaca zatvorenih u prozirne plastične balone na vlastiti pogon poput onih koje danas na našoj obali iznajmljuju svim turistima željnim zabave i uzbuđenja koji hodaju(upadaju) po moru, . Glavni lik romana ,Louis pobunjeni fetus, mizantrop koji odbacuje život pohlepno žvačući intelektualnu hranu, odbijajući suočavanje s egzistencijalnim ,tj. sa sobom u stvarnom svijetu, rekli bismo pravi prototip postmodernističkog mislioca.
Koja je razlika između vuka i primjerice, Jacquesa Lacana? Vuk svoj označeni teritorij čuva jer je isti prijeko potreban za egzistencijalni opstanak njegove skupine, zajednice.I on to čini nesvjesno, nagonski.
Lacan ono ljudsko nesvjesno svrstava u domenu znakova, nesvjesno je štoviše označiteljski sistem koji se približio jeziku.(M.Šuvaković)Jasno je naravno da se od te domene(označenog područja) ne živi. Fascinantna je upravo činjenica da se naš čopor s početka priče međusobno povezuje crpeći iz nečega što izvire duboko iz njihove vučje odnosno životinjske egzistencije te u tom smislu imaju puno pravo na „zajednicu“.No, na zajednicu nemaju pravo oni koji negiraju transverzalnu vrijednost, a negiraju je čvrstim granicama domena koje neki nazivaju autonomijama ljudskih djelatnosti(T.Matulić).Jedna od paradoksalnijih metamorfoza u povijesti umjetnosti, spoj nagonskog i lacanovskog (gotovo kao na Berninijevoj skulpturi „Apolon i Dafne“)se desila kada je Jannis Kounellis u galeriju l'Attico u Rimu uveo jedanaest konja u kojoj je život(konji), naglasio ne-život(galerija)starih struktura čime čak i takav istrgnut iz konteksta biva jačim od čitave umjetne konstrukcije zvane –svijet umjetnosti. Ta „instalacija međaš“ je bila poput akrobatskog pilota koji je svoj avion dotjerao do maksimalne visine i „stao“na trenutak u mjestu prije nego što će se početi obrušavati prema dolje.
Na kraju je tako postignut konsenzus u kojem je domena i dalje domena ,ali je toliko sad velika da je pitanje je li označiteljski sistem i dalje sistem.
 |
| Jannis Kounellis u Rimu |
Nema komentara:
Objavi komentar